HAZU: Predstavljena monografija Josipa Slade Šilovića

Nažalost, zbog pandemije i zagrebačko-petrinjskih potresa izostala je svečana promocija monografije u Hrvatskoj te je odlučeno da će se ona ostaviti za povoljniji trenutak. U godinama koje su uslijedile realizirane su dvije promocije, u Trogiru i Šibeniku 28. i 29.4.2023. Predstavljanje su organizirali Muzej Grada Trogira i HNK Šibenik uz veliku pomoć Radovana Slade Šilovića, direktnog potomka arhitekte Josipa Slade Šilovića. Predstavljanje u Trogiru organizirano je u prostoru Muzeja Grada Trogira uz sudjelovanje Slobodana Mitrovića (autora monografije), Fani Celio Cege, Danila Ivezića, Radovana Slade Šilovića, Danijele Kontić (moderatorice), au HNK Šibenik monografiju su predstavili Slobodan Mitrović, Grozdana Cvitan, Danilo Ivezić , Radovan Slade Šilović i Jakov Bilić (moderator).

Hrvatski muzej arhitekture Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti uvidio je o kakvoj se iznimnoj monografiji radi i 26. ožujka 2024. godine organizira svečano predstavljanje monografija u Knjižnici HAZU. O kakvom se važnom djelu radi razvidno je iz liste onih koji su direktno sudjelovali u promociji:

Uz izv.prof.dr.sc. Borku Bobovcu, Upravitelju Hrvatskog muzeja arhitekture, koja je vodila promociju monografije, predstavljanje knjige otvorio je osobno akademik Velimir Neidhardt, predsjednik HAZU. Nakon njega, o monografiji, o njezinoj velikoj vrijednosti, te o životu i djelu Josipa Slade Šilovića govorili su voditelj Hrvatskog muzeja arhitekture akademik Andrija Mutnjaković, živući rođak i stručnjak Josipa Slade Šilovića – Radovan Slade Šilović, autor Slobodan Mitrović, Danilo Ivezić ispred izdavača Nacionalne zajednice Crnogoraca Hrvatske i Zvonimir Deković, predsjednik Hrvatskog nacionalnog vijeća Crne Gore iz Boke kotorske. Od uzvanika u Knjižnicu HAZU došli su:

• Zdravka Bušić, saborska zastupnica, predsjednica Odbora za Hrvate izvan Republike Hrvatske i izaslanica predsjednika Hrvatskog Sabora.
• Ivica Poljičak, državni tajnik Ministarstva kulture i medija.
• Bivši ministar kulture Božo Biškupić.
• Damir Grbović, Otpravnik poslova Ambasade Crne Gore u RH.
• Umjetnik Dimitrije Popović.
• Arhitekt Miljenko Srkoč, inicijator knjige i njezin recenzent.

Nacionalna zajednica Crnogoraca Hrvatske odlučila je posebnim dodatkom časopisa „Crnogorski glasnik“ obilježiti veliko događanje. U nastavku slijede istaknuti pojedinci koji su zaslužni za održavanje promocije i uopće za nastanak ove izvanredne monografije.

Akademik Velimir Neidhardt, predsjednik HAZU – pozdravni govor i uvod u promociju knjige

Dragim prijateljima HAZU i svima prisutnima koji su se okupili u ovako velikom broju želim reći da nam je izuzetna čast da možemo sudjelovati u promociji ove odlično napisane monografije, opremljene izvrsnim grafičkim prilozima. Knjiga je to o djelu arhitekta Josipa Slade Šilovića, Hrvata iz Trogira, školovanog u Padovi, koji je djelovao u Kneževini Crnoj Gori. Njegov drugi dio djelovanja, u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini ćemo mi u HAZU nastaviti istraživati zajedničkim snagama. Mi u HAZU oduvijek radimo na ugodnom ozračju. Uvijek smo protiv podjela društvu i ističemo znanost te bitku za identitete. To je ono što nam je u nasljeđe ostavio Strossmayer. Nama u HAZU i cijelom hrvatskom narodu. O monografiji Josipa Slade Šilovića ispred HAZU će danas govoriti naš eminentni akademik Andrija Mutnjaković. Njegova kinetička arhitektura u svjetskim razmjerima je već ubilježena i to je najveći filozofsko-povijesno-umjetnički opus istočne strane Jadrana, odnosno jadranske osovine. Zatim, osim Radovana Slade Šilovića, potomka Josipa Sladea, danas je s nama ovdje i autor Slobodan Mitrović kojemu čestitam na ovoj knjizi jer ona je uistinu izvanredna. Ona govori o arhitekti koji oduvijek imaju značajnu ulogu u vremenima obnove i izgradnje. Oni donose potrebna stručna znanja i transformiraju mjesta u suvremeno i novo. Kroz ovu monografiju prezentiran je dio opusa hrvatskog arhitekta Josipa Slade Šilovića. Taj se dio odnosi na arhitektonska djela koja je realizirao u razdoblju od 1877. do 1900. godine na području Kneževine Crne Gore. Važno je reći da se o ovome Hrvatu koji nosi važnu ulogu u povijesti graditeljstva Crne Gore, do izdanja ove monografije nije pisalo - uz iznimku njegova životopisa koji je objavio naš akademik Cvito Fisković 1987. godine. Vrijeme koje je pokriveno u knjizi je vrijeme kada su arhitekti, inženjeri, stručnjaci svih zanimanja stvarali novi urbanitet diljem Europe.

Arhitekt Josip Slade Šilović imao je upravo formativnu ulogu u stvaranju cjelokupne infrastrukturne mreže prometnica, putova, kopnenih i morskih utvrda, arhitektonskih zdanja, palača, crkava, kazališta i urbanog planiranja u Crnoj Gori.

Jasno se čita pristup projektiranju kroz morfološko istraživanje lokacije, analizu, i prikaz što je inače nužno kod radova koji su vezani uz tadašnja htijenja za transformacijama kroz izgradnju i razvoj nove, kao i revitalizaciju baštinjene arhitekture. Osim ove prezentacije i valorizacije stvaralaštva Slade Šilovića, monografija uvodi čitatelja u opći kontekst ruralne i plemenske Crne Gore u koju je Josip doputovao došao 1877. godine. Društveni, gospodarski i povijesni kontekst izgradnje, tehnologije građenja, ambijenti, strateško planiranje - njegova je ostavština upravo najjača u izgradnji jednog slabo povezanog i netaknutog, neizgrađenog prostora. Kroz ovu monografiju stručna i kulturna javnost prvi se put susreće s tako važnim protagonistima urbanog razvoja koji su dali input modernoj Crnoj Gori. Izdavačima monografije, NZCH, Ministarstvu održivog razvoja i turizma Crne Gore, Dragiju Savićeviću ispred Skaner studija, moramo čestitati na ovom posebnom i vrijednom izdanju.

Na kraju pozdravljam sve prijatelje iz Crne Gore, sve Bokelje i one koji imaju veze s njima, i da kažem da se iskreno nadam da će Crna Gora biti, i ostati, sa nama.

Izv.prof.dr.sc. Borka Bobovec, Upraviteljica Hrvatskog muzeja arhitekture

Zahvaljujem predsjedniku HAZU akademiku Velimiru Neidhardtu na ovako lijepom uvodu u današnje događanje. Hrvatski muzej arhitekture čuva ostavštine hrvatskih arhitekata 20. stoljeća. Danas imamo već skoro 90 ostavština koje su zabilježene u našem muzeju i trudimo se prikupiti sve ono što je relevantno za hrvatsku arhitekturu kroz povijest, te govoriti o hrvatskim arhitektima koji su djelovali i van Hrvatske. To nam je iznimno važno jer je sve to dio našeg identiteta i dio onoga što trebamo sačuvati i ostaviti budućim naraštajima.

Načiniti knjigu nije jednostavno. To je gotovo kao sagraditi kuću, možda i malo teže jer traje duže.

Naime, svaka knjiga zahtijeva iznimno strpljenje i strukturirano istraživanje, što je kod ove knjige posebno vidljivo i o čemu će govoriti sam autor. Knjiga ima 13 poglavlja kojima je prethodilo višegodišnje dokumentacijsko istraživanje. Kroz knjigu čitamo i o osobnosti Jospia Slade Šilovića, od studentskih dana u Padovi, pa sve do zrelih godina koje je proveo u tadašnjoj Kneževini Crnoj Gori. Nakon toga, u sljedećih deset poglavlja u knjizi,  arhitektonska i graditeljska djelatnost je ono što je autora posebno privuklo i o čemu nam je rekao sve što je mogao pronaći u dokumentima i u živoj riječi, sa ljudima koji žive na tim prostorima. To je iznimno vrijedna baština koju trebamo cijeniti i njegovati, i o njoj pisati i razgovarati.

Zvonimir Deković, predsjednik Hrvatskog nacionalnog vijeća Crne Gore

Poštovane dame i gospodo, izuzetna mi je čast i privilegij da vam se mogu obratiti ispred Hrvatskog nacionalnog vijeća Crne Gore, da iskažem zadovoljstvo jednako onome kada smo 3. listopada 2015. godine govorili o arhitektu Jospu Slade Šiloviću na Cetinju. To cetinjsko predstavljanje mogu zahvaliti upoznavanju s tada dogradonačelnikom Trogira gospodinom Radovanom Slade Šilovićem, a za knjigu koju predstavljamo možemo zahvaliti kako autoru Slobodanu Mitroviću tako i NZCH i gospodinu Danilu Iveziću s kojime smo uspješno surađivali na mnogobrojnim projektima više od dvadeset godina.

Josip Slade Šilović ostavio je neizbrisiv trag u prostoru Crne Gore, u Lovćenskom kamenu. Ovo je trag genijalnog arhitekta i vizionara. Kada kažem vizionara uvijek se sjetim urbanističkog plana Nikšića koji se nije mijenjao punih 50 godina.

Kada govorimo o Slade Šiloviću ne smijemo zaboraviti ni činjenicu da je svojim radom, svojom javnom ekspresijom kroz modernu arhitekturu, više od četvrt stoljeća ugrađivao u budućnost Crne Gore najmodernija zapadna dostignuća u arhitekturi i time u dobroj mjeri usmjeravao njenu budućnost prema zapadnim vrednotama.

Tako je Glas Crnogorca 31. svibnja 1881. godine na svečanosti otvaranja puta Kotor-Cetinje usporedio Sladeovo djelo s najvećim crnogorskim ratnim pobjedama, pa citiram:

„Crna Gora je završila jedno veliko djelo što se može usporediti sa sjajnim pobjedama na Grahovcu, Vučjem dolu i Fundini.“

Njegov opus u Crnoj Gori to potvrđuje sa svim svojim segmentima u arhitekturi u kojima se okušao. A projektirao je, od putova, veličanstvenih mostova, zgrada i kraljevskih dvoraca, do crkava, generalnih urbanističkih planova, Lazareta u Meljinama… a posebno se istaknuo rješenjem kupole na Crkvi Rođenja Blažene Djevice Marije u Prčnju, najvećoj rimokatoličkoj crkvi u Boki kotorskoj, poznatoj pod nazivom Bogorodičin hram. Izgradio je i prvo morsko pristanište, u Baru, gradu kojega je Crna Gora dobila Berlinskim kongresom, kada je Slade Šilović boravio u Crnoj Gori. Zbog svega navedenoga potičemo mlade crnogorske arhitekte, jer do sada na žalost to nije bio slučaj, da se netko od njih odluči doktorirati na temi o Josipu Slade Šiloviću, jer on to uistinu i zaslužuje.

Hvala vam na pažnji.

Danilo Ivezić, predsjednik Nacionalne zajednice Crnogoraca Hrvatske u vrijeme izdavanja monografije o Josipu Sladi Šiloviću, danas u mirovini

Dame i gospodo, uvaženi gosti i uzvanici. Posebno mi je zadovoljstvo da u ovom visokom domu mogu pozdraviti sve prisutne u ime izdavača NZCH i Skaner studija iz Zagreba. Naša priča u Hrvatskoj vezana je u prvom redu uz očuvanje nacionalnog i kulturnog identiteta. U okviru te, nazovimo je globalne aktivnosti, postoji jedan poseban sadržajan dio kojime se bavimo, a on je vezan uz osobe koje su obilježile prostor i vrijeme u Crnoj Gori i Hrvatskoj a nijesu rođene u Crnoj Gori i Hrvatskoj. Znači, osobe koje su rođene izvan države u kojoj su ostvarile ono po čemu su poznate, i zbog čega niti Hrvatska niti Crna Gora ne bi bile ono što su danas. Ja ću samo iskoristiti mogućnost da podsjetim na nekoliko tih iznimnih pojedinaca. U prvom redu je to arhitekt Josip Slade Šilović. Zatim Vlaho Bukovac, Baltazar Bogišić, Ivan Mažuranić…

… postoji jedan poseban sadržajan dio kojime se bavimo, a on je vezan uz osobe koje su obilježile prostor i vrijeme u Crnoj Gori i Hrvatskoj a nijesu rođene u Crnoj Gori i Hrvatskoj.

S druge strane, podsjetit ću na one koji su rođeni u Crnoj Gori a ostvarili u Hrvatskoj ono po čemu su i prepoznati, i oni i država. To su: oskarovac Dušan Vukotić, režiser Veljko Bulajić, akademski slikar Dimitrije Popović, kipar Stevan Luketić... Iskoristit ću priliku i reći i dva imena vezana uz struku o kojoj danas govorimo, uz arhitekturu i građevinarstvo: profesor emeritus Veselin Aga Simović i profesor emeritus Milutin Anđelić. NZCH je nastojala izvući iz zaborava upravo te ljude, vratiti ih u ono što zovemo „kolektivno pamćenje“.

Stoga se mi u Nacionalnoj zajednici Crnogoraca Hrvatske ponosimo činjenicom da smo objavili knjige: „Vlaho Bukovac i Crna Gora“, „Lovćen, Njegoš, Meštrović“, „Arhitekt Josip Slade Šilović“, „Zaboravljeni vizionar Dušan Vukotić“, retrospektivna monografija „Pedeset godina stvaralaštva Dimitrija Popovića“...

Vezano uz knjigu koju danas predstavljamo, moram reći da cijela ova priča ne bi bila realizirana da nije u prvom redu autora Slobodana Bobe Mitrovića koji je izuzetno zaslužan za ovu monografiju. U isto vrijeme posebno se zahvaljujemo Savjetu za nacionalne manjine RH koji je prepoznao vrijednost i kvalitetu programa koje radimo i sufinancirao sve te aktivnosti.

Hvala vam lijepa.

Andrija Mutnjaković, Voditelj Hrvatskog muzeja arhitekture. Arhitekt, urbanist, teoretičar arhitekture i umjetnosti, dizajner i oblikovatelj interijera.

Poštovani. Svakako da se kolegi Mitroviću moramo zahvaliti za ovu knjigu. Međutim, ono što je mene impresioniralo u njoj je njezina posveta. Ona kaže da je knjiga posvećena zaboravljenim graditeljima. Toga smo zaborava mi koji se bavimo poviješću arhitekture itekako svjesni i zato mislim će i našoj i crnogorskoj arhitekturi činjenica da se ova monografija pojavila i ostvarila biti - inspirativna. Ova knjiga ima još jednu drugu poruku - i o toj drugoj poruci bih vam htio kazati nekoliko riječi. Za mene, ovo je knjiga o zaboravljenim vezama. Ja bih vam to i pokušao ilustrirati. Sredinom 15. stoljeća iz rubnih dijelova Crne Gore, iz grada Drača u današnjoj Albaniji, došao nam je jedan graditelj u Zadar, Split i Trogir gdje je živio i gradio. Riječ je o Andriji Dračaninu odnosno Andriji Alešiju, (Andrea Alessio na talijanskom), slavnom gotičko-renesansnom graditelju i kiparu koji je radio i gradio baš u Trogiru našega Josipa Slade Šilovića. Andrea Alessio je zajedno s Nikolom Firentincem napravio dva čuda u Trogiru: krstionicu u Katedrali i kapelu Sv. Ivana. To su uistinu čuda, zato što su svodovi te dvorane zapravo kopija kazetiranih svodova Jupiterova hrama u Splitu. Prateći taj trend da je renesansa zapravo pronašla svoj smisao u interpretaciji klasične arhitekture - tako je i u ovome slučaju jedan svod napravljen kao interpretacija klasične arhitekture. Taj prvi kazetirani svod je napravljen 1460. godine, a drugi dvadeset godina kasnije. Te 1460. godine, u Italiji, u Firnezi, u Rimu, u Napulju i Veneciji ne postoji dvorana s kazetiranim rimskim svodom. Dakle, vidite kolika je to senzacija, to je doživljaj jednog novog renesansnog svijeta koji je interpretiran u Trogiru na način kako nije interpretiran niti u Italiji. To vam govorim radi toga jer je upravo u tom ambijentu Josip Slade Šilović odrastao i on je zasigurno upravo iz tog ambijenta mnogo zadržao u sebi. A zadržao je „misliti“ arhitekturu. Misliti arhitekturu znači stvarati arhitekturu. I tako, kada pričam o tim vezama, dolazim do zaključka da je rad Josipa Slade Šilovića u Crnoj Gori na neki način isti onaj rad koji je ranije iz Crne Gore došao u Trogir.

Josip Slade Šilović je u Crnu Goru donio jednu novu arhitekturu, klasicizam koji se u to vrijeme razvijao u Europi. Ali ne onaj formalni, dekorativni klasicizam. To je bio pročišćeni klasicizam koji zadržava osnovne forme ali ostaje u čistoći one rane renesanse koja je bila prisutna u Trogiru, koja je imala onu ranu čistoću i koja se kasnije pretvorila u barok.

Evo, to je ta izgubljena veza koja postoji između Crne Gore, Trogira i crnogorskih gradova po kojima je Šilović radio. Htio bih vam prezentirati još jednu vezu. Iznad Boke kotorske, kada se uspinjete cestom, na nekih desetak kilometara udaljenosti nalazi se jedan zaselak koji je postojao u 15. i 16. stoljeću, kada se zvao Kruškica. Od tamo je jedan čovjek bježao pred Turcima, otišao u Italiju, oženio Talijanku i rodio im se sin. Ali u početku, kada je tek došao u Italiju, iz svoje Kruškice, i kada su ga zapitkivali za ime mjesta odakle je došao došlo je do lingvističke poteškoće jer je Talijanima bilo vrlo teško izgovoriti riječ „Kruškica“, pa su preveli na sebi svojstven način kao riječ za voće „kruška“ i tog su doseljenika prozvali Peretti. Njegov sin kojega je imao s Talijankom koju je oženio, se također zvao Peretti, i taj je sin postao papa Siksto V., papa koji je u Rimu sagradio sve ono najznačajnije što se izgradilo u 16. stoljeću. Međutim, ono što je najvažnije reći, Papa Siksto V. je urbanizirao Rim a ta urbanizacija Rima je zapravo prvi nagovještaj suvremenog grada. Za nas arhitekte, teoretičare arhitekture i književnike, upravo je papa Siksto V. tvorac suvremenog grada. Upravo na primjeru Siksta V. treba ukazati na te zaboravljene i izgubljene veze, koje nismo nikada zajednički povijesno i teoretski istražili kako spada, nikada se zajednički radovali činjenici da je postojao i nikada se nismo potrudili da kažemo i u svijetu odakle mu je otac došao. Za mene su to izgubljene veze koje između nas direktno postoje. Zato bih ja rekao da su to izgubljene veze našega postojanja i upravo ova knjiga je jedan dragocjeni dokument da bi te izgubljene veze bile realizirane pa makar i sa jednom knjigom, i makar i sa jednim arhitektom, na kojega smo ponosni i mi u Hrvatskoj i cijela Crna Gora.

Radovan Slade Šilović, pranećak Josipa Slade Šilovića

Poštovane gospođe i gospodo, od srca vas pozdravljam. Iznimna mi je čast govoriti o  dr. Josipu Slade Šiloviću, graditelju, našem prastricu, posebice u ovim prostorima  znanstvenih sidrišta. Ova vremenska distanca od 200 godina od njegova rođenja zapravo je relativizirana sa onim djelom koje još živi i koje susrećemo u njegovom radu. Pokušat ću ukratko osvijetliti nekoliko Josipovih životnih sekvenci koje nije bilo lako izdvojiti iz njegova briljantnog i osebujnog života, kao tek uži izbor, jer želim vam približiti prilike u kojima je živio, čime se bavio izvan svoje struke, i njegovo političko djelovanje. Prije toga, želim posebno zahvaliti gospodinu Slobodanu Mitroviću za realizaciju ove monografije. Njezin sadržaj, nesumnjivo ima već sva priznanja kao i mnoga druga koja je autor dobio, uključivši i današnje predstavljanje u HAZU. Nakon protoka od oko 140 godina sjajnog graditeljskog ciklusa kojega je Slade potpisao u Crnoj Gori, to njegovo djelo na vrlo preuzet način u ovoj je knjizi sublimirao i sačuvao gospodin Mitrović. U bitnome je radi svoje temeljitosti  onemogućio, odnosno nije ostavio prostora da bilo tko racionalan priđe nekoj novoj opservaciji  Josipovog opusa, jer gotovo da nema niše koja je preskočena kada se radi o Crnoj Gori. I ne samo to, kao što je Slade bio zadubljen i zaljubljen u prostor gdje je radio, napose ljepote crnogorskoga kraja, tako je i njegov kolega arhitekt Mitrović shvatio taj duh našeg graditelja, odgovornost, brigu za ljude u prostoru koji je kreirao. Bez takve prožetosti autor ne bi mogao ući u srž. Autor je shvatio da djelo Slade Šilovića nije samo plod pukog inženjerstva, već i plod struke i filozofske misli koje je naš graditelj imao u podlozi svojeg kompleksnog obrazovanja. Briljantni su  Mitrovićevi zaključci kako je Slade rješavao graditeljske dileme, a onda i odluke od kojih nije želio odstupati. Autor je trogirskom graditelju dao i jednu titulu amblemirujući ga simbolom epohe stanovanja  jednog cijelog grada. Onda to nije samo priznanje struke, nego i građana koji žive u tom gradu. Riječ je dakako o Nikšiću  i urbanističkom planu koji je radio. U Crnoj Gori Slade Šilović je izgradio  jedno arhitekturno prostranstvo. Njegov je potpis na tamošnjim mostovima, carskim palačama, kazalištima, začudnim serpentinama na lovćenskim liticama. Pritom  je autor poslao i još jednu poruku dobre namjere rekavši da namjerno nije zadirao u napose hrvatski graditeljski Sladin opus jer je to obveza hrvatskih povjesničara arhitekture i ta misao i ta poruka urodila je plodom i već sa sigurnošću mogu reći da će se gospođa doktorica Danka Bilić prihvatiti istraživanja opusa Josipa Slade Šilovića dok je radio u Hrvatskoj, i u Bosni za vrijeme turske vlasti.

Ističem još nešto vrlo važno, prigodom svih mojih dodira s Josipovim djelom, posebno zadnjih godina; sa okruglog stola na Cetinju, sa predstavljanja u Trogiru i Šibeniku, uvijek su sa srcem i organizacijom sudjelovali predstavnici hrvatske, odnosno crnogorske manjine - i danas su tu sa nama gospodin Zvonimir Deković i Danilo Ivezić - i hvala im na tome.

Oni su spojeni hrvatskim znanjem pretvorenim danas u crnogorsku baštinu. Neizostavno se u ovom kratkom osvrtu treba  markirati i ona prva knjižica od oko stotinjak stranica pokojnog akademika Cvite Fiskovića o Josipu Sladi iz 1987. godine. To je niz podataka, toliko vrijedan, zgusnut i izuzetan sadržaj, u želji da čim više podataka budu zabilježeni u toj knjizi, koja je u budućnosti, danas, postala jedan dio podloge za ovo što je gospodin Mitrović uradio. Sjećam se čestih susreta akademika Fiskovića i mojeg oca Mirka Slade Šilovića oko zaštite trogirskih spomenika te korištenja vrijednog fundusa arhivske građe iz biblioteke Slade Šilović. Ovdje se na kratko moram zaustaviti, upravo na spomenutoj temi fundusa arhivske građe, jer nije dovoljno poznat znanstvenoj zajednici. Pretežni dio gradiva obitelji Slade Šilović se nalazi u Državnom arhivu u Splitu i zaštićen je još od 1949. godine od strane  Konzervatorskog zavoda zakonom o zaštiti spomenika kulture. Pomalo je nevjerojatno da su već 1949. nakon tek završenog rata upravo mlađahni Cvito Fisković i Mirko Slade-Šilović shvatili što znači briga o očuvanju baštine i pobrinuli je staviti pod zaštitu kako bi postala kulturno dobro. Za njih to nije bila tek obična literatura. Da nije bilo tako, danas bismo ovdje sjedili s bitno skromnijim saznanjima, a ova monografija bi bila siromašnija. Arhivska građa od 13. do 20. stoljeća stvorila se od građanskih trogirskih obitelji koje su bile većinom krvno vezane uz obitelj  Slade-Šilović, o čemu je pisao Roko Slade-Šilović, a publicirala ovdje nazočna dr. Danka Radić. To su bili: biskupi braća Skakoc, dr. don. Ante Lubin, Andrija Andrić,  Dragazzo, Andreis, zatim Josip, Roko i Mirko Slade-Šilović. I svi su rođeni u Trogiru ili dio života proveli u njemu. Popis dokumenata zapisan je u nomenklaturi na 93 stranice, onaj dio građe naše obitelji u Državnom arhivu se nalazi u oko 100 kutija i dugačak je 10 metara. Trebalo je imati vizije, energije i ljubavi da se to sačuva do današnjih dana, jer ta građa i ona koja je još ostala u obiteljskoj biblioteci, koja nije samo knjiški fond, bila je podloga nizu znanstvenika koji su pisali stotine novih knjiga, monografija, zbirki, publikacija. Snimani su filmovi i priređivane izložbe i nebrojeno je puta ta građa bila, kroz predmete i pisane materijale, posuđivana. Josip Slade je rođen ovih dana mjeseca ožujka prije 196 godina, dakle 1828. godine u Trogiru, u dosta potrošenoj i osiromašenoj sredini nakon napoleonskih ratova. Ubrzo mu umire otac i ostaje s nešto starijim bratom Mihovilom (mojim pradjedom), na brizi majci Mariji kojoj nije bilo jednostavno izdržati odgoj i školovanje te se nakon deset godina samoće udala za Juru Šilovića. Očuh i učeni  stric dr. don. Antonio  Lubin, poznati dantista, preuzeo je brigu o Josipovom školovanju i odgoju. Splitsko sjemenište bilo je njegovo utočište znanja. Radi vrlo dobrog vladanja papinska nuncijatura u Beču, na Josipov zahtjev, odobrila je dodatni fond do tada nedostupne literature mladom sjemeništarcu. Ta nova niša edukacije je bila prekretnica koja mu  je usmjerila cijeli život. Nakon čitanja i otvaranja novih znanja i obzora Josip se obraća svojim skrbnicima  don. Anti Lubinu i splitskom biskupu o odlučnoj namjeri da napusti sjemenište. Oni su bili zapanjeni, čak su i prijetili da će mu uskratiti školovanje, sve dok nije u konačnom razgovoru s biskupom izgovorio vrlo jasno opredjeljenje  rekavši: „Prepustite Vi mene i moje odluke mojoj sudbini!“. Nisu pomogla uvjeravanja i pesimističke slutnje za Josipa u budućnosti, izrečene od učenog strica i od samog biskupa. Dakle, vidite, kada netko sa 19 ili 20 godina ispred  nekolicine par exelence autoriteta dade takvu izjavu, tvrdoglavu  u odluci - to u slučaju Josipa nikako ne spada u mladenački hir, nepoštivanje ili nezahvalnost, već nasuprot - poštivanje sebe da bi mogao poštivati drugoga. Bio je toliko zreo da nije ostavio nikakvu mogućnost da netom stečeno povjerenje upisa na sveučilište u Padovi  ne uzvrati i opravda. I uzvratio je višekratno jer ostavio je neizbrisive poruke i tragove, s daleko manje riječi u odnosu na svoja djela. U kratko i u biti – njegov već naslućeni  karakter bila je i njegova  životna sudbina.

Njegov prvi dokaz zahvalnosti  i opravdanog povjerenja naznačen je u činjenici da je već nakon dvije godine od upisa na sveučilište položio niz najvažnijih stručnih predmeta (geodeziju, hidrografiju, geometrijsko crtanje, prirodopis ruralne ekonomije, tektonske kompozicije i ostale). Već dvije godine nakon toga, 1852., zaposlio se na praksi kod inženjera u Padovi i Veroni, da bi ga 1853. godine rektor sveučilišta proglasio doktorom  filozofije, zatim inženjerstva, arhitekture i matematike.

Odgovornost i zahvalnost pokazao je  i na način da je svoje prve doktorske teze posvetio očuhu, svom padrinu Juri Šiloviću, za dobročinstvo i u zahvalnost, i tako pokazao svoju pravičnost, koncentrat ideala, bez kompromisa, kojime se nije bilo lako nositi kroz život. Mladi Josip ni na tome nije stao, pa je iz zahvalnosti uz svoje prezime Slade stavio i prezime očuha Šilovića, ne samo deklarativno,  tako da  smo svi mi obiteljski slijednici, do današnjih dana ostavili prezime Slade-Šilović. Josip je na samom početku studiranja nastavio koristiti svoju iznimnu zrelost i nevjerojatne iskorake. U doba od oko dvadeset godina, tek na početku studiranja u Padovi, piše oštro pismo puno protesta upućeno austrijskoj vlasti koja je oduzela Trogiru status biskupije  i do tada izborene privilegije koje su osiromašile njegov kraj, pod naslovom „Le  miserie  di Trau“ („Bijeda Trogira“). Autor ove monografije je ušao u srž kodova tog kompleksnog Sladinog protesta. Neupitno je bilo i Josipovo rodoljublje. Akademik Fisković je zapisao da je Slade bio „rodoljub starog kova“. Ono se otvoreno manifestiralo putem narodnjaštva, neovisno o utjecaju talijanaša, autonomaša u Trogiru u tom razdoblju. Spoj rezigniranost na događaje oko srozavanja njegovog Trogira, te narodnjaštva koje se u to doba budilo, sigurno je bilo presudno za njegovo povremeno uključivanje u političke prilike. Josip je bio jedan od onih rijetkih ljudi koji su u politiku ušli sa znanjem i ljubavlju jer su osjetili trenutak i viziju da pomognu narodu i svom kraju, za ostvarenje onih ideja koje se kad-tada i realiziraju. Već na studiju u Padovi pridružio se grupi istomišljenika i kolega koji su imali pretenzije narodnog osvješćivanja Dalmacije: Moretti, Dragazzo, zatim i Dubrovački  arhitekt Miho Klaić, jedan od prvaka pokreta, Splićanin Gajo Bulat i drugi. Nakon splitske autonomaške Bajamontijeve oligarhije koja je konačno kapitulirala 1882. godine, dolaze na red ostale općine, tako da je Dalmacija čvrsto u rukama narodnjaka u krunskoj zemlji Austrijskog carstva, što se moglo naslutiti i po događajima u bečkom parlamentu. Ipak tek četiri godine nakon, u lipnju 1886. godine, Josipov Trogir priprema izbore. Trogir je imao svog Bajamontija u liku konta Antonia Fanfogne. Autonomaši su očito shvatili što ih čeka, pa su raznim malverzacijama produljivali datume izbore. Atmosfera oko izbora je opisana ovako: „glasače prate redari s nataknutim bodežima“.  Na kraju ipak premoćna pobjeda, sa 29 izabranih narodnjaka i 4 autonomaša. Narodnjaci su bitno ojačali kad su se sa uspješno završenih studija  iz Padove vratili intelektualci i prijatelji u čijem se društvu nalazio mladi dr. Josip Slade i tada počinje trnovit put nekolicine puntara kako bi pronašli pojedince istomišljenike do konačnog cilja. Zbog otvorenog stava i javnog deklariranja o pripadnosti, Slade je otpušten iz državne službe gdje je bio zaposlen. Voditelj oligarhije Bajamonti mu je nudio neke gradnje za splitsko područje što je Josip bez oklijevanja odbio. U trogirskom vijeću su narodnjaci imali stalno manjinu, no nisu odustajali od svojih stalnih zahtjeva, pa je tako Slade na sjednicama vijeća  inzistirao da se zapisnici tumače i na hrvatskom jeziku što je odmah izašlo kao kritika u tisku „Il Dalmata“ i iskorišteno kao napad na njega. Slavljenje kulturnih uporišta, osnivanje Narodne štionice, tiskanje proglasa na hrvatskom, jačanje hrvatskog govora u javnosti, u školama, su bili načini prosvjetiteljstva naroda, na što su autonomaši gledali kao opasno političko djelovanje. Sve  to vrijeme Josip je na sve moguće načine u vremenskim mogućnostima od izvornog posla, bio sa svojim narodnjacima, dok nije među zadnjima u Dalmaciji palo jedno od najjačih uporišta talijanskog autonomaštva  u Trogiru, i izabran prvi načelnik općine Špiro Puović. Slade ga je kao načelnik  naslijedio 1901 godine. Bio je radni načelnik svog grada, naime kroz razdoblje od 45 godina različitog radnog iskustva, zalaganja za narodnjaštvo, prepun izbrušenih stavova, stečenog znanja sa padovanskog sveučilišta, kroz posao arhitekta, graditelja , kolaudatora – danas bismo rekli da je došao iz „realnog sektora“ u  općinsku sredinu kao načelnik, kojoj se nije imao namjeru ulagivati da bi stekao simpatije i političke poene. Kako je sam zapisao – „oko njega bjehu lijenčine i dangube koji brane svoje sitne koristi i ometaju opći napredak i rad općine.“ Nije se razbacivao obećanjima, a na neizvršene zaključke od suradnika reagirao bi oštro. Deklarirao se javno, putem tiska i na skupovima s istinom u argumentu, bez zadrške. Kuloare nije podnosio. Ideologiju je zanemario, u sebi je nosio ideale i bio je blag prema sirotinji. Umro je 1911. godine. Kao pravi kršćanin molio je svećenike da budu uz njega do njegovog kraja. Vijest o smrti sa sjetom i tugom zabilježena je u mnogobrojnom tisku na tadašnjem širokom području od Rijeke do Crne Gore. Ostavio je čiste uspomene, dio memorije naše baštine i baštine Crne Gore. Na kraju, od silnih brzojava i članaka koji su objavljivani u tadašnjim novinama izdvojio bih nekrolog Trogirske općine:

„Nemila smrt zavija u crno pučanstvo trogirske općine koja oplakuje dobrotvora, uzor, značajnika, iskrenog rodoljuba, nepomičnog borca narodnih svetinja, blag srcem poput ljubaznog oca, čvrst, značajan, bistar umom. Samoprijegornim radom stekao je opću ljubav i svačije priznanje. Ozbiljna pogleda, oštre besjede, pravednih osjećaja, jake volje, anđeoske duše, posveti najbolje sile svoje idealima naroda, uzajamnosti i potrebama puka. Nad rastvorenim grobom gdje caruje ljubav, harnim rastuženim srcem gorke suze lije općina Trogir.

Hvala Vam lijepo.

Arhitekt Slobodan Mitrović, autor monografije „Arhitekt Josip Slade Šilović – graditeljska djela u Knjaževini Crnoj Gori 1877 – 1900“

Dame i gospodo, zahvaljujem na ovoj časti koja mi je danas ukazana da uvaženim akademicima, kolegama i prijateljima govorim u visokom domu HAZU, odnosno predstavim arhitekta josipa Slade Šilovića, stručnjaka visokog znanja kojem je fakultet u Padovi očito mnogo dao, ali je kod njega ponajviše zaslužan njegov lični talent, odnosno on što se naziva „Bogom dani smisao“.  Koliko god ću nastojati da budem kratak ne znam hoću li uspjeti. Ja sam već svim institucijama,  pojedincima i drugima u knjizi ispisao zahvalnicu, ali…

… osjećam potrebu da u ovom času spomenem čovjeka bez čije inicijative ne bi bilo ove knjige: to je profesor emeritus Veselin Simović koji me kontaktirao dok sam 2005. godine radio projekat rekonstrukcije pozorišta „Zetski dom“.

Telefonom smo razgovarali o mogućnosti da  istražim istorijat Josipa Slade Šilovića u Crnoj Gori, što sam ja s oduševljenjem prihvatio ali sam već poslije pola godine skoro potonuo u depresiju jer u crnogorskim arhivima nisam mogao da nađem dokumentaciju, i skoro sam od svega odustao. Međutim, i sada čuvam jedno Simovićevo pismo u kojemu mi on vrlo lijepo i s osjećanjem razumijevanja objašnjava da ne smijem „kopljem u trnje“ i da moram doći do Splita, Trogira itd. U istom tom času pronašao sam u arhivu Herceg Novog pismo iz 1883. Josipa Slade Šilovića zadarskome arhitekti/revidentu. Naime, kako je 1870. godine car austrougarski Franjo Josip dao suglasnost za formiranje pravoslavne episkopije Bokokotorsko-dubrovačke, dr. Gerasim Petranović, episkop Bokokotorski, angažuje Slade Šilovića da izgradi pravoslavni hram na Belavisti u Herceg Novom. Međutim, nakon svečanosti posvećenja kamena temeljca stigla je iz zadarske gradske uprave revizija arhitekta/revidenta, koji tvrdi da u projektu postoji mnogo pogrešaka i nedostataka i ponajviše ističe navodni problem horizontalnih sila za koje je tvrdio da bi u slučaju potresa mogle srušiti kupolu, te preporučuje izgradnju svojevrsnog prstena koji bi trebao zaštiti građevinu u slučaju potresa. Odgovor Slade Šilovića revidentu je sjajan; Josip Slade Šilović bio je čvrsta ličnost, jak, sa jasnim stavovima i zaključcima, ali i oštar, i revidentu je odgovorio jednom uistinu briljantnom eksplikacijom, toliko moćnom i tehnički potkovanom da bi i danas morala da se predaje na svim arhitektonskim fakultetima, i da se iznova iščitava i analizira. Čak mu je u tom odgovoru napisao da je on (arhitekt/revident iz Zadra) „očigledno u disproporciji svojih znanja i svojih ambicija“, i odbio je da napravi izmjene projekta. U pismo je do najsitnijih tehničkih detalja analizirao horizontalne sile na primjerima vatikanske kupole, njemačkih kupola, analizira i hram u Šibeniku. Dakle, u tom je pismu nevjerojatan sažetak njegovog poznavanja takvih detalja građenja onoga što se u povijesti još od svete Sofije u Carigradu, preko Vatikana i Michelangela, sve do današnjih modernih vremena, naziva krunom arhitektonskog graditeljstva, a to je projektirati i izgraditi kupolu. Dokazao je zadarskom revidentu da taj prsten kojega mu je preporučivao uopće nije potreban jer će možebitne trzajne horizontalne sile na sebe primiti vertikalni stupovi koji su u tlocrtnoj poziciji grčkog križa s ravnostranim kracima. Na kraju se izgradnja te crkve razvlačila još desetak godina i graditelj Milan Karlovac ju je dovršio baš u godini kada je Josip Slade Šilović preminuo, 1911. godine.

Da se vratim na ranije spominjano pismo Josipa Sladea o mizeriji Trogira, koje je prezentirao Cvito Fisković, a spominjao danas i Radovan Slade Šilović. Josip je 1848. upisao arhitekturu i filozofiju u Padovi i to pismo o mizeriji Trogira bilo je upereno na autrougarsku vlast koja je u biti degradirala grad Trogir. Jospi Slade Šilović je smatrao da je Trogir bio uzor ljubavi, moralnosti, razvoja i bogatstva, te da je potezom pera austrougarske vlasti preko noći obespravljen. Iz tog pisma današnji urbanisti, planeri koji rade planove bilo kojeg dijela Hrvatske ili Crne Gore, jasno mogu vidjeti da Josip Slade Šilović već tada 1848. godine, još kao mladi student, posjeduje iznimno znanje, metodologiju i tehničku potkovanost. To govori o jednoj izuzetno bogatoj ličnosti. Taj tekst je filozofski, sociološki, etički. On gubitak biskupije analizira u takvim nevjerojatnim detaljima da kaže kako biskup i svećenici ne samo da za grad Trogir znače budžet od 6000 fiorina, nego da njihovim odlaskom iz grada nestaju prelati, nestaju uzori morala, harmonije i ljubavi. Tu se vidi koliko duboko-sociološki i široko on gleda na strukture jednog grada, i koliki je značaj prisustva sveštenih lica u gradu. Analizira zapuštenost luke, brodogradnje, davanje poslova stranim i nepoznatim ljudima koji u vlastitom egoizmu nemaju osjećaj za komšiluk, za bratstvo, za ljubav. Tekst Mizerija Trogira, koji nikada nije objavljen na hrvatskom jeziku, to je toliko visokoetičan i istovremeno visoko stručan tekst da je to i model po kome se slične studije i danas rade. Proučavajući Josipa Slade Šilovića zaključio sam da se on uvijek bazirao na jedan cilj – narod. Bitna mu je bila sretna gradska sredina, ljubav i harmonija. O tome je mnogo tekstova objavljivao u „Il nacioanle“, sve do svojih posljednjih dana života.

No, da se vratim na priču o dolasku Slade Šilovića u moju zemlju. Crna Gora je bila plemenska država.

Josip Slade Šilović je isticao slavenski identitet i govorio je da mu je čast da svoje znanje upotrijebi u korist slavijanskog naroda, a naime junačkog crnogorskog plemena.

U to vrijeme Crna Gora je bila čista netaknuta priroda. Crnogorci su čak imali i strategiju nepristupačnosti – nisu gradili puteve – i tom im je stoljećima pomagalo da odbiju sve neprijateljske nasrtaje na svoju zemlju. Kada je na Berlinskom kongresu Crna Gora priznata kao nezavisna država ona nije imala niti jedan kilometar puta. Nije imala niti naselja. Postojali su tek začeci naselja – Rijeka Crnojevića, Virpazar i Cetinje su počeli da dobivaju određenu urbanu formu. Uz to, postojao je i problem psihičke katarze, a taj je kako Crnogorce mentalno transformirati iz vjekovne borbe za slobodu u izgradnju moderne države, u izgradnju naselja, gradova, putova, privrede i zanatstva. S obzirom da za te megalomanske projekte Knjaz Nikola ne posjeduje inženjere i ostale stručnjake, on se obraća caru austrougarskomu Franji Josipu i europskim vladarima te istovremeno u Europu šalje 40 mladića na raznorazne škole. Sam Nikola se obrazovao u Trstu i Parizu i on je već tako mlad u biti bio učen čovjek zapadnoeuropskih uvjerenja, i on je jako dobro shvaćao koje mu profesije i koji stručnjaci za modernizaciju i izgradnju Crne Gore trebaju. Crna Gora je u to vrijeme krenula i sa objavljivanjem natječaja na kojima su se birali eksperti i projekti koji su uglavnom dolazili iz Italije i slavenskih regija Austro-Ugarske: od muzikologa i skladatelja, preko poljoprivrede, inženjerstvai i vojnih nauka, pa sve do bogoslovije – Crna Gora strukovno gledano najednom dobiva dimenzije razmjerne onima koje već postoje u Europi. Sa vaših prostora posebice ističem dvojicu koji su ugrađeni u fundamente Crne Gore: pravnik i etnograf Baltazar Bogišić te glavni lik današnjeg predstavljanja ove knjige – arhitekt Josip Slade Šilović.

Knjaz Nikola Slade Šilovića je ovlastio glavnim državnim arhitektom za svu izgradnju u Crnoj Gori, tako da Josip nije samo projektirao i gradio svoje, nego je upravljao odnosno odbijao ili odobravao druge, tuđe projekte, te ih strogo nadzirao.

Treba istaći da je on još godinu dana prije Berlinskg kongresa prvo krenuo s prometnom infrastrukturom. Naime, u to se vrijeme od Nikšića do mora, do Bara, dolazilo malo kopnenim putom, mnogo više rijekom Zetom, onda Skadarskim jezerom i rijekom Bojanom, a Knjazu Nikoli bilo je vrlo važno uspostaviti direktnu zemnu liniju do Bara. Gradnju u Podgorici je pak planirao s ruskim arhitektom Varmanom, s kojime je uradio ortogonalni sistem novoga grada Nove varoši, za razliku od njegovog projekta u Nikšiću u kojemu daje regulacioni plan na zamisli idealnog grada kakav je koncipiran u vrijeme renesanse, znači da je centar grada dvorac / palača / crkva i onda se ulice šire zrakasto, s radijalnim poprečnim cestama. Nema mnogo takovi gradova u svijetu ali  je odlika tih gradova da su uvijek cjelina, ma koliko god se neki grad ne gradi u jednom času, on uvijek ima jednu zaokruženu formu cjeline. S urbanističkim planovima Nikšića i Podgorice, dijelom i Cetinja, Slade postavlja već neke smjernice i centre razvoja Crne Gore. Dakako, valja objasniti i povijesno-tehnološki kontekst u kojemu je Knjaz Nikola želio modernizirati Crnu Goru, to je vrijeme u kojemu nije još bilo elektromotora, finih alata i mehanizacije. Radilo se sve na ruke, ćuskijama i macolama, i unatoč tome do isteka 19. stoljeća Crnogorci su izgradili 193 kilometra puteva, a do I. svjetskog rata već oko 640 kilometara. Što se tiče razvoja naselja, iskustvo na terenu je pokazivalo da Crnogorci za svoje potrebe trgovanja i ostalih radnji bitnih za život odlaze u Kotor, Skadar i Podgoricu. Već je Knjaz Danilo zaključio da crnogorski kapital mora ostati u Crnoj Gori i da se ne bi smjelo dopuštati da se preljeva u inostranstvo, dakle u Skadar (Turska) ili u Kotor (Austro-Ugarska). Zato je krenuo da razvija pazarišta, a Cetinje se izgrađuje u osmišljeni grad u kojemu je smjestio cjelokupnu državnu službu te glavne nosioce razvoja i stila života grada. Sam Kralj Nikola, iako je nasušno trebao strane eksperte, nije bio tolerantan, pa oni nijesu dugo ostajali u Crnoj Gori, no valja istaći da je Josip Slade Šilović tijekom njegove vladavine ostao u Crnoj Gori punih deset godina, i da na kraju iz nje nije otišao na Nikolinu inicijativu već ga je nazad u Austro-Ugarsku povukla pomorska uprava iz Trsta u grad Knin. Unatoč odlasku, on je do kraja života održavao pisanu korespondenciju sa Crnogorcima. Kao dokaz tome sam u Splitu pronašao preko 1200 dokumenata i pisama, primjerice s kompozitorom Špirom Ognjenovićem kome je radio kuću, prvu porodičnu vilu na Cetinju 1888. godine.

Tražio sam objašnjenje, zašto je ostao vezan za Crnu Goru? Ja sam lično to vidio u tom slavijanskom, odnosno slavenskom identitetu koji je Josip Slade Šilović toliko isticao, i koji je tada bio da tako kažem u „trendu“, jer su cijelu Europu preplavile nove ideje, ideje nacional-romantizma, koje su ubrzo prouzročile buđenje nacionalizama: ujedinjenje Italije u jednu državu, ujedinjenje Njemačke u jednu državu, te buđenje nacionalne svijesti i želje za neovisnošću kod slavenskih naroda pod austrougarskom vlašću.

Josip Slade Šilović je u Crnoj Gori izgradio dva dvorca. Jedan u Nikšiću neorenesansne arhitekture, a na dvorcu u Baru je vješto sinkretički povezao gotičke i romaničke prozore. Na taj način on je demonstrirao visoku stilsku učenost u detaljima. Istraživao sam u splitskom arhivu Šilovićeve skice i pronašao jednu sa tri karakteristična luka koje je Josip, osim na jednoj splitskoj bolnici, primijenio i na austrougarskoj ambasadi na Cetinju. U Sladeovim skicama sam otkrio nadahnuće za to, on je iz svoje lođe u Trogiru od malena posmatrao gotičku triforu na susjednoj palači. U arhivi u Splitu imaju i svesku njegovih ranih crteža koji se uglavnom sastoje od antike, korintskih stupova, dorskih elemenata antike. Dakle on u svojoj kasnijoj kreativnoj arhitektonskoj fazi reproducira sve te fine doživljaje iz djetinjstva. Austrougarsko poslanstvo na Cetinju je također jedna moćna neorenesansna građevina, koja demonstrira snagu carevine a pozorište Zetski dom, također na Cetinju, je jedna neoromanička arhitektura organski proizašla iz tehnologije teatra. Njegovih 25 serpentina od Kotora do Njeguša su remek djelo graditeljstva iz vremena kada se gradilo samo ručnim alatom.

Iz opusa Josipa Sladea treba izdvojiti i njegovo veliko znanje o čeličnim konstrukcijama. Danas je to možda smiješno reći jer se čelik u gradnji posvuda rabi, no u to vrijeme to je bila apsolutna novotarija a Šilović je tim znanjima ovladao u samo nekoliko godina.

godine počele su pripreme za Svjetsku izložbu u Londonu na kojoj je 1854. otvorena palača arhitekte Paxtona kojom je čelikom i staklom pokrio čak 92 tisuće metara kvadratnih prostora. To je bila čuvena kristalna palača koja je na žalost izgorjela poslije nekih četrdesetak godina. Da biste dobili povijesni kontekst vremena reći ću da je u to vrijeme, 1851. godine, umro Njegoš, a već 1860. godine je u Trogiru Josip Slade Šilović projektirao pokretni most od čelika na rasklapanje – dakle u svega nekoliko godina čelik počinje da osvaja Europu i Ameriku a vi ste u Hrvatskoj u Trogiru imali takvoga stručnjaka za čelične konstrukcije da je bio u stanju da izgradi pravi pokretni most. To su fantastični tehnički podaci koji ukazuju na određenu grupu inženjera koji su gradili Dalmaciju i koji su se manje-više i zajedno družili. Vicko Andrić u Splitu je otvorio konzervatorski biro u kome je Slade radio kao pripravnik. Onda je Miho Klajić projektirao kazalište u Dubrovniku a Emili Vechietti u Splitu. Svi su se oni družili i komunicirali. Stanko Piplović piše da su Vechietti i Josip Slade Šilović bili kumski vezani a Vechettieva kćerka je bila udata za Pava Bilinića, istog onog koji je imao klesarsku radnju gdje su Meštrović i Toma Rosandić započeli svoje prve klesarske radove (u tu kamenorezačku radionicu zalazio je čak i Sigmund Freud). Pavo Bilinić je u Kotoru izgradio dva oltara, pa su tu i veze s Crnom Gorom. Harold Bilinić, Pavov sin, diplomirao je arhitekturu u Firenzi. On je realizirao skoro sva Meštrovićeva djela a zadnje mu je bilo 1972. godine, i to mauzolej na Lovćenu. Harold je molio Boga da mu dade snage da završi taj mauzolej i uspio je u tome. Dakle, ta artistička atmosfera tadašnjih porodica, sve međupovezane u komunikaciji ili krvlju, pa opet poveznica i sa Crnom Gorom, odnosno onime što se tada nazivalo Južnom Dalmacijom (danas Crnogorsko primorje). Očito su u cijeloj ovoj regiji djelovali u ljudima neki umjetnički fluidi.

Poštovanje prema Josipu Sladi Crna Gora odavno izražava. Tri grada imaju ulice koje nose njegovo ime: Nikšić, Podgorica i Bar. Koliko god se tek sada cjelovito zaokružilo njegovo djelo u Crnoj Gori treba reći da je on oduvijek u Crnoj Gori bio poštovan i nijedan crnogorski povjesničar ga nikada nije preskakivao. Slade je doživio to da je poznat u narodu. Svi mi danas šetamo između njegovih objekata koji su uspjeli sačuvati svijest o jednom izuzetnom graditelju. Doduše, neko vrijeme…

…čitavih osamdesetak godina, od kraja I. svjetskog rata do nezavisnosti, on je pomalo prešućivan. Ali ja sam sebi to objasnio ovako: ima istine u onoj da kada investitor/naručitelj radova nije popularan, niti graditelji i arhitekti koji su radili za njega nisu popularni.

U Crnoj Gori Knjaza i Kralja Nikolu nije bilo popularno spominjati nakon prvog svjetskog rata tako da su i njegovi graditelji bili u sjeni. Na vama u Hrvatsku je došao red jer Josip Slade Šilović još uvijek čeka svoju sintezu, još čeka da se potpuno istraži i obradi njegov dalmatinski opus, opus u Bosni, te da se obrade bitni segmenti njegove ličnosti, kao što je njegov doprinos proboju Narodne stranke. u političkom životu ondašnje Dalmacije.

Zahvaljujem se na pažnji i strpljenju.

Tekst: Bojan Radulović (usmena kazivanje svih govornika transkribirao Bojan Radulović)

Foto: HAZU