Predstavljena knjiga "Crnogorske vladarke, plemkinje i princeze"

Knjigu je izdala Matica crnogorska a uredio lično predsjednik Matice, Ivan Jovović, koji je zajedno s autorom profesorom Šekularcem, i moderatorom promocije Danilom Ivezićem, govorio na predstavljanju knjige. Samu promociju Društvo „Montenegro“ Zagreb realiziralo je uz financijsku pomoć Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske.

Osim sa svojom knjigom, Božidar Šekularac se u Zagrebu bavio i drugim knjigama. Obišao je Nacionalnu sveučilišnu knjižnicu gdje je utvrđivao očuvanost jednog starog rukopisa iz Crne Gore iz 15. vijeka, kojega Matica crnogorska planira da reprintuje. Zatim je posjetio i jedan poznati zagrebački antikvarijat, čiji je vlasnik Narodnoj biblioteci Đurđe Crnojević ponudio na otkup navodno vrijedne knjige. Profesor Šekularac je u ime Biblioteke utvrdio da knjige uistinu jesu autentične pa je sada dalje na vlasniku antikvarijata, i na Narodnoj biblioteci, da dogovaraju možebitni otkup.

Dipl.polit. Danilo Ivezić, moderator predstavljanja Šekularčeve knjige, do svojeg je umirovljenja dugo godina surađivao sa Maticom crnogorskom i sa prof.dr.sc. Božidarom Šekularcem. Tijekom svojeg požrtvovnog rada kao predsjednik Nacionalne zajednice Crnogoraca Hrvatske (NZCH) uspio je, uz financijsku pomoć Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske, da NZCH profesoru Šekularcu 2022. godine tiska, promovira i distribuira knjigu „Odabrani tekstovi crnogorske istorije i Njegoševo crnogorstvo“. I knjiga koja se predstavljala sada, i knjiga koju je NZCH tiskala 2022. godine, izuzetno su bitne za istinu o crnogorskoj istoriji, pogotovu u današnje vrijeme pokušaja preinaka i zatiranja iste, sve u cilju dnevno-političkih potreba snaga koje bi Crnu Goru vraćale u bivši inferiorni položaj u kojemu se nalazila od 1918. godine do ponovnog stjecanja svoje nezavisnosti. Politolog Ivezić predstavio je goste promocije, autora knjige i predsjednika Matice, te istaknuo neka svoja viđenja ove knjige:

Prije nekog vremena u Crnogorskom domu predstavili smo knjigu istog autora u izdavačkom programu NZCH, naslova: „Odabrane stranice crnogorske istorije i Njegoševo crnogorstvo“. Ovoj današnjoj „Crnogorske vladarke, plemkinje i princeze“, čiji je izdavač Matica crnogorska, možemo dodati podnaslov „Skrivene stranice crnogorske istorije“. Odista, do pojave ove knjige u crnogorskoj istoriografiji, nemamo objedinjenu priču o značajnim crnogorskim vladarkama, plemkinjama i princezama, čije djelovanje je u mnogo čemu sudbonosno i bitno u istorijskom postojanju i kontinuitetu državnosti od Duklje, preko Zete, do Crne Gore.

I na ovom primjeru se pokazuje crnogorski odnos spram svoje istorije. Oni spadaju u onu grupu naroda koji ne znaju što bi s njom. Dok drugi svoji istoriju izmišljaju ili kradu od drugih, Crnogorci se ne udostoje svoju niti naučiti.

Stoga je ova knjiga prof. dr. Božidara Šekularca, dragocjeni dokument vraćanja u kolektivnu memoriju onih brojnih crnogorskih vladarki, plemkinja i princeza perioda četiri crnogorske dinastije: Vojislavljevića, Balšića, Crnojevića i Petrovića dokumentirano, na osnovu arhivske građe. U isto vrijeme, autor daje i historijski kontekst zbivanja toga vremena, kao i međusobnu povezanost i isprepletenost u tim odnosima tadašnjih država i dinastije, uokvirujući sliku istoriskih oblika državnosti Crne Gore kao značajnog faktora tadašnjih međudržavnih odnosa. Žene vladara iz dinastije Vojislavljevića Vladimira i Vojislava bile su kćerka i unuka cara Samuila. S njima, autor, i započinje priču o crnogorskim vladarkama, plemkinjama i princezama. Nastavlja s još dvije vladarke iz dinastije Vojislavljevića: Jakvinta, žena kralja Bodina, koja je nakon njegove smrti u više navrata bila na dukljanskom prijestolu do 1114. godine, nastojeći da po svaku cijenu zadrži prijesto za sebe i svoje sinove. Vodila je i antirašku politiku, njen sin Đorđe je bio kralj Duklje; i Desislava čije ime je upisano u Arhiv grada Dubrovnika. Nakon Vojislavlevića u knjizi je šest vladarica i plemkinja dinastije Balšić, nakon čega slijede četiri vladarice i princeze dinastije Crnojevića od kojih se Ana Crnojević, kćerka Ivana Crnojevića, spominje u vezi sa štamparom Makarijem, a priča o Mari Crnojević, kćerci Herceg Stjepana i ženi Ivana Crnojevića je identična priči Vladimira i Kosare.

Poseban dio knjige je posvećen Blaženoj Ozani Kotorskoj, Vidosavi Balević koja je bila carica u vrijeme sultana Muhameda IV. (1670.-1676.), Ani Mariji Marović (svetica iz kuće Joza Marovića iz Kotora) i Katarini Radonjić.

Kraj knjige obuhvaća jedanaest vladarki i princeza dinastije Petrović od Darinke preko kraljice Milene njenih kćeri i snaha, od koji su dvije bile kraljice (Zorka- Srbije i Jelena – Italije). Priča završava Jutom- Milicom, Natalijom i Violetom-Ljubicom.

Nakon uvoda moderatora Danila Ivezića, predsjednik Matice Crnogorske mr.sc. Ivan Jovović je okupljenima rekao:

Poštovani prijatelji, dragi sunarodnici, U ime Matice crnogorske i u svoje lično ime želim da se zahvalim Nacionalnoj zajednici Crnogoraca Hrvatske, odnosno Društvu Crnogoraca i prijatelja Crne Gore “Montenegro” Zagreb na pozivu i organizaciji večerašnjeg događaja. Isto tako, koristim priliku da iskažem zadovoljstvo kvalitetnom i intenzivnom saradnjom između Matice crnogorske i Nacionalne zajednice Crnogoraca Hrvatske. Crnogorska istorija je bogata ličnostima koje su tokom hiljadu godina, koliko inače dopire naša kolektivna svijest, odredile sudbinu ovog prostora. Do skoro, žene u patrijarhalnoj zajednici kao što je Crna Gora nijesu bile u fokusu stručnih i naučnih radnji, a knjiga profesora Božidara Šekularca “Crnogorske vladarke, plemkinje i princeze”, jasno pokazuje da su ženske ličnosti ugrađene u temelje crnogorske duhovne i državne tradicije. Opšte je poznata činjenica da zbog patrijarhalnog karaktera crnogorskog društva, žene, pa čak i one koje su pripadale visokim staležima, su gotovo do savremenog doba bile sporedan činilac u društvenim procesima. Nažalost, o nekima osim spomena u rodoslovima nema drugih podataka u pisanim izvorima, a za dio njih usljed deficita arhivske građe gotovo da je teško napisati i najmanju leksikonsku odrednicu, što je jasan pokazatelj koliko je teško bilo izraditi ovako koherentnu studiju, imajući u vidu činjenicu, da se istoriografija ne samo kod nas, već uopšte, dominantno bavila muškim polom, gdje su i znamenite ženske ličnosti, nekom inercijom, interpretirane na način da su stavljane na periferiju istorijskog značenja. Međutim, predmetna publikacija daje neke nove naučne refleksije kada je u pitanju uloga žene na crnogorskom prostoru, počev od srednjeg vijeka pa do XX vijeka, gdje dolazimo do zaključka da su pojedine žene u određenim istorijskim trenucima, a nekad i intervalima ostvarile značajnu ulogu u politici, odnosno obavljanju državnih poslova, te dale izuzetan doprinos na polju kulture i prosvjete, bilo kao ktitorke crkvenih zdanja bilo kao autorke radnji raznih književno-istorijskih žanrova. Upravo ova knjiga ima za cilj da u granicama mogućeg promijeni dosadašnju percpciju, pa su izborom autora u istoj obrađena 32 ženska lika, gdje su mnogi od njih, po prvi put, ilustrovani, pa su na osnovu umjetnične imaginacije studenata Likovne akademije sa Cetinja ušli u kolektivnu memoriju. Svojim naslovom, a naročito i sadržinom, ova knjiga zasigurno u crnogorskoj bibliografiji predstavlja osobeno izdanje.

Pred čitalačkom publikom nije publikacija trivijalnog naslova poput raznih priručnika kroz takozvanu žensku istoriju Crne Gore, koji su namjenski fabrikovani da bi se isključivo tretirala i promovisala rodna ravnopravnost u cilju potrebe opravdanja dobijenih grantova od međunarodnih organizacija.

Naprotiv, u konkretnom slučaju radi se o studiji u kojoj je na sintetizovan način, upotrebom naučnog aparata i u hronološkom nizu predstavljena crnogorska svjetovna i duhovna aristokratija, čime je autor otvorio neke nove horizonte, u iščitavanju ukupne crnogorske prošlosti. Autor ove knjige je preko svog višedecenijskog naučnog i pedagoškog rada ustanovio činjenicu da, ne samo šira, nego i stručna javnost u Crnoj Gori, ima premalo saznanja, naročito o našim srednjevjekovnim vladarkama, zbog čega se nametnula potreba da se njihova imena, sa pratećim biografskim podacima, objedine na jednom mjestu, iako je profesor Šekularac ovu tematiku obradio u okviru naučne triologije o crnogorskim srednjevjekovnim dinastijama. Imajući u vidu činjenicu da su mnogi segmenti crnogorske prošlosti, uključujući i žene, koje su obilježile crnogorsku istoriju i dalje nepoznanica za širu čitalačku publiku, ali istovremeno i da su predmet prekrajanja i prisvajanja od strane okolnih istoriografija, Matica crnogorska kao izdavač je sa zadovoljstvom prihvatila rukopis profesora Šekularca, s obzirom da isti ima veliku upotrebnu vrijednost, kao štivo u kojem je prisutna jedna sasvim osobena optika u prezentovanju najznačajnijih ženskih ličnosti crnogorske istorije. I pored nekih parcijajanih pokušaja, uglavnom publicističkog karaktera, ovo je studija o doprinosu ženske svjetovne i duhovne aristokratije, koja je kroz stoljeća oblikovala crnogorski identitet. U tom pogledu, autor je prilježno prikazao djelatonosti najznačajnijih žena svog vremena sa crnogorskog prostora, pri čemu ćemo lapidarno označiti samo neke od bitnih detelja iz njihovih životopisa. Na pristupačan način data je hiljadugodišnja vertikala dinastičkih odnosa na tlu Crne Gore, od Vojislavljevića do Balšića, preko Crnojevića, zaključno sa Petrovićima, gdje možemo doći do zaključka da je žena u srednjevjekovnim državnim formacijama bila politički faktor, koja je takav status dobijala činom rođenja, dakle, pripadnošću aristokratskom staležu, te je ženidbom, odnosno udajom, često bivala činilac kojim su utvrđivani i jačani vojno-politički i diplomatski odnosi među državama. Bilo je među crnogorskim vladarkama i onih koje su u datim društvenim okolnostima direktno, odnosno suvereno, vršile vlast u zemlji, kao što je to bio slučaj sa kraljicom Jakvintom Vojislavljević ili gospodaricom Jelenom Balšić. Upravo na osnovu biografija srednjevjekovnih crnogorskih vladarki vidimo svu kompleksnost ali i neposredan uticaj ovih žena na političke i druge društvene tokove, gdje neke od njih, poput Jevdokije Balšić, srednje kćerke Đurđa I Balšića, svojim životopisom zaslužuje sigurno bar jednu epizodu u filmskom serijalu, kakav je, na primjer, “Igre prijestolja”. Ovdje se neupitno nameće pitanje što je sa savremenim crnogorskim književnim i umjetničkim stvaralaštvom, koje bi imalo gotovo neiscrpan izvor inspiracije u brojnim istorijskim ličnostima i događajima, a koji su, između ostalog, predmet ove knjige. Profesor Šekularac je dao naučnu podlogu ovom publikacijom, pa u cilju dalje popularizacije, ali i što bolje samospoznaje vlastitog identiteta predmetna tematika bi mogla biti obrađena putem dokumentarnih filmova, TV serijala, romanima dokumentarne fikcije, pozorišnim predstavama i slično, čime bi približili široj publici prostor i vrijeme u kome su upečatljiv trag ostavile ove ličnosti. Pogotovo se ovaj stav odnosi na gotovo nepoznate ili nedovoljno valorizovane ličnosti crnogorske svjetovne i duhovne aristokratije, kao što su Vidosava Balević, koja je bila osmanska carica u doba sultana Muhameda IV, vjesnik prosvetiteljske misli u Crnoj Gori Katerina Radonjić ili jevanđeoska književnica i umjetnica blažena Ana Marija Marović, koja je zavrijedila kanonizaciju rimske crkve. Izuzetak od navedenog, donekle bi se odnosio na dukljansku knjeginju i sveticu Kosaru, koja je zahvaljujući istoriografiji i hagiografiji, ali i brojnim književnim i umjetničkim iskazima koji se tiču kulta svetog kneza Vladimira postala je dio kolektivnog identiteta.

Tek zadnjih godina Crna Gora izražava dužno poštovanje prema vlastitim vladarkama i princezama podizanjem spomenika kraljici Jeleni Petrović Njegoš-Savoja i princezi Kseniji Petrović Njegoš, što je bitno ne samo za njegovanje kulture sjećanja, već i za promjenu percepcije o značaju socijalne istorije, takozvane ženske istorije u ukupnoj crnogorskoj istoriografiji, pri čemu treba napomenuti da o princezama, knjeginjama i kraljicana iz ove dinastije postoji recentna literatura, ali, uprkos svemu, ostale su u sjeni svojih očeva ili muževa.

Posebno kolektivno poglavlje, ali i pažnju zahtijeva isčitanje biografija princeza vladarske kuće Crnojevića, u kojima je autor manirom iskusnog naučno- istraživačkog radnika prikazao svu kompleksost društvenih struktura crnogorskog srednjeg vijeka. U okviru ove studije, autor ove knjige je zasebno poglavlje posvetio blaženoj Ozani Kotorskoj, Crnogorki, koja je bez obzira na staleško porijeklo svojom duhovnošću nadišla kriterijume pripadnosti aristokratiji, predstavljajući reprezentativnu autohtonu crnogorsku hrišćansku tradiciju, baziranu na ekumenskim vrijednostima. Knjiga “Crnogorske vladarke, plemkinje i princeze” sadrži spektar različitih ličnosti koje su svojim habitusom internacionalizovale crnogorski kulturni kod, povezujući ga sa ostalim evropskim narodima i državama. Sve te poveznice autor je prilježno obradio, stvarajući jednu zaokruženu tematsku cjelinu, koja predstavlja polaznu osnovu za dalju nadogradnju odnosno istraživanje. Ovo iz razloga što je sam autor u predgovoru ove publikacije napomenuo da ova radnja ne obuhvata brojne plemićke porodice koje su postojale u urbanim centrima na crnogorskom primorju tokom srednjega vijeka, a koje su ostavile dubok trag u brojnim sferama društvenog života naših srednjevjekovnih komuna, uključujući i onu kategoriju plemstva u unutrašnjosti Crne Gore koja je u raznim istorijskim izvorima intitulisana kao vojvode i kneževi. Ova sugestija, bolje reći napomena, profesora Šekularca treba da bude podstrek budućim istraživačima da se prihvate izrade zahtjevne naučne sinteze o plemstvu na crnogorskom prostoru. Na kraju, profesoru Šekularcu želim dobro zdravlje, jer svojim znanjem i iskustvom je i dalje neophodan crnogorskoj nauci i kulturi.

Nakon predsjednika Matice, moderator Ivezić izrazio je nadu da će ova knjiga da bude ne samo podstrek budućim istraživačima, nego da će i podaci iz nje pronaći svoj put u obrazovni sustav Crne Gore, odnosno u nastavne planove i programe, kako bi mladi od najranijih dana shvatili i naučili svoju pravu povijest i istinu. Prof.dr.sc. Božidar Šekularac, pozdravio je sve prisutne i toplo im se zahvalio na dolasku, zahvalio se učesnicima Jovoviću i Iveziću na detaljnim i vjernim prikazima koje su o knjizi dali, te je posebno istaknuo da podaci iz knjige koje su Ivezić i Jovović iznijeli, vezani uz bračne veze sa uglednim i uticajnim kraljevskim i carskim porodicama toga vremena, govore u prilog tome da je Crna Gora, odnosno Duklja, bila cijenjena, suverena i nezavisna država u to vrijeme, i da je tim snažnim europskim carskim i kraljevskim porodicama očito bila čast da članove svoje familije žene ili udaju za Crnogorke ili Crnogorce.

U nastavku, profesor je rekao:

Ovdje, još na samom početku, želimo istaći da je Matica crnogorska odigrala značajnu ulogu u realizaciji ovoga Projekta. Bila je u njemu od začetka do realizacije. Ukoliko se uzme u obzir činjenica da su se crnogorski (dukljansko-zetski) vladari ženili princezama iz vladarskih, odnosno carskih, kraljevskih, patricijskih i plemićkih kuća, onda postaje jasno da su i sami bili ugledni vladari, kneževi, kraljevi, duksevi, plemići, koji su kao suvereni gospodari vladali organizovanim, nezavisnim državama, tj. Dukljom, Zetom, Crnom Gorom. Na taj način postaje besmisleno pitanje, jesu li ove države bile samostalne. Uzevši u obzir učešće vladarki i plemkinja u državnim poslovima crnogorske države postaje jasno zašto je ova tema postala važna za obradu, da nađe mjesto u istoriji Crne Gore i crnogorskog naroda. S druge strane, crnogorske plemkinje i princeze su se udavale za plemiće, kraljeve i vlastelu. Primjera radi, toliko je bilo udatih kćeri kralja Nikole Petrovića na evropskim dvorovima da su ga nazivali i tastom Evrope. One su to svakako, zavrijedile svojom ljepotom, mudrošću i plemenitošću. Ova tema se nametnula sama od sebe, još od sredine devedesetih godina, kada sam radio Dukljansko-zetske povelje (1985), zatim knjige — Crna Gora u doba Vojislavljevića (2007), Crna Gora u doba Balšića (2011), Crna Gora u doba Crnojevića (2018), kao i brojne druge publikacije. Ovdje želim istaći — ko još nije čuo za Kosaru i dukljanskog kneza Vladimira — Svetog? Upravo od Kosare počinje ova knjiga. Kosara (Teodora), kćerka makedonskog cara Samuila upisana je zlatnim slovima u istoriju Dukljanske države i njenu duhovnost. Kosara i Vladimir su bili predmet moga interesovanja još od 80-tih godina kada sam radio doktorsku disertaciju „Dukljansko-zetske povelje“, koja je i objavljena kao knjiga pod tim naslovom. Svoje mjesto, ovi, upisani u vječnosti crnogorskoj, vladari, našli su mjesto i u mojoj knjizi Crna Gora u doba Vojislavljevića, te u još nekoliko radova. Rodonačelnik dukljanske dinastije Vojislavljevića - knez Stefan Vojislav, bio je oženjen princezom, Samuilovom unukom Nedom, čije je ime dugo bilo nepoznato. Tek u novije vrijeme, zavrijedila je pažnju da se o njoj piše, jer je kao udovica ispisala povijesnu stranicu u kontinuitetu dukljanske — crnogorske nezavisnosti.

Posebno istaknuto mjesto u našoj istoriji pripada dukljanskoj kraljici Jakvinti od Barija, ženi kralja Bodina, a kćeri normanskog vlastelina Argirica iz Barija. Poslije Bodinove smrti, bila je vladarka dukljanske države. Pripisivali su joj nemilosrdnost prema protivnicima, u velikoj mjeri prema Ljetopisu popa Dukljanina, koji je bio više naklonjen sporednoj grani, Bodinovim rođacima. Naravno, ona je našla mjesto i u mojim knjigama Dukljansko-zetske povelje i Crna Gora u doba Vojislaljevića, a na osnovu sačuvanih dokumenata u dubrovačkom i vatikanskom arhivu. Posljednji dukljanski vladar - knjeginja Desislava, žena kneza Mihaila, morala je napustiti Duklju pred Nemanjinom rušilačkom okupacijom Duklje i sklonila se u Dubrovnik, zajedno sa barskim nadbiskupom Grgurom. O njoj, takođe, postoje sačuvana dokumenta u Dubrovniku, Zadru itd., što je našlo značajno mjesto i u mojim već pomenutim knjigama. Naišao sam nedavno na podatak da se u Kotoru pominje izvjesni Obrad Desislavin, poznati graditelj. Odmah me je ovo ime podstaklo na razmišljanje: moguće je da je on potomak Desislavin? Kako nije došlo do obnavljanja Dukljanskog kraljevstva postoji mogućnost da se Desislava iz Dubrovnika preselila u Kotor, gdje su dukljanski kraljevi imali svoj dvor, a to je bilo moguće jer je tada na upravu Zetu dobio Vukan, sin Nemanjin, koji je naslijedio dukljansku krunu i ostao katolik do kraja života. Poslije pada Duklje, pod Nemanjićima, jedino treba istaći kraljicu Jelenu Anžujsku, majku kralja Milutina, koja je bila zaštitnica katoličanstva u Zeti i koja je bila pod njenom upravom, obnavljala i gradila crkve i manastire na crnogorskom primorju.

Sredinom XIV vijeka nastupa period zetske dinastije Balšića. Jedna od specifičnosti njihove vladavine bila je ženidba, udadba i sklapanje prijateljstava sa okolnim vladarima i vlastelom. To je posebno bilo izraženo u vezi sa albanskim plemićkim porodicama. Tako je prva žena Stracimira Balšića bila kćerka Progona Dukađina; prva žena Balše II bila je kćerka despota Jovana Komnina od Valone, a druga Jelena, kćerka Radoslava Hlapena; prva žena Balše II bila je Mara, kćerka albanskog feudalca Nikite Topije, a druga Bolja, kćerka Koje Zakarije; Jelena, kćerka Karla Topije bila je žena Konstantina Balšića. S druge strane, Jevdokija, kćerka Đurđa Balšića, bila je udata za Esau dei Boundelmonte Acciajuoli despota Janine; kćerka Stracimira Balšića — Alba, bila je udata za Đorđa Arianita; Voisava Balšić, bila je udata za Karla Topiju. Ovu praksu su nastavili i dinasti Crnojevići: Mara — Marija, Stefanice Crnojević, bila je kćerka Ivana Kastriota; prva žena lvana Crnojevića Gojsava, kćerka Đorđa Komnina Arianita; Jelena,           prva žena Đurđa Crnojevića, bila je kćerka Karla Musakija. Ovo su samo osnovni podaci, a u knjizi su dati svi do sada poznati detalji o ovim istaknutim crnogorskim vladarkama i plemkinjama. Sve su ovo podaci koji ukazuju na to da su crnogorske vlastelinske porodice održavale bliske rodbinske i prijateljske odnose s albanskom vlastelom, što nimalo nije čudno jer su često dijelili sličnu sudbinu i borili se protiv istih osvajača i neprijatelja, prije svih moćnih država kakve su bile Venecija i Osmansko carstvo. Prijateljske i rodbinske veze uspostavljali su crnogorski vladari i sa drugim vlastelinskim porodicama okolnih naroda. Tako je: 

• Burad I Balšić oženio je Oliveru, kćerku kralja Vukašina 1364. (iz političkih interesa);
• Jelena Balšič, supruga Đurđa II Stracimirovića, bila je sestra srpskog despota Stefana Lazarevića - Preudala se 1411. poslije smrti muža za Sandalja Hranića;
• Jelena, kćerka Balše III bila je žena hercega Stefana Vukčića;
• Vlaški vojvoda Radul oženio je na Cetinju Anu, kćerku Ivana Crnojevića;
• Jelisaveta Erico je druga žena Đurđa Crnojevića, a kćerka mletačkog patricija Antonija Erico.

Ovdje treba podsjetiti da je Jelana Balšić Lazarević Hranić, poslala svog sina Balšu III, na liječenje u Beograd kod ujaka, pošto je prethodno pozajmila novac od manastira Ratac, gdje je on i umro, a zatim predala Zetu na upravu srpskim despotima, a nešto ranije i grad Budvu, na upravu bosanskom vojvodi Hraniću. U tom burnom vremenu, Zeta je bila u kriznom položaju, sve dok na crnogorsku scenu nije stupila crnogorska dinastija Crnojevića. Zanimljivo je istaći da je Vidosava Balević iz Bratonožića do nedavno bila nepoznata, iako je ova Crnogorka svojom mudrošću, ljepotom, rodoljubljem i patriotizmom zavrijedila da bude carica, a da kod nas nije našla ni mjesto među “svijetlim grobovima”.

Na kraju. moram da kažem da sve ono što je moglo da doprinese afirmaciji crnogorske žene, crnogorske države i naroda, do stjecanja nezavisnosti sve je to nekako postrance ostavljano, za neka „bolja vremena“ a evo nadam se da polako u Crnoj Gori ta „bolja vremena“ nastupaju. Zahvaljujući entuzijazmu pojedinaca ipak se probijaju određene teme i naravno, moram reći, da je na tom putu izuzetno bila bitna Matica crnogorska – glavni zaštitnik i promotor crnogorskog identiteta i kulture. Zahvaljujem se još jedanput promotorima Društvu „Montenegro“ Zagreb i Nacionalnoj zajednici Crnogoraca Hrvatske jer su mi omogućili da danas ovdje mogu da mogu pred vama iznijeti povijesne podatke te svoje mišljenje i svoje stavove.

Za sam kraj promocije Danilo Ivezić iz knjige je pročitao riječi Mary Edith Durham:

Kad Crna Gora zagazi u rat, onda ratuje sav narod. I starci i žene i đeca laćaju se oružja. Nijesu junaci samo Crnogorci nego i njihove žene. U posljednjem ratu palo je više stotina Crnogorki. One su učestvovale u svim bojevima, osim toga nosile su ranjenike i municiju. Kad su u podgoričku bolnicu donijeli i dvije ranjene đevojke, rekla je Engleskinja, Miss Durham, kraljici Mileni:

„Mislila sam, da u ženskom svijetu svojom plemenitišću i požrtvovnošću prednjači Engleskinja. Sad sam se uvjerila da su nas Crnogorke pretekle.“

Tekst i fotografije: Bojan Radulović