PREDSTAVLJANJE KNJIGE U CRNOGORSKOM DOMU U ZAGREBU

Izv. prof. dr. sc. Luka RIBAREVIĆ

Doba države Lalovićeva je nova knjiga u kojoj po drugi put upušta u hrvanje s državom: 2008. objavio je svoju prvu knjigu tekstova o državi pod naslovom Države na kušnji. Uzevši dva naslova zajedno, možemo zaključiti kako Lalović naše doba vidi kao doba država na kušnji.

Ta je teza hotimična teorijska provokacija. Kako je moguće doba koje se otvara 1990. godine označiti dobom država kada je država u marksističkoj tradiciji izvrgnuta kritici kao instrument klasne dominacije, pa se priziva njezino odumiranje evo već skoro dva stoljeća; kada je neoliberalni udar u drugoj polovini 20. stoljeća tu državu prokazao ne samo kao neučinkovitu nego štoviše i kao opasnu malignu tvorevinu na zdravom društvenom tkivu; kada republikanski autori, suočavajući se s radikalnim iskustvom totalitarizma, njezinu smrt smještaju već u predtotalitarni period između dva svjetska rata? Tome nasuprot, Lalović argumentirano obrazlaže da “država nije problem, nego uvjet mogućnosti rješavanja društvenih i civilizacijskih problema našeg vremena” (14). Trebalo bi biti jasno da projekt države ne samo da nije prevladan ili pak delegitimiran, nego da tek treba biti ostvaren. Lalović pritom ide i korak dalje, ukazujući na to da država ne samo da se tek treba ozbiljiti u punini svojih određenja nego u pokušaju da se to ostvari nužno upućuje preko sebe same, na formiranje nad-države kao uvjeta mogućnosti optimalnog razvoja svojih regulatornih i emancipacijskih potencijala. A što se ponajbolje može razabrati na primjeru naše, europske zajednice država-nacija.

No isto je tako to država koja je na kušnji, na kušnji da sustane pred tegobnim zadaćama ispunjenja vlastitog političkopravnog programa. Opasnost koja prijeti očituje se kao stalna mogućnost da se logika državne suverenosti prometne u osvajačku i porobljavajuću logiku imperija, posebice kada je riječ o najmoćnijim državama. Istovremeno, to je opasnost da se europski projekt izopači u carstvo koje ne samo da, u ime pravne i ekonomske sigurnosti, može suspendirati političko subjektiviranje europskog demosa ad infinitum, nego se, pod pritiskom ekonomskih kriza i političkih razočaranja, može rekonstituirati pod znakom fašizma, kao suvremeni Behemot. Doba se država, upozorava nas Lalović, može sunovratiti u doba imperija.

Jedina alternativa takvom scenariju je postimperijalna i protuimperijalna Europa kao kontinentalna demokratska republika. Takva Europa može nastati samo zajedničkim naporima demokratskih država prava, a istovremeno je i, obratno, upravo takva Europa nužan okvir za zajedničko subjektiviranje europskih građana i njihovih država.

Smisao Lalovićeve argumentacije otkriva se tako kao put koji valja prijeći između doslovno prvih i posljednjih riječi knjige. Afirmacija države odgovor je na zdvojno političko pitanje kojim se knjiga otvara: “Je li Levijatan mrtav?” Ponovni je povratak države, međutim, moguć, u smislu ispunjenja njezinih potencijala, samo pod uvjetom ostvarenja sinteze države i suverenosti naroda, pojma kojim knjiga završava. A taj ključni uvjet istovremeno upućuje na nužnost uklapanja postojećih država u šire, federalne, naddržavne konstrukcije kao one u kojima državljani mogu doista postati građani u smislu sposobnosti upravljanja kolektivnom sudbinom u odnosima pune uzajamnosti. (kompletan osvrt možete pročitati OVĐE)

Prof. dr. sc. Dragutin Lalović

Država kao spoznajni i politički izazov europskih građana

U nadmetanju i srazu dviju velikih političkih ideja − ideje države i ideje carstva − Europa će biti ili demokratska država građana ili imperijalni svjetski akter u globalnom odmjeravanju konkurentnih imperijalnih snaga. S takvog vrijednosnog stajališta, naše je doba doba države, doba europskih citoyens − a nije doba imperija, doba europskih bourgeois, s kvaziuniverzalističkim eurocentričnim pretenzijama. Čime se temeljna politička dvojba "država ili carstvo" objašnjava i kao subjektivno opredjeljenje da se bude politički građanin u demokratskome i pravnom poretku europske kontinentalne države-republike.

XXI. stoljeće, koje započinje već 1990, na samom je početku u znaku nastupa niza novih države-nacija, počevši od Njemačke (koja se najzad ujedinjuje) i Rusije (koja najzad odustaje od kvazisovjetskog carstva), sve do naših malih nacionalnih država, kao što su Hrvatska i Crna Gora. Nasuprot zlogukim proročanstvima, prvenstveno neoliberalnog mondijalizma, o "kraju države", štoviše o krahu države kao ideje, koja navodno neopozivo pripada prošlosti, zagovarao sam i obrazlagao tezu kako država nipošto ne pripada prošlosti, nego da joj prava budućnost tek predstoji u cjelini njezinih još neozbiljenih pojmovnih i funkcionalnih određenja.

Naime, sve globaliziranije građansko društvo ne niječe nego naprotiv podrazumijeva regulacijski sposobne političke države, u svoj njihovoj nesvodljivoj pluralnosti. Suvremeno uzajamno prožimanje građanskog društva i političke države, dviju sukonstitutivnih sfera slobode čovjeka kao autonomnog subjekta, moguće je shvatiti pod uvjetom da ideju umne države politološki poimamo kao temeljni političkopravni projekt moderne epohe. Pritom je osnovna teorijska poteškoća skopčana s tvrdokornim nerazumijevanjem bitno procesualne logike države kao projekta koji postulira preobrazbu sile ili moći putem prava u zakonsku vlast, kojoj se pojedinci kao subjekti obavezuju na poslušnost kao legitimnom autoritetu. U tom smislu država kao projekt, kao ideja, uvijek je na ogromnoj kušnji da se empirijski u nekoj fazi svoje preobrazbe izopači: kao pravna formacija stalno iznova sustaje kada logika pravne pacifikacije nasilja (fizičkoga i simboličkoga) posrće pred logikom sile, logika mira pred logikom rata, logika uzajamnosti država pred logikom osvajanja. Još temeljnije, država je određena procesualno, i sinkronijski i dijakronijski, kao političkopravni totalitet koji je nezamjenjivi instrument subjektiviranja svojih državljana, u pravnome, ekonomskome, političkome i civilizacijskom smislu. Dobra država tvori slobodne građane, a slobodni građani po samoj logici vlastitog subjektiviranja tendiraju postati građani svijeta. U europskom kontekstu ideja države mora se dokazati kao valjana osnovica kontinentalne transnacionalne političke konstrukcije u izravnoj konfrontaciji s obnovljenom idejom imperija. Doba države nastoji pokazati da su zapadnoeuropske države-nacije još uvijek snažno izložene imperijalnoj kušnji, kao i u ranijim stoljećima, čime dovode u pitanje svoju suverenost kao protuimperijalnu sposobnost i volju da se samoograniče na vlastiti teritorij i vlastite državljane te da se afirmiraju kao instrumenti uspostavljanja i jamčenja individualnih prava svojih građana. Takvoj su zadaći dorasle samo pravne i demokratske države koje univerzaliziraju političku i socijalnu građanskost svih svojih državljana. U mjeri u kojoj su u tome uspješne, ako u njima nema segregacije na građane prvoga i drugog reda, takve su države u europskoj konstrukciji samonadmašujuće političke formacije otvorenog tipa kojima je "Europa građana" obzor smislenosti vlastitog opstojanja. Države ne "podnose" globalizaciju kao heteronomnu frivolnu Fortunu nego su aktivni autonomni subjekti u procesu svjetske društvene, ekonomske, kulturne i političke integracije. Daleko od toga da je na izmaku, doba je države pred nama. (kompletno izlaganje možete pročitati OVĐE)   

Politolozi u Crnogorskom domu