Dokumentarni film Veljka Bulajića u Crnogorskom domu

Riječ je o filmu kojim je Bulajić cijelom svijetu pokazao kakve je posljedice na stanovništvo ostavio potres koji je 1963. godine u tadašnjoj Jugoslaviji razorio grad Skopje, glavni grad Makedonije. Tog dana, 26. srpnja 1963., više od hiljadu ljudi izgubilo je svoje živote, tri tisuće je ranjeno, a krov nad glavom izgubilo je između 120 i 200 tisuća ljudi. U potresu je uništeno 80 posto grada. Iako je u Jugoslaviji napravljen veliki broj dokumentaraca o potresu u Skoplju, produkcijski najambiciozniji i izvedbeno najupečatljiviji bio je ovaj Veljka Bulajića. Već dan nakon potresa Bulajić je s dvojicom snimatelja dobio poziv da snimi njegove posljedice. I umjesto nekoliko dana, ostao je u Skoplju punih pet mjeseci i snimio fascinantan dokumentarac koji je prikazao fizičke i psihičke posljedice potresa, ali i otpornost i optimizam stanovnika Skoplja. Ovaj film ima mnogo zanimljivih i originalnih detalja. Prvo, u njemu vidimo mladog hrvatskog redatelja Krstu Papića koji aktivno glumi. On je tada Bulajiću bio tek mladi asistent na ovome filmu. Također, osim upečatljive emotivne note koja je kod dobrog dijela gledatelja u Crnogorskom domu izmamila suzu na oko, treba reći da u ovom filmu postoji vjerojatno jedan od prvih snimljenih nastupa poznate romske pjevačice Esme Redžepove.

Možda najfascinantniji detalj, s redateljskog i filmofilskog kuta gledišta, je onaj da u biti Bulajić koristi meta-filmsku tehniku ​​kojom je postigao da gledatelj koji gleda film u stvari gleda građane grada Skoplja kako u tom istom filmu gleda sebe. Tom tehnikom je izgradio nevidljivi transtemporalni most između - prošlosti, odrađene stvarnosti, zauvijek prošle - i sadašnjeg trenutka u kojem gledatelj gleda film. U sadašnjosti, za gledatelja, potres nije na filmu. Potres je tu, „juče se dogodio“, ljudi sa platna su živi, ​​a njihove muke i nevolje žive sa gledateljem koji trenutno proživljava cijeli potresni događaj. Postupak prikazivanja filmskih protagonista koji onda postaju dijelom nove verzije filma upotrijebljen je već nekoliko godina ranije u dokumentarcu “Kronika jednog ljeta” (1961., Jean Rouch i Edgar Morin), koji je proglašen sedmim najboljim dokumentarnim filmom svih vremena na listi časopisa Sight and Zvuk. Ali, dok se u francuskom klasiku protagonisti susreću sa snimkama sebe tek u posljednjem dijelu filma, kod Bulajića je njihovo gledanje i reagiranje na viđenu strukturalnu okosnicu koja nosi čitav narativ filma od početka do kraja istog, te ga presudno obilježava.

Film „Skoplje '63“ osvojio je nebrojene nagrade u Jugoslaviji iu svijetu, od kojih se ističu:

• Grand prix "Zlatni lav" festivala u Veneciji
• Grand prix "Zlatna nimfa" festivala u Monte Carlu
• Grand prix "Zlatni klas" festivala u Valladolidu
• nagrada filmske kritike festivala u Cannesu
• nagrada za najbolji dokumentarni film na venecijanskoj Mostri
• nagrada UNESCO-a.

Tekst i foto: Bojan Radulović