povratak na sve vijesti

Predstavljanje knjige „Aporije politike“ Lidije Vukčević Vučurović

četvrtak, veljače 01. 2024.

Crnogorski dom je 1. veljače proveo svoju prvu ovogodišnju programsku aktivnost financiranu od strane Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske pod nazivom „Književne večeri u Crnogorskom domu“, koje je u ovoj prigodi uključivalo predstavljanje nove knjige književnice i fotografkinje Lidije Vukčević Vučurović.

Program je osmislio i tijekom 2024. godine provodi Društvo Crnogoraca i prijatelja Crne Gore Montenegro Zagreb. Moderator skupa posvećenog autorici i njezinoj novoj knjizi bio je Danilo Ivezić, a sudjelovali su još i politolog Veselin Vučurović i prof. dr. Dragutin Lalović. U publici su u prvom redu sjedili svjetski poznati slikar Dimitrije Popović te predstavnica veleposlanstva Crne Gore u Republici Hrvatskoj Anđela Darmanović.

Pjesnikinju i autoricu ove knjige moderator nije trebao posebno predstavljati jer je Vukčević Vučurović publici u Crnogorskom domu vrlo dobro poznat kao aktivna pripadnica crnogorske nacionalne manjine u Hrvatskoj i Zagrebu, te usto i vrlo kreativna i radišna književnica koju je Nacionalna zajednica Crnogoraca Hrvatske u suizdavaštvu sa Skanerom. studiju prijašnjih godina tiskalo, te u crnogorskom domu predstavilo, tri knjige. Osim pisanja, Vukčević Vučurović se bavi i fotografijom, a Crnogorski dom ugostio je već i dvije njezine izložbe fotografija.

Knjiga „Aporije politike“ sastoji se od 60 zapisa i eseja koje je Lidija Vukčević Vučurović objavljivala u formi kolumne u Kultu, subotnjem podlistku crnogorskog dnevnog lista Pobjeda. Moderator Ivezić kazao je da se tekstovi, koji su u knjizi poredani kronološki kako su izlazili u Crnoj Gori, tematski protežu od pitanja apsolutne slobode do pitanja crnogorskog jezika.

„S obzirom na temu i pojam apsolutne slobode treba reći da se prvi tekst u knjizi tiče upravo određenih surogatnih verzija slobode, i to kroz pojam društvenih mreža i njihov utjecaj na naš svakodnevni život gdje dolazimo do situacije da ljudi pogrešno zaključuju da na njima postoji apsolutna sloboda, zbog toga što im se čini da na njemu mogu bez posljedica da se objavljuju sve i svašta. U biti je stvarnost bitna drugačija“, kazao je uvodno Ivezić.

Prema mišljenju prof. dr. Dragutina Lalovića pristup Vukčević Vučurović politika u ovoj je knjizi u stvari filozofski, usmjerena je na fenomenologiju naše svakodnevice. Ističe da se kronološki poredani tekstovi s vremenom mijenjaju i rastu, te da su u početku knjige, gdje autorica piše o strahu, boli, gluposti, mržnji i traumama, više usmjereni na patologiju nego na fenomenologiju naše svakodnevice.

„Zadaća autorice naspram čitatelja njezinih kolumni u Crnoj Gori je prosvjetiteljska, ali nažalost znamo koliko je populacija tamo otporna na ovu vrstu poduke“, rekao je u šaljivom tonu profesor Lalović. U tome je tonu nastavio dalje opisujući dva zanimljiva zapisa iz knjige pod nazivom „Kafenisanje“, te „Čajevi očajevi“ koji se ne bave nužno politikom kako naslov knjige sugerira, već možda više pitanjem svjetonazora. Pojednostavljeno rečeno, „pravi ljudi piju (pravu) kavu“, nastavio je dalje Lalović u revijalnom tonu i pročitao citat iz knjige Vukčević Vučurović koji ga je dojmio:

„Te, kava je masna, te s mlijekom škodi želucu, te rastrojava, te drži nas budnima… Te potiče kreativnost, te širi krvne žile, dobra je protiv debljine, bistri duh, diže tlak, spušta žuč. Sve je to istina. I više od toga. Bez nje, kao ni bez cigareta, čokolade, knjige, vina, papirusa, pisaljke, biblioteke, puta pod noge, pisac nije književnik ni pjesnikinja pjesnikinja. Bez kave ne možeš zamisliti ni jutra ni podneva, ni sutonski pljusak. Izlišni su bez mirisa, okusa, jačine, vrste, posude u kojoj kuhaš, iz koje piješ iu kojoj posudi tijelo ulijevaš tu čarobnu magičnu formulu. Opštanka.“

Nakon ovoga Lalović se u svome obraćanju prisutnima okrenuo pitanje politike u knjizi te smatra da Vukčević Vučurović u knjizi iskazuje jedno određeno dvojstvo spram politike jer se u njezinom slučaju, kao što je to i inače pravilo kod književnika, vidi velika odbojnost spram svega onoga zla koje dolazi iz politike (na ovim prostorima), a istodobno je upravo politički prostor pozornica na kojoj se trebaju ostvariti naše slobode i pravedno društvo. Vezano uz tu odbojnost književnika spram zla današnjega svijeta i politike Lalović je istaknuo još jedan izvod iz knjige Vukčević Vučurović:

„Stoga je književnik i slobodniji od filozofa. Budući da je shvatio smisao umjetnosti koje nadmašuje i pojedinačno i kolektivno iskustvo, ne želi se kazati za društvo da je smetlište, za kulturu da je kontejner otpadaka, a za novu ikonu civilizacije, informatike, da je besmislena i opasna igračka koja će sutra zavladati duhovima. , izravno u funkciji tzv. novog poretka.“

Unatoč ovakvom na prvi pogled velikom crnilu, profesor Lalović ne smatra pisanje Vukčevića Vučurovića katastrofičarskim već naprotiv smatra da „Lidija Vukčević Vučurović provodi kritičku dijagnostiku društva kojom se otvaraju nove perspektive.“

„Zadaća književnika je da pronikne u pitanja politike na višoj i slobodnoj razini od filozofa“, dijagnosticirala je Lalović.

Zaintrigiran autoričinim tekstom na 79. stranici pod naslovom „Država to smo mi“, profesor Lalović je završio svoje izlaganje na način da je prisutnima održao i jedno manje predavanje o državi naroda bez građanstva, i državi građanstva bez naroda. Za tu se temu vratio daleko u povijest i istaknuo dva primjera s naših prostora - primjer Dubrovačke republike gdje je vladalo građanstvo i gdje nije bilo (političkog) naroda u klasičnom smislu te riječi, i primjer Crne Gore kao države bez građanstva ali u kojoj je narod vladao državom putem opštenarodnog godišnjeg sabora.

Nakon Lalovića, politolog Veselin Vučurović izložio je prostor koji je Vukčević Vučurović opisivao u svojim tjednim kolumnama, koje su objedinjene u ovoj knjizi. Govorio je o situaciji u Crnoj Gori, kronološki od vremena uzleta u Jugoslaviji, preko propasti jugoslavenske države, domaće proizvodnje i samoupravljanja, sve do današnjeg vremena kada narod u Crnoj Gori osjeća teške posljedice kakve je donijelo uvođenje najlošijeg oblika kapitalizma. Njegovo opširno izlaganje bilo je u prvom redu važno iz razloga što se iz opisa te teške višedesetljetne situacije u Crnoj Gori zapravo vidi zašto je ton Lidije Vukčević Vučurović u ovoj zbirci zapisao i eseja toliko kritički, ali i ton svojstveno depresivnom optimizmu Crnogoraca.

Autorica Vukčević Vučurović osvrnula se na sam naslov knjige, reagiravši na raniji upit moderatora Ivezića: „Naslov knjige bila je moja ideja i znači proturječnost i nerazrješivost nekog pojma odnosno nemogućnost logičnog izlaza iz jedne teorijske situacije“.

U pogledu tjednih objava zapisa u vidu kolumni u Kultu, istaknuta je dobra i važna suradnja s Tanjom Pavićević i Draškom Đuranovićem koji su pokazali iznimnu toleranciju ne dirajući joj tekst i jezik pa se kolumne i dalje objavljuju na jeziku kojim se Vukčević Vučurović služi u javnosti. govoru, a to je hrvatski. Zahvalila se i politologu Veselinu Vučuroviću koji ju je ohrabrivao da svakoga tjedna piše i objavljuje političke eseje unatoč određenom malodušju koje je osjećala kad bi se god uhvatila u koštac s razmišljanjima o teškoj situaciji u Crnoj Gori. Zahvalila se i Pavlu Goranoviću na pohvalama i lijepom predgovoru knjige.

„Vjerojatno je u meni zaostao jedan rudiment neostvarene filozofkinje. Ontologija, spoznajna teorija, mene je oduvijek uzbuđivala i nudila neku vrstu mentalne igre. Politika me najmanje zanimala jer me uvijek podsjećala na vrijeme kada sam kao mlada djevojka i studentica svjedočila iritantnim polemikama (da ne kažem svađama) svojih roditelja, srednjoškolskih profesora povijesti, o politici, o komunizmu, o ljevici. Ali evo, očito čovjek mora proći jedan određen vremenski put u svome životu kako bi došlo vrijeme kada pomalo počne nalikovati svojim roditeljima u tom smislu“, kazala je autorica komentirajući činjenicu da piše političke eseje.

Profesoru Laloviću, koji smatra da bez nacionalizma nema niti republike, odnosno države, Vukčević Vučurović suprotstavila je svoje viđenje. Ono proizlazi iz njezina doživljaja Francuske i tamošnjeg društva, u kojem je godinama studirala, živjela i radila. Njezin stav je da će upravo ono građansko jednoga dana prevladati i nadići nacionalno i da je naša budućnost u građanskim a ne nacionalnim državama.

„Ja sam ipak živjela s intelektualcima u Francuskoj. Za mene je građanska država ono što nadvladava nacionalnu državu. Dokida se ono nacionalno. U Francuskoj životnoj praksi ne postoje manjine, svi su Francuzi“, kazala je autorica.

 

Tekst i foto: Bojan Radulović