povratak na sve vijesti

DNEVNA DOZA APSURDA

srijeda, ožujka 31. 2021.

Svaka vlast „proizvodi“ velike količine apsurda. Na to smo navikli. Slikoviti primjeri apsurda dolaze iz takozvane kadrovske politike. Imamo dugu tradiciju postavljanja ljudi na odgovorne funkcije čije osobine i sposobnosti zdrav razum ne može povezati sa društvenim i stručnim poslovima koje treba da obavljaju.

Dnevna doza apsurda

piše Marko Špadijer

Apsurd, prema odomaćenoj latinskoj riječi znači logičku nemogućnost, besmislicu, glupost, nerazložnost, nešto što je u sukobu sa zdravim razumom. U filozofsko literarnoj interpretaciji Kafke ili Kamia apsurd vodi ka besmislenosti života. U ovoj skici za banalizaciju tog pojma, ukazujemo na posebnu dimenziju apsurda kroz primjere pokušaja vlasti da pomjeri goru uz koju Sizif gura kamen.

Svaka vlast „proizvodi“ velike količine apsurda. Na to smo navikli. Slikoviti primjeri apsurda dolaze iz takozvane kadrovske politike. Imamo dugu tradiciju postavljanja ljudi na odgovorne funkcije čije osobine i sposobnosti zdrav razum ne može povezati sa društvenim i stručnim poslovima koje treba da obavljaju.

U vrijeme socijalizma, glavna preporuka za neki državni čin bila je pripadnost Partiji i povjerenje rukovodstva u njegovu sposobnost.

Dominirao je kolektivni duh, socijalni senzibilitet i asketski moral, dok je na menadžerstvo gledano sa podozrenjem.  Bilo je  neke kvazi demokratske procedure izbora kadrova, filtriranja i uvažavanja ličnih obrazovanih i stručnih kvaliteta, ali je uglavnom izostajala lična odgovornost, što je umnožavalo primjere apsurda.

U drugoj tridesetogodišnjoj etapi, višepartijskog jednopartizma, sklonjene su Titove slike iz kancelarija i propalih preduzeća, a umjesto ispunjavanja zaklete na skromnost, raskošno su opremljeni kabineti, nabavljeni skupi automobili, umjesto jagnjadi “stradale” su kernje, rakovi, bifteci, tartufi i skupocjena inostrana pića.

Kadrovi miljenici rukovodstva stranke, su u velikom broju koristili poziciju u vlasti za bahato ponašanje i lično bogaćenje. Nestalo je socijalne empatije i skromnosti kao modela ponašanja, a apsurd je dobio novi kvalitet.

Teško je nabrojati čime je  sve nova ekspertska vlada za prvih sto dana obogatila zbirku apsurda. Nijesu morali da skidaju Milove slike jer ih nije bilo u kancelarijama u koje su zasjeli, a živa ga viđet ne mogu. Pitanje je vremena je kad će zamirisati tamjan, a crnogorske zastave biti zamijenjene onima pod kojima su se borili za fotelje. Ako se po zori dan poznaje može se naslutiti kakav će njima i svima nama biti kraj.

Vjerovatno je prva, ekspertska kadrovska postavka nastala kao rezultat zavjeta koji je mandatar dao svojim crkvenim mentorima i strepnje da ne izazove zapadne saveznike. Prvo je pružena šansa onima koji su na vrijeme pošli u inostranstvo i tamo stekli obrazovanje i domaćim kadrovima koje je mandatar mogao upoznati na vjerskim obredima. Preče pravo na najviše pozicije u vlasti polažu oni koji su se dosljedno borili protiv nezavisnosti Crne Gore, njenog spoljno političkog kursa, multinacionalnog  sklada, protiv crnogorske kulture, jezika, crkve i svega što državu čini suverenom i slobodnom. U procjepu opšte političke realnosti, ekonomskog sunovrata, pandemije, nepovjerenja opozicije i ucjenjivačkog kapaciteta koalicionih partnera, premijer se našao u apsurdnoj situaciji.

U toj fazi glavni apostol nacionalno prepoznat kao rukoljub i aktivista na pokajanjima srpskih crkvenih velikodostojnika odlučuje da snagom vjere pomjera brda. Ostaće kao politički i literarni biseri mnoge njegove izjave i ponašanja neprimjerene njegovom akademskom statusu, dužnosti državnika i stepenu medicinske civilizovanosti. Na pozornicu pozorišta apsurda je stupio glumeći klovna. Vremenom, u drami pomjeranja Crne Gore u neki drugi svet, postaje tragičar. Ne dirajte mojih dvanest krugova, ne napadajte Crkvu, vjerujete Mesiji koji vašu Goru pomjera u bolji svet. Ovom porukom završava naša tragikomedija.

Kad je režirano kadriranje po širini razigrale su se masovke osvetnika koji kidišu na staru vlast. Ne sporeći da se nakupilo dosta blata i da svako treba da odgovara za svoja nedjela, apsurdno je da se nove ministarske i menadžerske ekipe prvjenstveno amaterski bave isljedničkim poslovima. U ime osvojene slobode, demokratije i narodne volje nova vlast je donijela novi Zakon o slobodi vjeroispovijesti, enormno zadužila već prezaduženu državu i nastavila da surfuje na talasima svetosavskih litija, apsurdne političke priredbe 21. vijeka.

Jednom u ovom vijeku desilo se da se unitaristička partija transformisala u suverenističku, ali bi bio preveliki apsurd da ova vlada postane sekularna.

Za predsjednika skupštinskog Odbora za bezbjednost i odbranu izabran je poslanik protiv koga se vodi sudski postupak za državni udar, Odbor za ljudska prava i slobodu vodi najnetolerantniji poslanik...

Provokacije, provokacije, prst u oku zdravom razumu, demokratskoj proceduri, suverenoj državi, na svakom koraku. Na Cetinju izazovi i prkosi vlasti sa trobojkom na grobu kralja Nikole, omalovažavanje Referenduna za obnovu države Crne Gore, atak na Fakultet za crnogorski jezik. U Nikšiću ogavni natpisi  na džamiji, u Bijelom Polju otimanje crnogorske zastave… Apsurde tipa, promjene ministara finansija i odbrane sat prije izbora, poigravanje sa nacionalnom aviokompanijom, skandale u diplomatiji, ukidanje ministarstva kulture, sramne izjave Šiva ministrice, kićenje direktora ŽTO sa srpskom trobojkom na lafetu, izbor izvršnog direktora Elektroprivrede koji je ekspertsko znanje da vodi takvu firmu stekao u jednom opštinskom vodovodnom preduzeću, odavanje tajni iz oblasti bezbjednosti… ili ministar pravde, sa prstenom za crkvene voštane pečate, koji relativizuje genocid u Srebrnici… Sve to može da izgleda kao apsurd do apsurda, ali kad pomisliš da u propagandi hiljadu puta kazana laž može postati istina, vjerovatno dnevna proizvodnja apsurdnih odluka i poruka, može da rezultira stvaranjem društva u kome ništa nerazumno, ništa lažno, ništa besmisleno, ništa strano  nije apsurdnom čovjeku tuđe.

Crna Gora na svjetskoj sceni sve više postaje medij za teorije zavjera. U zemlji čarobnjaka gdje se zločinci pretvaraju u junake, prošlost u budućnost, nacionalni ponos u sprdnju, na djelu je alhemija koja apsurde pretapa u sistem.

Kada ti more, brda i gradove kite tuđim zastavama, kad ti osporavaju da si baštinik svoje istorije, svoje kulture, svog jezika, svoje crkve, vlasnik nacionalnih resursa, kada se ne poštuje duh prijestonice, to nije put u raj, kako vlast obaćava, već horor.

Vlast ohrabruje tendenciju da populistička čuda i revanšistička prikazanija postanu stalni prozvođači apsurda i rasadnik hiljada cvjetova zla. Smjena vlasti da, ali ne osvetničko ignorisanje političke kulture i principa solidnosti  koje si sam proklamovao.

Izbacivanje sa prljavom vodom svega što je postignuto u izgradnji Crne Gore vodi novim podjelama, nepovjerenju, mržnji, a ne pomirenju. 

Masovna proizvodnja opsjena i apsurda postala je populistički kič.

Od tog kiča jedini spas su u slobodi, čovjekoljublju, antifašizmu težnji ka visokim demokratskim kriterijumima, široki vidici, originalnost  i crnogorska patriotska vjera u sopstvene snage.