Predstavljanje knjige o snimanju filma “Voskrsenja ne biva bez smrti”

Skup je moderirao Nenad Bogdanović, predsjednik Nacionalne zajednice Crnogoraca Hrvatske koja je skup organizirala uz financijsku pomoć Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske. On je prvi govorio i pozdravio sve prisutne te je istaknuo jedan kuriozitet – a taj je da su se u crnogorskom domu našla dvojica bivših predsjednika parlamenta dvije države – Luka Bebić, koji je bio predsjednik Sabora te Ranko Krivokapić koji je, osim u ministarskoj, sjedio i u fotelji šefa crnogorskog parlamenta. O dvojezičnom izdanju scenarija filma u formi knjige (na crnogorskom i talijanskom jeziku) i o uzbudljivoj sudbini filma u Crnogorskom domu govorio je priređivač knjige Andro Martinović, suradnik u Crnogorskoj akademiji nauka i umjetnosti. Punoj dvorani Crnogorskog doma obratili su se i umjetnik i pisac Dimitrije Popović te Ranko Krivokapić.

Martinović je opisao kratku historiju peripetija koje su pratile snimanje, premijeru te sudbinu filma i one koji su ga stvarali, dok se Dimitrije Popović u svom izlaganju najviše fokusirao na simbole u scenografiji i kadrove filma.

“Prema projektu ovoga filma osjećam i određen sentiment jer su moj pradjed i otac Vladimira Popovića koji je napravio film - dva rođena brata” otkrio je nazočnima naš poznati umjetnik.

Dimitrije je preko obitelji saznao mnogo zanimljivosti sa snimanja pa je tako publici ispričao i jednu komičnu. Naime njegov stric je u jednoj filmskoj sceni morao odglumiti plakanje i to mu nikako nije išlo, nije mogao da izmami suze, nakon čega mu je redatelj “opalio” pljusku toliko jaku da je ovaj konačno proplakao i scena je snimljena.

“Struktura scenarija odnosno narativa ovog filma iznimno je zanimljiva jer u sebi sadrži karakter klasične grčke tragedije”, rekao je Dimitrije Popović.

Iako je ovaj film prikazivan u Italiji, Francuskoj, Egiptu, Australiji i drugdje, gledan kroz povijesni kontekst jasno je zašto film koji je veličao Crnu Goru nikada nije prikazan u Crnoj Gori, tada Kraljevini SHS (odnosno Jugoslaviji), jer je ta država etnički gledano priznavala samo Slovence, Hrvate i Srbe, dok su Makedenoci, Bošnjaci, Crnogorci i ostali bili samo “južni Srbi”, “Srbi muslimanske vjere”, “primorski Srbi” i slično…

“Sudbina ovog filma kao da je pratila sudbinu države kojoj je posvećen. On je dugo bio izgubljen kao što je dugo bila izgubljena i crnogorska neovisnost”, kazao je Martinović.

S pozicije zaslužnosti, kao idejni tvorac ovog filma i nositelj cijelog projekta ističe se Vladimir Đ. Popović, istaknuta ličnost crnogorske emigracije nakon Prvog svjetskog rata. Danas se vjerojatno ne smatra nekom posebnošću da je netko pokušao svjetsku javnost informirati o temama Crne Gore dugometražnim igranim filmom. I to je sasvim opravdano – danas se takvi filmski uradci - igrani ili novinarski/dokumentarni – istiniti ili neistiniti - masovno koriste kada treba opravdati razaranja Iraka, Libije, Sirije, Ukrajine ili pak Gaze, no treba uzeti u obzir da se Vladimir Popović za film odlučio prije više od stotinu godina. Film je tada bio nedovoljno poznat izum i nedovoljno istražen medij, i mnogo kritiziran sa strane dijela kratkovidnog establišmenta koji mu je predviđao lošu budućnost zbog početničkih tehničkih poteškoća snimanja u boji i snimanja zvuka. Zbog tih tehničkih ograničenja film u to vrijeme nije mogao u potpunosti nadomjestiti maštu čitatelja knjiga ili putopisnih članaka iz novina. Mašta čitatelja stvarala je slike, boje i zvukove i tu, nažalost, tadašnji nijemi i crno-bijeli film nije mogao konkurirati. Unatoč tome dalekovidnost i vizija Vladimira Popovića pogurala je taj projekt u potpuno novi medij – film. I to ne bilo kakav film; Prema svemu sudeći “Voskrsenja ne biva bez smrti” prvi je film u povijesti kinematografije kojim se kroz formu ozbiljnog dugometražnog igranog filma želi postići propagandni učinak obrazovanja javnosti da se na prostoru jedne države, Kraljevine SHS, zbiva nepravda prema jednome narodu kojemu je oteta samostalnost. Nažalost, vremenski gledano film se nije moglo dovoljno brzo realizirati kako bi se njime utjecalo na sudionike u pregovorima između pobjednika i poraženih sila u Prvom svjetskom ratu na Ženevskoj konferenciji.

“Vladimir Popović predosjećao je da će taj novi izum – film – u budućnosti postati moćno sredstvo propagande”, rekao je Andro Martinović.

Sredstva za snimanje Popović je osigurao uz pomoć talijanske kraljice Jelene Savojske, kćerke kralja Nikole I., kao Crnogoraca koji su živjeli u Italiji. Realizaciju filma od početka je podržavao pjesnik i ekstremno desni političar Gabriele D’Anunzio (u Hrvatskoj povijesti na lošem glasu kao okupator grada Rijeke), koji je surađivao s Vladimirom Popovićem na konačnoj verziji scenarija. Oko ovog projekta okupila su se značajna imena talijanskog filma onog vremena a u filmu se pojavljuje i veliki broj crnogorskih emigranata. Glavnu ulogu tumači Elena Sangro, jedna od zvijezda te kinematografske epohe.

“Velika dragocjenost ovog filma leži i u činjenici da nam on pokazuje i dokazuje s kakvim se velikim entuzijazmom i ljubavlju prema Crnoj Gori radio ovaj projekt. Iz ljubavi prema domovini mnogi su htjeli dati svoj doprinos i glumiti u filmu. Tako su u filmu glumili mnogi poznati Crnogorci toga doba koji su se sklonili u emigraciju u Italiju. Primjerice visoki oficir Savo Filipov Čelebić, veliki crnogorski borac u Prvom svjetskom ratu te organizator i vođa Božićnog ustanka crnogorskog naroda 21. decembra 1918. godine protiv srpske okupacije Crne Gore, glumi u ovom filmu kao – statist”, otkrio je nazočnima Andro Martinović.

Ranko Krivokapić, bivši predsjednik Skupštine Crne Gore (2003.-2016.) i bivši ministar vanjskih poslova (2022.) govorio je o problematici koja povezuje projekt ovog filma s onim što se Crnoj Gori iznova događa kroz njezinu povijest. Istaknuo je manu Crne Gore koje se ona mora što prije riješiti, a ta je da unatoč tome što je jaka kada treba da se bori protiv vanjskog neprijatelja, ona je najslabija kada nema borbe, kada je mir, i kada u takvom stanju potpunog izostanka neprijateljske ugroze izvana ona u biti krene da radi sama sebi o glavi iznutra.

“Da ponovim onu ​​narodnu poruku – tko ne nauči iz svoje povijesti opet će je ponavljati na mnogo tragičniji način a mi smo to bukvalno radili do očiglednosti”, rekao je na skupu Krivokapić.

Nakon predstavljanja knjige publika je pogledala projekciju rekonstruirane verzije filma koju je radio prof. Dejan Kosanović.

Tekst: Bojan Radulović

Foto: Bojan Radulović