Izložba Željka Brguljana: „Odjeci bokeljskih tišina“

Predsjednik Šukurica pozdravio je sve nazočne, posebice goste i uzvanike, te kustosicu i autora Željka Brguljana. Nakon njega kustosica izložbe Iva Körbler predstavila je stvaralaštvo Željka Brgljana, autentičnost njegovog izričaja, te je istaknula da se Brguljan svojim radovima utkao u jednu jedinstvenu nišu umjetnosti koja kao da je čekala da je baš on - na samo njemu svojstven način - osmisli i prikaže svijetu. Jedinstvenost njegova položaja u svijetu umjetnosti izvire iz činjenice da tehniku kolaža ne koristi samo za spajanje i kombinacije s papirom, već je rabi za pametnu, metafizičku igru simbolima i značenjskim sustavima. U Brguljanovu radu to su ponajprije dva: s jedne strane, zavičajni pejsaž Boke kotorske; i s druge likovi s remek-djela europskog slikarstva, ponajprije sa slika sjevernjačkih, talijanskih i španjolskih majstora renesanse i baroka, ali i s nekih djela francuskih velikana moderne epohe.

Već više desetljeća osjećamo i prepoznajemo kako živimo u svijetu recikliranih i potrošenih vrijednosti svih kategorija, od moralnih, preko filozofskih do estetskih, gdje nam je ostavljeno vrlo malo mogućeg (metafizičkog) prostora za iskazivanje vlastitog svjetonazora i identiteta. Sve je zamijenjeno i preokrenuto, i taj inverzni princip dosljedno se nastavlja i na neka ezoterijska učenja o inverziji ili persiflaži svih principa, što je bilo predviđeno u 20. i za 21. stoljeće. U takvom svijetu poljuljanih vrijednosti, umjetnost se pokušavala repozicionirati kroz postmodernu, vraćajući se modernističkim sredstvima autoironije, citatnosti, groteske i sarkazma. No, ti postupci su u umjetnosti mnogo stariji, i možemo ih trasirati preko manirizma i umjetnosti Srednjega vijeka do helenizma i antike. U svim je tim periodima umjetnicima i filozofima bilo jasno kako je bunar inspiracije popunjen i kako se moraju nužno raditi odmaci od klasičnih kanona. Željko Brguljan u tom novovjekovnom, recentnom kontekstu, inspiraciju crpi primarno u prirodi svojeg zavičaja – što nas ponovno podsjeća na mnoge druge umjetnike koji su u prijelomnim razdobljima geopolitičkih nemira u Europi bježali u tiha utočišta Prirode – nostalgično se reflektirajući na vlastite korijene koji su nam dali mnoge značajne umjetnike, moreplovce i znanstvenike, rekla je Körbler.

Spajajući naizgled nespojivo, Brguljan inicira stvaranje novih značenjskih konstelacija, u kojima se sudara zavičaj i svijet, lokalno i univerzalno, ovozemaljsko i sakralno, živo i neživo; rezultat tog procesa eksplozivne su, potresne i začudne slike. Iva Körbler je podsjetila da takav pristup baštini tradiciju nadrealizma, ali i da se pravovremeno uklapa i u estetiku postmoderne epohe, kojoj Željko Brguljan generacijski pripada, te naglasila:

Pitomo okruženje obiteljskog Prčnja, rodnog Kotora i Boke Kotorske, za Brguljana postaju mitski prostor u koji upisuje pomoću tehnike kolažiranja vlastite reference na djela iz europske povijesti umjetnosti, odnosno, slikarstva. Taj specifičan postupak, koji nadilazi jednostavnu citatnost i kolažiranje, metaforički natkriljuje i nadilazi stoljeća, ukazujući nam kako je veliko pitanje u kojoj se mjeri ljudi i priroda kroz stoljeća mijenjaju. Promatrajući umjetnikove foto-kolaže osjećamo kako se u njima zaista spajaju vjekovi, ali i kako je potencijalno moguća teza da istovremeno živimo u nekoliko paralelnih dimenzija. S druge strane, upravo nam umjetnička produkcija ukazuje na to kako pripadamo istom kulturološkom prostoru, unutar kršćanske ikonografske tradicije, i kako se ta činjenica nije mijenjala stoljećima. Osamljeničku poziciju, koja je preduvjet za istančano umjetničko stvaranje, Željko Brguljan jasno iskazuje u naslovima djela. Tišina ovdje poprima metaforičko i simboličko značenje na više razina, od pomalo prijeteće tišine u prirodi, do tišine u kojoj postajemo jedno sa Stvoriteljem. Iznimno pažljiva upotreba Zlatnog reza u kolažima prizorima dodaje dodatnu dimenziju ravnoteže i harmonije. Ta istovremeno sjetna, kontemplativna i nostalgična komponenta radova autentična je Brguljanova kvaliteta koja nadvisuje onu temeljnu kategoriju sveobuhvatne umjetničke edukacije, zahvaljujući kojoj umjetnik može stvarati ovako kompleksne kompozicije. Bit će nam bliža ideja o tzv. izgubljenom zavičaju, o vrlo aktualnom referiranju na izglednu mogućnost da se u skoroj budućnosti radi turističke preizgrađenosti unište ljepote bokeljskog kraja, i da svi sveci, Krist, plemići, ratnici i dame sa starih slika plaču nad tom izgubljenom ljepotom zajedno s nama. Nije, dakle, Željko Brguljan u potpunosti disociran od ove materijalne dimenzije stvarnosti, niti „bježi u oblake“: on u svojim kolažima radi simbolički puni krug, gdje se u procesu naše percepcije prolaze svi stupnjevi; od nostalgije, tuge, mirenja sa stvarnošću, bijegom od nje u prirodu i umjetnost, do kritičkog pokušaja ukazivanja na mogućnost devastacije i nepovratnog gubitka takve prirodne ljepote njegovog zavičaja.

Nakon kustosice Željko Brguljan je pozdravio sve koji su došli na te se zahvalio gospođi Körbler na … izvrsnom i zanimljivom osvrtu o mom likovnom radu, kojim me vrlo počastila. Posebno sam počašćen i zahvalan Društvu Crnogoraca i prijatelja Crne Gore „Montenegro“ iz Zagreba, gospodi Aliji Šukurici i Bojanu Raduloviću, koji su inicirali i organizirali ovu izložbu, potvrdivši i ovim činom da moj skromni rad, kako likovni tako i istraživačko-publicistički kojim čuvamo bogatu baštinu Boke Kotorske, pripada i hrvatskoj i crnogorskoj kulturi.

Autor je ponovno naglasio da gotovo sva njegova inspiracija izvire iz Boke kotorske, koja je njegov rodni kraj te dodao: U tom tajanstvenom, a veličanstvenom fjordu južnog Jadrana upijao sam tijekom djetinjstva ne samo neopisivu ljepotu Zaliva, nego i stoljećima taložen duh, duh koji cijelog života pokušavam prenijeti i slikama i riječima… Dani djetinjstva, osobito pustih jeseni i zima u ovom bezvremenom zaljevu neopisivi su duhovni dar. Ističem bezvremenom, jer smo se mi, mala starosjedilačka zajednica, na obalama Boke, u susretu pitomog zaljevskog mora i gordih kamenih vrleti, osjećali kao pripadnici prostora iza granice Svijeta i sudionici vremena koje kao da je stalo. Jutarnju je tišinu, katkada ugodnu, a katkada do boli podnošljivu, prekidao samo zvon zvona s obližnjih kampanela dajući ostajućima znak života, a odlazećima posljednji pozdrav… Boka bi živnula s proljeća, a zahuktala se ljeti, pa usnula s prvim jesenskim kišama… Mnogi doživljaji i osjećaji iz tih već davnih dana postupno se gube u magli prošlosti i na kraju sve što ostaje to je veličanstveni pogled na more okovano stijenama i osjećaj bezvremene tišine. I ova je izložba dio je odraza tajanstvenih bokeljskih tišina. Jako me veseli činjenica da je ona povod susreta zagrebačkih Crnogoraca i bokeljskih Hrvata. Zahvaljujem svima vama koji ste iskazali interes i izdvojili vrijeme, posebno svojim učenicima, i želim vam ugodno druženje i razgledavanje izložbe koja će, nadam se, nekima probuditi sjećanja na božanstveni zaljev, a druge potaknuti da ga tek upoznaju.

Zoranu Jankoviću, privremenom otpravniku poslova Crne Gore u RH, pripala je čast da službeno otvori izložbu. U svom emotivnom govoru naglasio je da sa Željkom Brguljanom dijeli zavičaj jer je i on također rođen u Boki. Istaknuo je da je za svojeg razmjerno kratkotrajnog boravka u Republici Hrvatskoj ostao ugodno iznenađen intenzitetom i kvalitetom kulturne razmjene između dviju država i dvaju naroda te naglasio važnost kulture i umjetnosti u njihovu povezivanju. Pohvalio je program i djelovanje crnogorskih manjinskih udruga u Republici Hrvatskoj.

Izložba je otvorena do 27. ožujka, radnim danom od 10 do 19 sati.

Tekst i fotografije: Bojan Radulović