ADMIRAL BOKELJSKE MORNARICE DR MILOŠ MILOŠEVIĆ

-PRIJEPIS-

BOKELJSKA MORNARICA

KOTOR

Kotor, 18. 7. 2002.

 IMENA BOKELJSKE MORNARICE U PROŠLOSTI

Sadašnje ime „Bokeljska mornarica“ je dobila sredinom XIX. st. kada je Austrija, toj ranije ukinutoj organizaciji pomoraca, 1852. godine ponovno dozvolila rad. Ali to više nije bila srednjovjekovna profesionalna organizacija pomoraca, sa kontinuitetom svojih starih tradicija i privilegija, nego nova organizacija čisto memorijalnog karaktera. Njeni su članovi, dakle, mogli pripadati svim profesijama, a vezivalo ih je njegovanje istorijskih uspomena na pomorsku prošlost i njene protagoniste.

Ali, kako je Austrija, tokom svoje vladavine, zadržala italijanski jezik kao zvanični jezik administracije, a organizacija se u nazivu više nije vezivala samo uz Kotor, kao srednjovjekovni pomorski centar, sa nazivom „Kotorska mornarica“ („Marinerezza di Cattaro“), nego je htjela da valorizira i druga pomorska središta, novo ime nije više bilo Kotorska, nego Bokeljska mornarica („Marinrezza Bocchese“). To se ponekad pogrešno prevodi sa „Bokeška Mornarica“, pretvarajući italijanizirani oblik imenice „Bokez“, u pridjev „bokeški“ umjesto pravilnog „Bokelj“ i „Bokeljska mornarica“.

Prije ovog današnjeg imena, naša srednjovjekovna strateška i humanitarno- vjerska organizacija pomoraca, koliko to možemo arhivski pratiti, promijenila je još dva puta ime.

Zapravo, najstarije poznato ime je iz sredine XIV. St. (1353), sačuvano je u VI tomu poznate zbirke dokumenata „Illiricum sacrum“, i glasilo je na latinskom jeziku „Pia sodalitas naviculatorum Catharensium“ (Pobožno društvo kotorskih pomoraca). Tako je, naime, stajalo u dokumentu o donacijskoj povelji, jer je ta pomorska organizacija već tada posjedovala vlastitu crkvu posvećenu sv. Nikoli, koja se tada nalazila ispred zidina Kotora. I baš je, spomenute 1353. godine, po želji biskupa Dujma, tu svoju crkvu poklonila franjevačkom redu. Vrlo je vjerovatno tadašnja organizacija imala i svoj Statut, jer je posjedovanje crkve zahtijevalo čitav niz pravnih i financijskih obaveza, koje su se obično nalazile u Statutu. Ali on nije sačuvan. U navedenom sačuvanom imenu nalaze se dva veoma značajna traga. Prvi je termin „sodalitas“ koji svjedoči o živim tradicijama starih rimskih oblika organizovanja, sačuvanim među romanskim i slavenskim stanovništvom tadašnjeg Kotora. Drugo je oznaka „pobožnog“, u humanitarnom, ili karitativno- vjerskom smislu, što je, inače, bitna karakteristika srednjovjekovnih bratovština, pa tu osnovnu karakteristiku baštini i Bokeljska mornarica.

Pa i kada je, kasnije, srednjovjekovna organizacija pomoraca u Kotoru, sticajem okolnosti, stvarno i dobila neke vojne prerogative, što se nije dešavalo sa drugim sličnim pomorskim bratovštinama na jadranskoj obali, njena je osnovna misija primarno ostala karitativno- vjerska, a ne profesionalno- vojna. A to je praktično značilo: pomaganje u nevolji i nestašici, otkup iz ropstva, pomoć kod udaje djeteta, sahrane u vlastitoj crkvi i slično. Dakle, modernim jezikom govoreći, radilo se o nekoj vrsti srednjovjekovnog sindikata. Ipak, postojeća vojna komponenta je kotorskoj organizaciji davalo poseban ugled.

Svakako, ta primarna i karakteristična humanitarno- vjerska komponenta pogotovo je došla do izražaja kod drugog srednjovjekovnog sačuvanog imena Bokeljske mornarice iz Statuta 1463. godine: Confraternitas Sancti Nicolai Marinarioram de Catharo (Bratovština Sv. Nikole mornara iz Kotora). Nemamo precizni arhivski podatak zašto je došlo do promjene imena iz XIV st. ali je veoma uvjerljiva pretpostavka da se to desilo zbog posjedovanja crkava Sv. Nikole. Prva je crkva van gradskih zidina, kako smo već to istakli, još u XIV st. bila poklonjena franjevcima, a drugu je, pod imenom sv. Nikole, ali u samom gradu, izgradio u prvoj polovini XIV st. Tripo Buća, i ova je crkva 1453. god. Predana našoj Bratovštini mornara. Inače, kao što je poznato, sv. Nikola je pokrovitelj pomoraca, i njegov je kult naročito njegovao u čuvenom svetištu u Bariju.

Uporedo sa tim statutarnim imenom Bratovština sv. Nikole mornara, ista organizacija se, u isto vrijeme, veoma često u dokumentima sreće skraćeno kao Kotorska mornarica („Marinerezza di Cattaro“), čime se svakako, mislilo više na izvjesne njene vojne prerogative, koje su se, ustvari, snažno nametale u tom vremenu opasnih konfrontacija sa Osmanlijskom   državom u okruženju i iscrpljujućom, ali neizbježnom, borbom sa piratima. Radilo se, uglavnom, o odbrani teritorijalnih voda u bokokotorskom zalivu, vođenju spiska domaćih pomoraca za različite akcije kotorske galije, učestvovanju pojedinih pomorskih naselja u raznim borbama i slično. Ali, u svakom slučaju, nije bila riječ o nekom posebnom, novom imenu, nego o skraćenoj formi onog, već navedenog imena Bratovština iz Statuta.

S tim u vezi došlo je do još jedne specifičnosti kotorske bratovštine pomoraca. Bratovštine su, naime, redovito na čelu organizacije imale svog „gastalda“, ali u Kotoru se, od sredine XV. st., poistovjećivala ličnosti gastalda Bratovštine sa ličnošću lučkog kapetana, koji je inače nosio titulu admirala. Pa kako je lučki kapetan- admiral bio državni službenik i osoba punog mletačkog povjerenja, neophodna potreba za dodjeljivanjem izvjesnih vojnih kompetencija snažnoj Bratovštini koja je okupljala brojne i sposobne bokeljske pomorce, za državu više nije bila neizvjesna i opasna stvar. S druge strane i Bratovština je od toga imala značajnih koristi , jer joj je Republika u ekonomskom i društveno- političkom smislu lakše izlazila u susret, putem privilegija, kao što su javno nastupanje pod oružjem, preuzimanje o Tripundanu za tri dana vlast u gradu, pravo podnošenja predloga  za pomilovanja i slično. Arhivski se prvi put može utvrditi da je 1440. god. došlo do simbioze dvije značajne društvene pozicije u gradu, pa je 7. marta spomenute godine Živko Mace bio admiral i gastald.

Kako se vidi, kod svih promjena imena, pomorska organizacija nije nikada imala bilo kakvu drugu nacionalnu, ili konfesionalnu oznaku, tim prije što je, u višekonfesionalnoj i višenacionalnoj sredini Boke, stvarno okupljala sve građane. Oni su postizali i više, pa i admiralske, činove. Koliko je to bila delikatna tema u drugoj polovini XIX stoljeća, koja je mogla izazvati društvene raskole, kazuje primjer poslije austrijskog priznanja organizacije 1859. godine. Ne ulazeći ovdje u pojedinosti, tada je došlo do branjenja pravoslavcima da postaju članovi Mornarice. To je, izazvalo formiranje jedne nove, paralelne i čisto nacionalne organizacije, nazvane „Srpska garda“, uglavnom u istim nošnjama Mornarice, koja je nastupala o pravoslavnim praznicima.

Takva se pojava, za vrijeme profesionalnog organizovanja pomoraca nije ni mogla desiti. Jer svi oni koji su plovili, bez obzira odakle su došli, bili su životno povezani solidarnim doprinosom u borbi protiv opasnosti oluja i piraterija, a za puni ekonomski uspjeh trgovačkog pothvata. Drugačije su prilike bile kada je organizacija dobila memorijalni karakter. Tada je sve zavisilo od kvalitete članstva i uprave, koji su bili raznih zanimanja i mogli imati najraznovrsnija društvena i politička shvatanja.  Ali ipak, i pored izvjesnih plima i oseka, Bokeljska mornarica u Kotoru, išla je za onim što je najdragocjenije, a to je valoriziranje golemog kapitala, koji je proizišao iz izuzetnih stoljetnih ličnih žrtava pomoraca pod jedrima, dok su se probijali na stranim  tržištima, sticali zaslužene privilegije i postali kičma ekonomskog i kulturno- umjetničkog razvoja svoga kraja. Pretvarajući, pritom, pasivni kamenjar u kraj biranih baroknih palača i crkava koje su ušle u popis svjetske baštine UNESCO-a. Ne propuštajući da održava i tradiciju pomaganja siromašnim i bolesnim, moderna Mornarica je išla za tim da, sa svojim skromnim financijskim sredstvima, promoviše Okrugle stolove i tribine iz kulturne i umjetničke prošlosti i održava uspomene na krupne datume i  ličnosti Boke Kotorske, a sve u cilju naučnog produbljivanja istorije pomorstva i stvaranje klime što boljih međuljudskih odnosa.

Admiral

dr Miloš Milošević

ORIGINALNI TEKST MOŽETE PROČITATI OVĐE