Vijeće crnogorske

nacionalne manjine

Grada Zagreba

Nacionalna

zajednica Crnogoraca

Hrvatske

Društvo Crnogoraca

i prijatelja Crne Gore

"Montenegro" Zagreb

19-11-2025

U Zagrebu obilježen „Njegošev dan“


Ovaj skup okupio je brojne predstavnike kulturnog, naučnog i javnog života Hrvatske i Crne Gore: Stjepan Mesić (bivši predsjednik Republike Hrvatske), Božo Biškupić (bivši ministar kulture Republike Hrvatske), Tomislav Paškvalin (savjetnik predsjednika Republike Hrvatske Zorana Milanovića), Dimitrije Popović (istaknuti crnogorski/hrvatski/svjetski umjetnik). Došli su predstavnici crnogorske nacionalne manjine u Hrvatskoj, diplomatskog kora, državnih institucija Republike Hrvatske i brojna druga imena iz kulturne i akademske zajednice. Događaj u Zagrebu potvrdio je značaj Njegoševog dana kao praznika kulture koji nadilazi granice Crne Gore, te još jednom istakao duboke istorijske, kulturne i intelektualne veze između Crne Gore i Hrvatske.

Direktor Državnog arhiva Crne Gore Danilo Mrvaljević je nazočnima posebno istaknuo Njegoševu univerzalnost – njegovu misao, riječ i djelo koje prevazilaze granice i epohe, čineći ga ne samo simbolom Crne Gore već i trajnom vrijednošću čitavog svijeta.

Mislilac, vizionar, pjesnik, vladar i vladika crnogorski. Blistavi um koji nam je ostavio mnogo, koji nam je ostavio njegovo svevremeno, neprolazno djelo. Ali prije svega, koji nam je ostavio Riječ. S jedne strane riječ o slobodi, o pravdi, o crnogorskome dostojanstvu i ponosu, a s druge najdublja promišljanja o životu, čovjeku i njegovoj sudbini, vječitoj borbi dobra i zla, svjetlosti i tame. A obije strane, kazao bih, sabrane u jednu, univerzalnu, metafizičku tačku više Gore Crne. I uprkos svim pogrešnim čitanjima i svim zloupotrebama, političkim i drugim, u različitim epohama i ideološkim raspravama, Njegoš ostaje iznad – Njegoš je Crna Gora i Crna Gora je Njegoš. Po njemu nas svijet poznaje. Ali pogrešno je i neuko i ljubomorno govoriti da je on samo Crne Gore. Njegoša je nemoguće ukalupiti. On jeste Crne Gore, ali je i Hrvatske i drugih naroda – Njegoš je svijeta. Pretvorio je misao u plamen, vječnu zublju koja nam osvjetljava put – onome koji hoće da vidi, kazao je Mrvaljević.

Njegova ekscelencija Dejan Vuković, ambasador Crne Gore u Republici Hrvatskoj, istaknuo je značaj Petra II Petrovića Njegoša za crnogorsku kulturu i međunarodne veze, naglašavajući njegove kontakte i duboke crnogorsko-hrvatske odnose.

Upravo je Njegoš otmjenošću prefinjenog jezika uzvišeno i vječno ukrasio starovremensku prijestonicu Cetinje, svetu planinu Lovćen i našu domovinu Crnu Goru. Njegoševo državničko vizionarstvo i slobodarski naum, stameno vladarsko žezlo u njegovim rukama priznato i uvaženo, imalo je čudotvornu moć. Plodne su brazde Njegoševih umstvovanja, prijateljevanja, prisnih susreta, državničke korespondence, lične prepiske sa Ljudevitom Gajom, banom Josipom Jelačićem, braćom Mažuranić Ivanom i Antunom, Franom Kararom, Petrom Preradovićem, Ivanom Kukuljevićem, Stankom Vrazom i drugim velikanima, koji u bogatom mozaiku crnogorsko-hrvatskih odnosa, jasno kazuju da su istorijske, civilizacijske, kulturološke, tradicionalne uzajamne veze, duboke, slojevite i dostojne visokog poštovanja, naznačio je Vuković.

Potpredsjednica Društva hrvatskih književnika i predsjednica povjerenstva za međunarodne književne veze, dopisna članica Hispanoameričke književne akademije i nekadašnja hrvatska diplomatkinja Željka Lovrenčić naglasila je da suvremeno doba donosi još više mogućnosti za povezivanje književnika i produbljivanje međunarodne suradnje, posebno kada je u pitanju jačanje hrvatsko-crnogorskih kulturnih veza.

Mi koji danas živimo u vrijeme globalne kulture još lakše ostvarujemo književne veze s kolegama iz drugih država; sudjelujemo na pjesničkim festivalima i predstavljanjima knjiga. Mišljenja sam da se narodi ipak međusobno najsnažnije povezuju na taj način i drago mi je da sam kao dopredsjednica Društva hrvatskih književnika i dugogodišnja predsjednica Povjerenstava za književne veze također dala svoj doprinos hrvatsko-crnogorskoj suradnji, kazala je Lovrenčić.

Dodatno, tokom boravka u Zagrebu, upriličeno je svečano potpisivanje Sporazuma o naučnoj i istraživačkoj saradnji između Državnog arhiva Crne Gore i Hrvatskog instituta za povijest. Sporazum predviđa saradnju u oblastima zajedničkih istraživačkih projekata, razmjene istraživačkog i stručnog osoblja, učešća na stručnim i naučnim skupovima, izdavanja naučnih publikacija, kao i razmjene studenata i doktoranata. Sporazum su potpisali direktor Državnog arhiva Crne Gore Danilo Mrvaljević i direktor Hrvatskog instituta za povijest dr. sc. Miroslav Akmadža.

Tekst: DACG, Bojan Radulović
Fotografije: DACG



Hrvatsko-crnogorske veze u XIX. i s početka XX. stoljeća

PODSJEĆANJE NA MANJI BROJ POJEDINACA IZ HRVATSKE KOJI SU SVOJ ŽIVOT ILI PROFESIONALNO DJELOVANJE DIJELOM VEZALI UZ CRNU GORU

Likovni umjetnici: Lovro Marinov Dobričević (Kotor, 1420.- Dubrovnik, 1475.); Tripo Kokolja (Perast, 1661.- Korčula, 1713.); Ferdo Quiquerez (Budim, 1845.- Zagreb, 1893.); Ivan Rendić (Imotski, 1849.- Split, 1932.); Vlaho Bukovac (Cavtat, 1855.- Prag, 1922.); Celestin Mato Medović (Pelješac 1857.- Sarajevo, 1920.); Ivan Žmirić (Zadar, 1842.- Zadar, 1929.); Menci Klement Crnčić (Nova Gradiška, 1865.- Zagreb, 1930.); Oton Iveković (Klanjec, 1869.- Klanjec, 1939.); Ivan Meštrović (Vrpolje, 1883.- South Bend, Indiana, SAD, 1962.);

Književnici: Ivan Mažuranić (Novi Vinodolski, 1814.- Zagreb, 1890.); Mato Topalović (1812.- 1862.); Ljudevit Gaj (Krapina 1809.- Zagreb, 1872.); Ivan Kukuljević- Sakcinski (Varaždin, 1816.- Hrvatsko Zagorje, 1889.); Petar Preradović (Grabrovica, 1818.- Beč, 1872.); Medo Pucić (Dubrovnik, 1821.- Dubrovnik, 1882.); Stanko Vraz (Cerovec, 1810.- Zagreb, 1851.); Milan Rešetar (Dubrovnik, 1860.- Firenca, 1942.); Antun Barac (Crikvenica, 1894.- Zagreb, 1955.); August Šenoa (Zagreb, 1838.- Zagreb, 1881.); Tin Ujević (Vrgorac, 1891.- Zagreb, 1955.)

Veze knjaza/kralja Nikole s Hrvatskom: Josip Juraj Strossmayer (Osijek, 1815.- Đakovo. 1905.); Jovan Sundečić (Golijevo, 1825.- Kotor, 1900.); Šimun Milinović (Lovreč, 1835.- Bar, 1910.); Milorad Medaković (Zvonigrad, 1824.- Beograd, 1897.); Josip Slade (Trogir, 1828.- Trogir, 1911.); Simo Matavulj (Šibenik, 1852.- Beograd, 1908.); Valtazar Bogišić (Cavtat 1834.- Rijeka 1908.)