Izložba podvodnih fotografija „Podmorje Kvarnera“
Društvo Crnogoraca i prijatelja Crne Gore „Montenegro“ Zagreb u Crnogorskom domu u Zagrebu postavilo je izložbu podvodnih fotografija Slobodana Petkovića – Bobe pod nazivom „Podmorje Kvarnera“. Izložba je za posjetitelje bila otvorena svakim radnim danom od 3.10. do 3.11.2024. godine. Autor fotografija, na žalost, nije mogao prisustvovati otvorenju jer je doživio nesreću zbog koje je završio u gipsu i u režimu strogog mirovanja.
(Za sve zainteresirane za Bobino zdravlje treba reći da su za ovog poletnog i energičnog 81-godišnjaka prognoze za skorašnji oporavak dobre, te se njegov povratak ronjenju i fotografiranju očekuje već početkom 2025. godine)
U razgovorima koji su prethodili postavljanju same izložbe, autor je s organizatorima iz Društva „Montenegro“ mnogo razgovarao o ronjenju, o fotografiji, te o motivima koje je „lovio“ svojim objektivom. Prvo što je istaknuo jest ambijent u kojem nastaju podvodne fotografije.
„Ambijent je izuzetno zahtijevan za podvodnog fotografa jer osim vještina koje fotograf inače mora imati, kod podvodne fotografije potrebne su i ronilačke vještine. To sigurno treba uzeti u obzir jer je kvalitetnu fotografiju teško napraviti i na „suhom“, a kamoli pod opterećenjem s ronilačkim bocama na leđima i ispod površine mora, na dvadeset do trideset metara dubine - gdje su izložene fotografije uglavnom nastajale, a nastajale su u podmorju Kvarnera pa otuda i naslov ove izložbe“, objašnjavao je Bobo.
Ambijent u kvarnerskom akvatoriju je bistar do otprilike dvadeset, trideset metara dubine. Za veće dubine potrebno je koristiti bateriju, odnosno svjetiljku. Kada se roni južnije, u podmorju Visa ili Pelješca, tamo se dublje vidi jer je ambijent je čist od 40 do 50 metara dubine.
Kvarnerski akvatorij Bobo jako dobro poznaje jer tamo živi i roni, te već odavna poznaje mjesta na kojima se mirno može posvetiti fotografiji. To su mjesta gdje rjeđe prolaze brodovi i barke, gdje ima manje ljudi, i gdje se oko njega dok roni sve kreće - i ništa ne stoji. Na nekim čak rijetkim mjestima riba uopće ne bježi niti kada vidi mjehuriće što nastaju koje ronioci ispuhuju dok dišu. Na ostalim mjestima, Bobino je iskustvo da se prvo mora smiriti, ukipiti doslovce, i tako se ukipljen stopiti sa okolinom i saživjeti sa prirodnim ambijentom. Tek kada ronioca ribe i ostala bića doživljavaju doslovce kao stijenu ili algu, a ne kao prijetnju, tek onda podvodni svijet ponovno oživi i počne ponovno da se kreće. Tada i na takvim, nazovimo ih prometnijim mjestima, ronioc može da fotografira, da lovi onaj pravi i ciljani trenutak uzimanja fotografije. Pronalaženje objekta snimanja ovisi o onome na što će ronilac kod urona naići. Također, kroz vodu se treba znati kretati.
„Ronioc mora paziti da vlastitim kretnjama ne zamuti vodu i tako samoga sebe sabotira u fotografiranju“, pojasnio je Bobo.
Prema svjedočanstvima ronioca, čini se da svi govore o jednom posebnom iskustvu koje proživljavaju tijekom, pa i nakon ronjenja. Ronioci tvrde da je iskustvo dubine jedan drugačiji svijet, da onog trenutka kada zarone u mir, tišinu i sklad, staju sva razmišljanja o problemima.
„Još nisam naišao na nekoga tko je odustao od ronjenja, a bez da nije imao valjan zdravstveni razlog, s time da ovdje ne uvrštavam one rijetke koji probaju i onda ih uhvati strah ili fobija za koju ranije nisu niti znali da je imaju pa su prisiljeni odmah na startu da odustanu. Kada sam ljut, kada sam neraspoložen, odem prošetati (roniti), uzmem ježa, razbijem ježa od neku stijenu, ribe dolazu, jedu mi iz ruke, to je mistika, to je duhovno iskustvo. Kada izađem iz mora ja sam potpuno očišćen od zla ovoga svijeta i potpuno relaksiran“, potvrdio je Bobo.
Izložba je sufinancirana sredstvima Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske.
Tekst: Bojan Radulović
Fotografije: Nenad Bogdanović i Bojan Radulović
