Veče sa Dubravkom Jovanović

Predsjednik Vijeća je započeo program rekavši da je odlučio da će, kada je riječ o pjesnikinji Dubravki Jovanović, radije pročitati opise njenog lika i djela koja su o njoj napisali ljudi koji na ovim geografskim prostorima, i pripadajućem mu prostoru kulture, imaju mnogo veći autoritet od njega. Započeo je s njezinim riječima koje su nastale kao rezultat uvijek postavljanog pitanja koje glasi – zašto pišete?

„Pišem pjesme jer imam kome da ih dam. Pišem za moje kojih nema, i za moje koji me vole. Za prijatelje koji su me davno pročitali, i za ovaj grad u kome je moj prvi korak ostao na pjaceti. Pišem jer mi je gušt“, prenio je Dubravkine riječi Mišković a posebno je istaknuo i riječi Slavka Mandića, crnogorskog novinara i publicista, koji smatra da gospođa Jovanović svojom poezijom te radom na kotorskom radiju postaje „Skala“ doslovce čuva od zaborava i od napadača moderne. . zapadnjačke kulture cijelo jedno lingvističko, dijalektološko i kulturno bogatstvo povijesti, tradicije i kulture UNESCO-vog Kotora.

„Dubravka Jovanović uvijek iznova podsjeća na obavezu da se sačuva melodičnost bokeljskog dijalekta i sve one vrijednosti koje su Kotor uzdigle na pijadestal Mediterana. Kroz svoje lirsko pero ta kotorska pjesnikinja suprotstavlja se svima koji bezdušno raskubaju višeslojnu poetiku kamena i mora, mjeseca u mijenama i zore bijele u bokeljskom zagrljaju sna i jave. Usamljena je, ali i svjesna da je vrijeme iz doba njene početne slojevitosti izgubilo bitku. Pa ipak, ona ide kroz misao usjekline hrabro se suprotstavljajući svima čija je rascijepljena ovovremenost prepoznata opasnost koja zbori tugu i pretače u jauk koji se noću čuje iz kotorskih bedema. Čuvajući danas autentičnost i mirisnost Boke Kotorske, bogatim leksikom koji opstaje samo zahvaljujući njoj, Dubravka nastoji da Kotor govori jezikom svile, tanano, melodično, poetično, na momente skokovito i uzavrelo, pa opet nježno i muzikalno sa nekom čudnom toplinom kojom uspije da razgali našu srca toliko jako da vjerujemo u vaskrsnuće“ rekao je o Dubravki Slavko Mandić, a nazočnima prenio Dušan Mišković. Kao moderator ovog skupa, riječ je prepustio još jednom Kotoraninu, Željku Brguljanu.

Ovome nastavniku, slikaru, istraživaču kulturne baštine i publicisti s Dubravkom Jovanović nije zajednički „samo“ njihov voljeni Kotor. Njih povezuje jedna nevidljiva linija koja proizlazi iz kulture, emocija, senzibiliteta i mentaliteta Boke. Ta linija dubinski dotiče njihove dvije senzibilne duše, njihova dva intelekta. Uz brojne članke iz kulturne i pomorske baštine, većinom Boke kotorske, objavljene u zbornicima, godišnjacima i časopisima, autor je i brojnih knjiga realizirao brojne tematske izložbe, primjerice u zagrebačkoj Gliptoteci HAZU, Galeriji Foruma iu Muzeju umjetnosti i obrta, splitskoj Palači. Milessi, u Kneževu dvoru u Dubrovniku, te u Padovi, Trstu, Rijeci, Puli…

S njim svojstvenom pedantnošću za izlaganje o Dubravki Jovanović „školski“ pripremio se i napisao istodobno i predivan i stručan tekst, kojeg je nazočnima pročitao:

„Ono što čini identitet naroda ili regije velik je i jezik. Lokalni – bokokotorski dijalekt nastao je na slojevima taloženja različitih kultura. Fuzija je to grčkih, ilirskih, slavenskih, turskih… i posebno venecijanskih izraza koji su u harmoničnom kolopletu evoluirali u poseban, lokalni dijalekt očuvan stoljećima unutar starosjedilačke populacije i onog dijela novodoseljenog stanovništva Boke koji je pokazao poštovanje za kulturu novog zavičaja. Posljednjih desetljeća, održavanje dijalekta bokokotorskog zaliva, kao i lokalne baštine i tradicije, prepušten je rijetkim entuzijastima i zaljubljenicima u svoj kraj.

Jedna od njih je i Dubravka Jovanović, pjesnikinja i novinarka. Njena uloga u očuvanju nematerijalne baštine Crne Gore kada je u pitanju bokeljski dijalekt i lokalna tradicija Boke izuzetno je važna. Dubravka je borbu za očuvanje jezika kraja iz kojega je ponikla započela još na valovima Radio Skale, gdje je kao novinarka i urednica desetljećima kroz razne emisije i javljanja osvješćivala i poticala stanovništvo na očuvanje dijalekta, ovog zanemarenog dijela bokeljskog identiteta, kroz njegovo svakodnevno prakticiranje u javnosti. . nastupima. Ne, tome se još više posvetila razvijajući svoj slobodan i rimovan pjesnički izraz satkan od gotovo zaboravljenih riječi i izraza, poznatih nam iz niza njezinih pjesničkih zbirki, ali i posredstvom tekstova za melodije koje su zaživjele u širim narodnim krugovima i postale često izvođene, pa i simboli pojedinih lokalnih fešti.

Nakon zajedničkih pjesničkih zbirki s nekoliko kolega: „Dijalog postanka“ (1991.), „Kameni cvat“ (1994.) i „Boka plavo ćuti“ (1995.), Dubravka Jovanović objavljuje prvu samostalnu zbirku pjesama naziva „Na šotani bokeljske otmenosti“ 2007. u izdanju beogradske izdavačke kuće „Plavi jahač“. Znakovitim stihom „…primavera u đardinu ispod počula tek zamirisa!“ već tada autorica najavljuje jezik kojim će u sljedećim desetljećima tkati svoju poeziju. Dubravka stihom izvanredno slika kotorski zaliv za južine. Poznate su duge i obilne bokeljske kiše s jeseni ili kako pjesnikinja piše „kiši u Boki do dna ljudske duše“. Ako išta u Bokelju može potaknuti književno ili likovno stvaralaštvo, onda je to nevera nad Zalivom. A bokeško nevrijeme – ono se rađa u brdima nad Oravcem. Poslušajmo kako to Dubravka opisuje:

„I bi jugo

iznad Oravca odronilo se nebo

velika crna riba u tjesnacu Ljute

stisnu se, stegnu, jauknu i smrači

zvoni sa kampanela sv. Eustahija

elegijom novembra

sruši se i ugasi kandalijer u crkvi

od vjetra što uđe odnekud

sa ubogim vjernikom na večernje

svitka munja i El grekova platna

kreću iznad San Đovanija

Gospa se od zdravlja okrenula na gore

a Sveti Ivan na bok poput klavira

u portiku stare kuće dobrotske

dva galeba nad rekvijem mora kruže

nabubrio mrak od vlage

toplo je i sablasno…“

Dubravka je majstorica u slikanju lokalnog kolorita, a omiljene su joj glavne kotorske fešte. Tako, u uglazbenoj pjesmi „Kotorske fešte“, autorica veselo poziva sugrađane:

„Kotorani u srcu vam tica

kad zaigra stara mornarica

svi od luše i od mode

tripundanske robovske kuće…

Svi od fešte, svi od mota

u Perastu je Gađanje kokota

od davnina iz tog grada

morem plovi fašinada…“

Pjesnička zbirka Dubravke Jovanović „Iza koltrine“ objavljena je 2013. u izdanju kotorskog Skala radija. Kako u pogledu jezika tako je motivima autorica ostala dosljedna sebi. U poglavlju „Kadena od ljubavi“ Dubravka pjeva iskrenom ljubavlju i čežnjom, ali i sjetom i tugom, evocirajući uspomene na drage osobe i događaje. Posebno se dirljivo obraća tek preminuloj majci, u pjesmi koja nije oproštaj nego težnja za vječnim zadržavanjem majčinog duha u prostorima dobrotskog doma. U svoju kadenu od ljubavi uplela je sve karike kotorskog zaliva. U, meni jednoj osobno od najdražih, pjesmi „Kako je strašno grmjelo“ pjesnikinja nam slika boje Boke, koje se za nikad ne mijenjaju nad Kotorom i Dobrotom. I upravo u takvim trenucima, kada oblaci zatvore Zaliv u osamljeni svijet iu tom prirodnom amfiteatru počne istinska drama, duboko doživljavamo onu pravu, gotovo mitsku Boku, te prepuni doživljaj, svoje osjećaje i misli poželimo pretočiti u riječi, stihove. Prisjetimo se samo Frane Alfirevića i Viktora Vide, da ne spominjemo ostale istaknute Dubravkine prethodnike i uzore, velikane bokeljskog stiha.

Poglavlje „Bokeška kartolina“ svo pršti od starih bokeških riječi i izraza kojima Dubravka obnavlja život. U jednoj od pjesama autorica opisuje tratavanje u bokeškoj kući: „na gvantijeru bićerin/ galetina, rožulin/ nema da se dva puta usipa/ oli drugu niko te ne pita...“. Nakon tratamenta od svakoga šesta i finece, iz gospodske kuće, pune dojma, ali ne i stomka, Dubravka nas uvodi u pučke bokeške kužine gdje se vonj od pjatanaca širi iz prosulja i pinjata, roštijera i terina, a „oli još jednu“ neizostavno je pitanje. Kada pjeva o kotorskim krnevalima, muljanskim feštama ili kontreštavanju lavandera kraj Karampane, Dubravka nam majstorski oslikava život jednog drevnog mediteranskog grada, punog oriđinala, živih slika i kolura. Jednakim žarom svojim stihom oživljava fešte i skandale, radosti i tuge, ne samo važne gradske događaje nego još češće one male, sočne svakodnevne zgode po kotorskim pjacetama od Parila do Gurdića. Odlazi i dalje do svoje Dobrote, a preko zaljeva na Muo, pa na Prčanj, gdje nas pjesmom „Šjora Cenci“ prisjeća prčanjske gospoje koja bi, kad bi joj zakucali na vrata u neprikladno vrijeme, s pergula ljubazno objavila: „Nijesam vi doma prije pet ura.“

Slijedi Dubravkina pjesnička zbirka „Pontapeti“ u izdanju Kulturnog centra Kotor 2016. godine. Zbirka započinje rekao bih himnom kotorskim golubovima i time autorica na samom početku ističe koliko su male slike života zapravo velike i koliko su najranjiviji stanovnici drevnog Kotora nositelji duše našeg Grada:

„Šotobraco s mačkama

gradskim pjacetama kao na bini

eno ih da kažu kako mir ovdje dokorači lako

i kako palate za njih čuvaju posebno mjesto

na baladurima, pod gurlama, po krovovima

što se rukom dotiču kao dozrele naranče

golubovi kotorski osmjeh su gospodski

ništa im lakše s visina drevnog grada do na pločnik

u grbove, bifore i rozete

nikome se tako ovaj grad ne daje“

Željko Brguljan otkrio nam je i zanimljiva zbivanja i komešanja koji su u odvijali u Dubravkinu životu, i životu Kotora, u vrijeme pandemije COVID-a:

„Dubravka Jovanović objavila je i zbirku priča „Đir zapatanim proljećem“, 2020. u izdanju Skala radija. Knjigu priča Dubravka mi je poklonila kad smo se sreli u Boki ljeta 2022., kada smo već bili izmigoljili na ulice jer je kovid počeo ispuštati svoju falsu ili umjetnu dušu, a građanima je već bila „puna kapa“ izolacije. Moralo se konačno ponovo prošetat rivom, poći pod Markat među ljude – pa ko živ ko mrtav. Dakle, čitao sam Dubravkinu zbirku priča nastalu u vrijeme kovida, kada je već opasnost, kojom su nas „vlasnici svijeta“ darovali, prošla. No, priče je Dubravka objavljivala postupno tijekom pandemije kada su građani bili zapatani u kuće. Autoričino obraćanje svijetu Boke, koji se zbog novih, neprirodnih uvjeta življenja osjećao ranjen, sputan, tjeskoban, a povrh svega osamljen i koji je vapio za toplom riječju i zračkom optimizma, dolazilo je kao nova nada, kao smirenje i kao vjera u povratak našeg starog svijeta. Dubravkina uloga u Kotoru, u vrijeme kovida, imala je ponešto od ljekovitosti radio javljanja pokojnog novinara Siniše Glavaševića koji je u opkoljenom gradu svojim pričama snažio građane Vukovara budeći im nade u pobjedu dobra nad zlom. Autorica kotorskih priča prije svega je osobno teško podnosila izolaciju tog „zapatanog“ proljeća, ne samo zbog svog otvorenog karaktera nego i zbog same profesije kojoj je osnova svakodnevna komunikacija, ne u virtualnim nego realnom svijetu. No Dubravka je pronašla lijek za sebe i svoje sumještane, „ubrizgavajući ga „ Kotoranima preko valova radio Skale. Zatvoreni, okovani Kotor proživljavao je teške dane. Kao gradić južnog Jadrana živio je na svojim pjacetama gdje su se građani morali svaki dan inkontrati, čuti ćakule, pa za južine i malo kontreštavati, morali su naintrati na nekog na Tabačini, kod Gurdića, sjesti na kafu pred Dojmi… Sve je to odjednom nestalo i Grad je zamro. Međutim, Dubravka je svoju samoću odlučila pretočiti u riječi, a riječi podijeliti sa sugrađanima. I krenule su priče koje su dan za danom budile nadu i vjeru Kotorana u povratak na pjacete. Zapisi su to poput stranica intimnog dnevnika, topli i ljudski. U njima se zrcali cijelo autoričino biće – misli, nade, a povrh svega vjera u čovjeka. U priče „zapatanog proljeća“ ušle su osobe koje su joj drage i dragocjene, od onih sasvim bliskih preko gostiju kojima je afitala kamaru, pa do jedva poznatog prolaznika. Svaki je čovjek postao vrijedan dio Dubravkine svakodnevice jer pošast koja nas je okovala dala nam je i dobrog – osvijestila nam je vrijednosti samog života kroz blisku opasnost od njegova mogućeg dokinuća. Tako su Dubravkine priče iz doba kovida postale primjer kako se može pobijediti kad se uloži sav svoj duh i zagrli Grad srcem. U nizu priča, posebno je lijepa i topla priča o autoričinom jutarnjem susretu s gradskim škovacinima i najvjernijim stanovnicima drevnog grada – golubima. Ova je priča i simbol kotorskog jedinstva – simbioze svih bića (i ljudi i goluba i mačaka) koji u skoro savršenom skladu prebivaju pod krovovima ili na ulicama grada.

U priči „Ispo' banka“ Dubravka piše o pohlepi skupljanja zaliha hrane bez brige za druge, pa Kotoranima poručuje „ne zaboravite da mrvice i stari kruh podijelite golubovima i ribama“. Nižu se priče o požrtvovanim kotorskim pompijerima, o originalnom kotorskom poštijeru, a posebna je ona o vrevi pod Markatom u kojoj autorica vrtlozima slika, boja i zvukova dočarava atmosferu ovog tipičnog mediteranskog gradića u kojemu za pazarnog dana ključa život.

U priči prisjećanja na gotovo nestale vrijednosti iz vremena našeg djetinjstva – od običaja, ishrane, jezika do kulture življenja, podsjeća nas na nemile promjene s kojima izumire jedna dugo čuvana i njegovana tradicija i kultura, svjedoči osjećaj nemoći da ih sačuvamo. I tako se dalje nižu Dubravkine priče koje nisu zaobišle niti jedan djelić bića i života njenih kotorskih sugrađana, priče kojima im riječju daruje dio svoje hrabrosti, potiče da izdrže u izolaciji, da sačuvaju svoj karakter, jednostavno da prežive i da ponovo budu dio podnevne vreve Grada.

Duboko u proljeće, kada je opasnost jenjala, autorica se od sugrađana, koji su pratili njena javljanja, oprostila svojom pedesetom pričom i riječima „a sad adio!“, upućenim prvenstveno omraženom virusu, koji bi, da ga je bilo uhvatiti nesumljivo završio javnim spaljivanjem na kotorskoj rivi. Već od slijedećeg dana, Dubravkino literalno javljanje zamijenio je ponovo živi razgovor u susretima na kotorskim pjacetama i u kaletama kojima je konačno svanulo, a Dubravkine ukoričene priče ostaju nam kao svjedočanstvo jedne neponovljivo teške životne epizode.“

Nazočnima je Brguljan prenio i informaciju da je, upravo zahvaljujući Dubravkinom muzikalnom stihu, od strane raznih kompozitora i aranžera čitav niz njenih pjesama uglazbljen. Te se pjesme rado izvode prigodom „zalivskih fešti“.

„Da spomenemo samo melodije „Kotorska fešta“ i „Nema više startih meštara“ ili klapske kompozicije „Kafana Dojmi“, „Crnogorska elegija“ i druge. Iz njih izvire mediteranska atmosfera, lokalni običaji, male, a velike životne radosti i što je za budućnost Boke izuzetno vrijedno – nastavlja život njen lokalni dijalekt, jedan od preostalih identiteta kraja koji je dao znatan doprinos kulturi Crne Gore, Jadrana, pa i Mediterana“, kazao je Brguljan.

Nakon ekstenzivnog izlaganja Željka Brguljana nazočnima se obratila pjesnikinja:

„Izuzetno sam zahvalna Vijeću crnogorske nacionalne manjine Grada Zagreba i Hrvatskom nacionalnom vijeću Crne Gore što u svojoj misiji zbližavanja i rukovanja kulturom i stvaralaštvom brišu sve granice i skraćuju puteve do ljudi“, kazala je gospođa Jovanović.

Nakon zahvala predsjedniku i tajniku Vijeća crnogorske nacionalne manjine Grada Zagreba, te njenom „bratu po peru“ iz Boke - Željku Brguljanu – krenula je s onime što posjetitelji književnih večeri i večeri poezije najviše vole, a to je onaj moment kada autorica počne da recitira svoje stihove, prozu:

„Ovako je na ponti: Valovima odolijeva. Mokra. Samoćom drhti. Ostala je sama poput pjesme. Neveri prkosi pomamnoj. Čelo joj pobjeglo u more. Jugo cvili srebrnom sjetom zaliva. Novembarski oratorijum kratkog daha, plitkog neba. Na nju se žuta svjetlost ulične svjetiljke oburdava a ponta ni svoja ni naša u novembru.“

Sa „ponta“ Dubravka prelazi „na vesla“, pa kaže:

„Diše more ujednačeno kao drevna klepsidra. Srebro po vrhu se rastače. Očima pijem probuđenu daljinu. Obale zalivskoga života rukama skupljaju stoljeća. Grozdovi kamenih kuća na koje kiše slijeću. Ponte i mandrači slanim se ukusom zaplele u mreže ribarske. Smokve pucaju u đardine. Vrisnuo purpur s neba u tren. Smiraj dana vesla tiče sada zlatni trag u kome titra ljetnje doba. Duše bi se tako lako prolila da je 'oće more al' je ono samo sebi dovoljno. Ovoj ljepoti ni kraj, ni početak nikada ne možeš vratiti - Boka se zove. Do nje na vesla. Tiho. Da se ne probudi.“

U kratkim prijelaznim rečenicama kojima je publiku uvodila u svaku slijedeću pjesmu, i koje su dijelile pjesmu od pjesme, Dubravka je koristila muzikalan stil izražavanja i govor kakvoga koristi i u svojoj poeziji – pa se prisutnima činilo da su ti kratki uvodi, u spoju sa samim pjesmama, u biti jedna velika poetska cjelina posvećena Kotoru, bez početka i bez kraja, kao Jadransko more koje ulijeva u Mediteran, koji ulijeva u ocean, koji opet ulijeva u Mediteran, a koji opet ulijeva u Jadran… I tako praktički u nizu, ne puštajući publici niti malo pauze, Dubravka je vehementno nastavila dalje s nostalgičnom pjesmom „Nema više starih meštara“, te pjesmom koju je u svoj repertoar uvrstila kotorska ženska klapa „Bisernice Boke“ - o njezinoj dragoj kavani iz minulih vremena Kotora – kavani „Dolmi“ i pripadajućem „đardinu“. Na kraju ove pjesme gospođi Jovanović je zadrhtao glas, krenula joj suza. Naime, kako kaže, današnja kavana nije više kao što je nekada bila, ne sviđa joj se takva, pa joj je ovaj recital vratio žive slike života dotične kavane i njezina vrta, iz ladice nostalgične prošlosti njezina djetinjstva.

Nakon tog stegnuća u grlu koje su empatično osjetili svi prisutni Dubravka je okrenula na drugu „bandu“ - na mirise i okuse Boke. Odlučila je, kako je rekla - „poslužiti“ pjesmu – „Brodet od Boke“. Dubravka je iskusno i vješto spojila opise grada s kulinarskom terminologijom i nazočnima ovu pjesmu „poslužila na tihoj vatri“. Nakon toga slijedili su određeni dijelovi iz poglavlja „Svete kotorske ljubavi“ knjige „Pontapeti“, točnije pjesma „Ozana Kotorka“ (Blažena Ozana Kotorska).

„Budući, moji dragi prijatelji, da mojim bićem struji more, dišem Boku i rodni Kotor, ali i zrak sa planine i miris krša crnogorskog sa ponositog Cetinja odakle su i moji korijeni, po majci. Pa se sada penjem u visine sokolova i orlova do crnogorskog svetog krova. Pišem i čitam gorsku vilu koju sam napisao za vrijeme kada smo se borili za nezavisnu Crnu Goru i ušla je na CD umjetnika koji su je opjevali. Inače je rock kompozicija, a ovako glasi:“

„Gorska vila

Vilo gorska stjenovita. Do neba si od kamena. Lijepa, gorda, tajnovita. Njedrima ti luča blista, oči, čelo tvoje vrelo. Kad se penjem tebi vilo od javora i borova od katuna do dvorova. Sva od riječi i obraza, od visine i od groma. Vjerna. Topla, sa ognjišta. Sa ognjišta svakog doma. Po tebi se dan poznaje, ljepota ti vječno traje. List pozlaćen tvojih gora, ticalice plavog mora, gorski vijenac i prvijenac. Muška glava samo pravo. Vilo gorska božja silo od istine sa planine. Plemenita hrabra goro, uzdanice, soko, oro. Noći skuplja svakog vijeka od obraza i čovjeka.“

U sjetnom tonu posljednje pjesme kojom je pozdravila svog Marina i supruga Ljubomira te svoje rođake iz Tivte Božena i Nikicu Staničića, ovu emotivnu večer poezije polako je privela svome kraju. Predsjednik Vijeća crnogorske nacionalne manjine Grada Zagreba Dušan Mišković zahvalio se Željku Brguljanu i Dubravki Jovanović na dolasku, a nazočne je pozdravio: „Do sljedećeg susreta u Crnogorskom domu.“

Tekst i foto: Bojan Radulović