povratak na sve vijesti

MEDOVA I MOJKOVAC

četvrtak, siječnja 07. 2021.

Prošlo je 105 godina od potonuća broda BRINDISIJA i čuvene MOJKOVAČKE BITKE. Stradali crnogorski iseljenici koji su je došli braniti i mojkovački junaci zaslužuju da ih spominjemo uvijek s ponosom i poštovanjem

PLAVA GROBNICA I BIJELA KOSTURNICA

Na BRINDISIJU je 6. 1. 1916. kada je naišao na podvodnu minutu u blizini MEDOVE bilo oko 540 dobrovoljaca. Na crnogorskom Titaniku poginulo je 386 a spašeno 145 dobrovoljaca. Medovski stradalnici krenuli su iz Kanade, luka HALIFAKS, i poslije dvadeset pet dana neizvjesnog putovanja stigli u Napulj a odatle željeznicom u luku BRINDISI iz koje su 5. 1. 1916. zajedno s grupom doktora i velikom količinom hrane i sanitetskog materijala isplovili na parobrodu BRINDISI ka albanskoj luci MEDOVA. Na Badnji dan  6. 1. 1916.  u osam sati ujutro ispred luke San Giovanni di Medova parobrod je naišao na podvodnu minutu i za 15-tak minuta potonuo. U toj čeličnoj urni u  "Plavoj grobnici" na vječnoj straži počiva mladost i prah crnogorskih rodoljuba koji su se odazvali pozivu ugrožene domovine u oreolu slave, pod trnovitim vijencima mučenika, pod kandilom slobode- lučom koja se ne gasi. (Marijan Mašo Miljić)

Spomenik stradalim pod Medovom podignut je na Cetinju 13. 5. 1939. godine. Rad poznatog crnogorskog umjetnika  RISTA STIJOVIĆA   nazvan  LOVĆENSKA VILA. 

Lovćenska vila, okrenuta prema Lovćenu i pjesniku "čija je sudbina pretvorena u brdo", u desnoj ruci drži mač au lijevom srebrnilovanom vijencu odlučna da ga, mitski svemoćna, raskošno lijepa i stasita, proročki gledani u dolazećem vremenu, nečujno spusti u Medovski zaliv na mjesto đe je potonuo Brindisi, iznad crnogorske "plave grobnice".  (Marijan Mašo Miljić)

Mojkovački boj (7. 1. 1916.) je veliki ponos Crnogoraca, jer “David pobijedi Golijata”, mojkovački junaci koji svojom krvlju nahraniše otadžbinu, a to je hrana kojoj ravne nema do majčine mlijeka, postadoše vječiti uzori kako se cijeni i brani sloboda. Oni kao da su unaprijed znali strašnu istinu života: ako su iznevjereni najbolji, ili pogine - to je kraj. Svi mogu da iznenadim, ali najbolji - ne! On može samo junački da pogine. Ko je živio kao čovjek i junak dosta je živio, koliko je život imao.

Poslije 7. siječnja bilo je jasno da austrougarska vojska ne može prodrijeti kroz „mojakovačka vrata“. To je i sam neprijatelj u svojim izvještajima priznao - da njegov predviđeni cilj nije ostvaren. General Rajner, čija su jedinica bile u središnjem, najvažnijem dijelu udara austrougarske vojske na Mojkovcu, izvještava: „Uprkos tome što su se naši vojnici hrabro borili, a komandanti jurišali na čelu svojih jedinica, kako bi slomili otpor crnogorske vojske, uspjeh nije postignut“ . Poslije neuspjeha svojih jedinica i generali Kalzer i Pongrac su shvatili da se sukobljavaju sa neobično žilavim protivnikom koji nema namjeru da odstupi i dozvoli prolaz austrougarskim trupama preko Mojkovca. A, general Hecendorf, prema sopstvenom priznanju nije očekivao da će sandžačka vojska na Mojkovcu pružiti takav otpor i onemogućiti njegovu dejstva za odijecanje makara jednog dijela srpske vojske, u povlačenju prema Albaniji. Mnogo kasnije on je rekao: “Borili smo se protiv junaka iz bajke ...”.

Uloga crnogorske žene je nezaobilazna kada se govori o ratovanju Crnogoraca. Naviknuta od rođenja da trpi, rađa djecu i pazi kuću, zamjenjujući u radu muškarce koji su često ratovali - crnogorska žena, domaćica, marljivo je spremala vunenu i suknenu odjeću i obuću, a uz to i nešto hrane uzela od dječjih usta, i sa tim bremenom hitala na udaljenoj ratišta da bi to odnijela svom domaćinu, ocu, bratu, sinu, djeveru ... U koloni sa svojim sapatnicama, u crnini, sa punim torbama na leđima, stizale na boji, po bespućima, kozjim stazama, poslije pet ili šest dana puta. Te neprekidne zmijolike crne kolone miljele su neprekidno, u jednom i drugom pravcu - na ratištu su nosile hranu i preobuku, a sa ratišta ranjene, na nosilima. Vojska je ostala i opstajala na položaju blagodareći crnogorskoj ženi, pa naredba vojnicima: