povratak na sve vijesti

Ispraćaj i komemoracija Veljka Bulajića

utorak, travnja 09. 2024.

Unatoč okolnostima koje su našeg velikog umjetnika i akademskog slikara Dimitrija Popovića spriječile da bude prisutan na ispraćaju Veljka Bulajića na Krematoriju na zagrebačkom groblju Mirogoj, Dimitrije je iz Crne Gore poslao oproštajno pismo Veljku koje je pročitano pred nazočnima na ispraćaju.

Veljko Bulajić ispraćen je na vječni počinak 9.4.2024. uz nekoliko njemu dragih skladbi i pjesama te uz govore koje su držali njegov prijatelj i producent Ljubo Šikić, bivši predsjednik Republike Hrvatske i Veljkov prijatelj Stjepan Mesić te također njegov prijatelj i filmaš Vinko Brešan. Nakon izvođenja skladbe iz poznatog Bulajićevog filma „Donator“, prvi je govorio Ljubo Šikić.

Nakon skladbe Luccio Dalla, Caruso, Bojan Radulović (Predsjednik Društva Crnogoraca i prijatelja Crne Gore „Montenegro“ Zagreb) je pročitao pismo koje je za Veljka poslao Dimitrije Popović, iz Crne Gore:

Poštovana gospođo Vlasta Bulajic, poštovani članovi obitelji, poštovani prisutni prijatelji i kolege Veljka Bulajića. Ove riječi posljednjeg pozdrava šaljem sa Cetinja dragom prijatelju i velikom reditelju kojeg sam poznavao gotovo pedeset godina. Od mojih studentskih dana u Zagrebu početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća Veljko je pratio moj rad i velikodušno mi davao podršku na što sam mu posebno zahvalan.

Spletom okolnosti nisam mogao prisustvovati Veljkovoj sahrani i komemoraciji ali ovakvo obraćanje ima neko simbolično i rekao bih metafizičko značenje, jer na posredan način sada i ovdje spaja Veljkovu rodnu Crnu Goru s njegovom domovinom Hrvatskom. To je spajanje isplelo simboličan vijenac poštovanja i zahvalnosti za sve ono što je ostvario u svom bogatom filmskom stvaralaštvu. Trajno je zadužio hrvatsku i crnogorsku kinematografiju afirmirajući ih na međunarodnom planu uz brojna svjetska priznanja i nagrade. Veljko Bulajić je osjećao, volio i mislio Crnu Goru iz Hrvatske. Borio se za njenu neovisnost i njen građanski prosperitet. S njemu poslovičnom radnom energijom i neumornim entuzijazmom usprkos narušenom zdravlju, predano je radio na filmskom projektu, godarovski kazano ,,do posljednjeg daha” o crnogorskom knjazu Danilu Petroviću Njegošu čiju realizaciju nije dočekao. Više puta smo o toj temi razgovarali. Želio je da u tom projektu sudjelujem kao scenograf. Nakon filma o lažnom caru Šćepanu malom ,zanimljivoj i kontroverznoj osobi crnogorske povijesti i nažalost ovim neostvarenim filmom o tragičnom crnogorskom suverenu radnog naslova ,,Čovjek kojeg treba ubiti” zaokružila bi se na najljepši način redateljeva želja i potreba za obradom složenih temata iz crnogorske prošlosti. Uobičava se reći kako je Veljko Bulajić bio majstor velikih, masovnih scena, spektakularnih totala ali također treba naglasiti da je ovaj majstor imao istančan smisao za one prizore takozvanih filmskih detalja u kojima dolazi do izražaja psihološka iznijansiranost, oslobođenje ili suspregnutost emocija. Dok pišem ove redove u sjećanju mi je jasno oživljena scena iz filma ,,Sarajevski atentat” kada se susreću dva pogleda, supruge austrougarskog prestolonasljednika Franca Ferdinanda, Sofije koju utjelovljuje Florinda Bolkan i Gavrila Principa u liku Irfana Mensura. U toj sugestivnoj nijemoj rječitosti kao da se kroz nenadano i kobno simbolično prepoznavanje nagovještava ono što će uslijediti, atentat i sva tragika i strahota Prvog svjetskog rata. U ostvarenjima Veljka Bulajića bez obzira na tematiku, povijesni, sociološki, ratni ili kulturološki kontekst, od Vlaka bez voznog reda, Šćepana malog, Kozare ili Kolekcionara suštinsko značenje filma nadilazi konkretni narativ postajući općeljudski problem, kao temeljni problem bića, problem čovjekove sudbine. Veljkovo postojanje koje je režirao život došlo je neumitnom kraju. Pala je zauvijek posljednja klapa redateljevog života. Ostalo je živo njegovo djelo kao umjetničko i povijesno svjedočanstvo burnih vremena, događaja i njihovih aktera. Ako smrt ima smisla, po mom mišljenju ima, onda je ono što nadilazi smrt u odnosu na čovjekovu smrtnu sudbinu, njegovo stvaralaštvo, dakle umjetnost. Zato će Veljko Bulajić i dalje živjeti u živim slikama iluzije filmske stvarnosti njegovih ostvarenja.

Dragi Veljko, počivaj u miru.


Nakon Dimitrijeva pisma Veljku puštena je skladba Olivera Dragojevića „Moj galebe“ te su se od svojeg prijatelja i suradnika govorima oprostili i Stjepan Mesić te Vinko Brešan. Brešanov govor bio je posebno dirljiv u dijelu kada se dotakao njihovog druženja posljednjih godina, odnosno pisama koje su zajedno pisali on i Veljko te ih slali na brojne adrese u nadi da će Bulajić završiti svoj nedovršeni posljednji film. Brešanu je drhtao glas dok je govorio kako je on itekako dobro znao da nitko sa tih adresa neće pozitivno odgovoriti, ali nije imao srca otvoreno to reći te se svejedno nalazio s Veljkom i radio na tim pismima, jer je toliko cijenio vrijeme koje mu je Bulajić darovao da mu nije bilo važno što se zapravo uzaludno trude. Brešanu je važnije bilo da provodi vrijeme u društvu toga velikoga čovjeka. Evo kako se Brešan oprostio od svojeg prijatelja i suradnika:

Veljko Bulajić je imao 60 godina, upravo onoliko koliko ih ja imam danas, kad me pozvao da budem drugi asistent režije na njegovom filmu „Donator“. U to vrijeme sam bio mladi student režije, bez profesionalnog iskustva. Još sam se naivno nadao da će moja generacija biti još bolja, talentiranija i uspješnija od prethodnih pa nisam u prvi trenutak u potpunosti shvatio kakva je privilegija bila taj poziv da budem uz Veljka Bulajića i gledam kako Veljko režira. A upravo ta godina dana koju sam proveo s njim - promijenila mi je život. Gledajući Veljka kako pristupa filmskom projektu, sceni, kako tu scenu razvija, kako razvija priču, shvatio sam čime bih se ja to zapravo trebao baviti u životu. I svaki dan sam, prateći Veljka, naučio nešto o filmu. Imao sam sreće jer je i mene Veljko prihvatio kao učenika. A kakav je učitelj Veljko bio! Za to vrijeme dok sam mu bio asistent imao sam osjećaj da su sve godine provedene na Akademiji bile tek blijeda priprema za pravog učitelja – Veljka Bulajića. No, da bismo učili od Veljka nije nužno potrebno stajati iza njegovih leđa i pratiti ga kako režira. Dovoljno je već gledati njegove filmove. Iz njegovih filmova se itekako može naučiti sve što treba znati o filmu. O filmovima „Vlak bez voznog reda“ ; „Uzavreli grad“; „Skoplje 63“, danas govorimo kao filmovima koji su doživjeli velike svjetske uspjehe u vremenu u kojemu su nastali. No mnogi ne vide dovoljno jasno koliko su ti filmovi moderni i sada. Dok ih danas gledam ne mogu se ne diviti redateljskoj vještini Veljka Bulajića koji s nevjerojatnom lakoćom sigurnom rukom vodi kompleksnu priču s velikim brojem likova, tako vješto da se niti u jednom trenutku gledatelj ne zapita gdje je nestao neki lik niti se pogubi u bogatoj fabuli. Veljko je svaki od likova iz svojih filmova tretirao s ljubavlju i pažnjom te davao dovoljno prostora da se baš svaki lik pokaže i ostvari pravu emociju. Emociju koja intenzivno prelazi na kino gledatelja. Danas se mladi ljudi dive filmovima s mozaičkim strukturama. Kažu „Short cuts“. A zaboravljamo da je takve mozaičke filmske strukture radio Veljko Bulajić 60-tih godina prošlog stoljeća, dakle - prije 70 godina. I to bolje. Mozaičku strukturu su imali i njegovi filmovi „Kozara“ i „Bitka na Neretvi“, veliki uspjesi jugoslavenske kinematografije. Imali su gledanost u kinima kakvu danas ne možemo niti zamisliti. Bili su gledani u čitavom svijetu. Naravno, takvoj su gledanosti pripomogle i velike svjetske nagrade, nominacija za Oskara, ali najviše je tome doprinijela činjenica da su to bili sjajni filmovi. Danas o njima ponetko sudi kao o partizanskim spektaklima, filmovima koji slave nastanak jedne države koje nema već tridesetak godina. Svi koji tako govore ili ne razumiju te filmove ili su naprosto zavidni. Sekvenca iz „Neretve“ u kojoj komandant žrtvuje dvadesetak svojih prijatelja da bi pobijedio u bitci i tako spasio tisuće živote, nije scena filmskog spomenika. To je upozorenje na užase rata koje nam je svojom slikom poslao veliki umjetnik. Mnogi ga nisu razumjeli. I danas gledam „Kozaru“ i „Bitku na Neretvi“ i uživam u veličanstvenoj režiji Veljka Bulajića. Samo je on, od svih svjetskih redatelja, znao izazvati tako duboke emocije kod gledatelja u masovnim scenama svojih filmova. Veljko Bulajić je stvarao u vremenu kada je film bio važan svima. Zbog toga je odabirao važne teme, teme za koje je vjerovao da zanimaju gledatelje u istoj mjeri kao i njega. Možda to danas, kad se pretežito snimaju intimne, hermetične priče, djeluje staromodno. Ali nije. Veljko Bulajić je vjerovao da filmom treba ispričati važnu priču, priču koja se jednako tiče njega kao i svih ljudi koji žive na svijetu. Zbog toga su njegove teme: II svjetski rat, atentat u Sarajevu, ili poslijeratna kolonizacija, lažni car Šćepan mali…. I kako su ti filmovi postali velika filmska djela, nije bilo moguće da se oni ostanu neprimijećeni u svijetu. Svi njegovi filmovi su ovjenčani velikim brojem svjetskih nagrada i ogromnom gledanošću. Iz svih tih razloga je biografija Veljka Bulajića neusporediva s bilo kojom biografijom nekog hrvatskog umjetnika. Ono što je Veljko Bulajić dao hrvatskoj kulturi je nemjerljivo. Na tome mu Hrvatska treba biti vječno zahvalna. Prošlih godina sam se često nalazio s Veljkom Bulajićem. On, naime, nikako nije uspijevao dovršiti svoj zadnji film „Bijeg do mora“. Film s temom iz II svjetskog rata, ali ovoga puta iz vizure njemačkog vojnika. Nedostajalo je nešto novaca da se film dovrši. On je, zbog toga, pisao pisma raznim državnim dužnosnicima i državnim činovnicima. Ja bih dolazio k njemu, on bi mi, prije nego ga pošalje, pročitao pismo, a onda bismo komentirali njegove dijelove, da li neki odlomak izostaviti ili ne, koja bi formulacija bila najbolja. U tim pismima Veljko nije molio za novac ili pomoć. On je, zapravo, upozoravao da svaki film, pa i njegov, treba biti dovršen i da je nedovršeni film veliki problem. Ta pisma je pisao jer je vjerovao da je film važan. Vjerovao je da je film važan i onima kojima je uputio pismo. To je vjerovao jer je pripadao vremenu kad je film zaista svima njima i svima nama bio važan. Ja, na žalost, pripadam ovom vremenu i znao sam da film onima kojima su pisma upućena nije važan i da ta pisma neće pokrenuti ništa i da će Veljko Bulajić umrijeti i da neće dočekati premijeru svog zadnjeg filma. Znao sam da pišemo pisma bez svrhe. Ali ne žalim niti jedne jedine minute provedene nad tim uzaludnim pisanim pokušajima. Imao sam privilegiju sretati se i razgovarati s najvećim hrvatskim filmskim redateljem ikad. A vjerojatno i u budućnosti. Danas se opraštamo od Veljka Bulajića, ali ne samo od njega. Opraštamo se i od vremena kad je film bio velik i važan.

Zbogom Veljko.


Ispraćaj Veljka Bulajića završio se spuštanjem lijesa uz zvuke antifašističke skladbe BELLA CIAO. Treba reći da su na ispraćaju bili prisutni i bivši predsjednik Crne Gore Milo Đukanović, otpravnik poslova iz crnogorske ambasade u Republici Hrvatskoj Damir Grbović, gradonačelnik Grada Zagreba Tomislav Tomašević, Nenad Bogdanović, predsjednik Nacionalne zajednice Crnogoraca Hrvatske, Dušan Mišković, predsjednik Vijeća crnogorske nacionalne manjine Grada Zagreba, zatim Hrvoje Hribar, Rade Šerbedžija, Urša Raukar te mnogi drugi uglednici, glumci, redatelji, scenaristi…

Kasnije toga dana priređena je komemoracija posvećena Bulajićevu liku i djelu u Branimir Mingle Mallu (u Blitz Cinestar kinu) u Zagrebu, gdje su se, osim Veljkova unuka, nazočnima obratili mahom predstavnici redateljsko/filmskih institucija u Hrvatskoj: Goran Grgić, Ksenija Marinković, Danilo Šerbedžija te Boško Picula. Snažan i emotivan apel upućen je predsjedniku Pula Film Festivala i ostalima u Hrvatskoj koji nešto znače u našoj kinematografiji, da se konačno stane sa sramotom i otezanjem te prikaže i dovrši posljednji Bulajićev film.

Komemoracija je završena projekcijom restaurirane verzije Bulajićeva epskog filma koji je osvojio nominaciju Američke filmske akademije za nagradu Oscar: „Bitka na Neretvi“.

Tekst: Bojan Radulović
Foto: Dragi Savićević, Bojan Radulović