povratak na sve vijesti

IN MEMORIAM JEVREM BRKOVIĆ

ponedjeljak, siječnja 25. 2021.

Poznati književnik i jedan od najboljih crnogorskih pjesnika 20. vijeka Jevrem Brković umro je 24. 1. 2021. u 88. godini.

In memoriam

 Vijest o smrti dragog prijatelja i velikog pjesnika Jevrema Brkovića primio sam  sa  bolnim saznanjem da se više nećemo vidjet, te da će mi naslov jedne zbirke njegovih pjesama naslovljene „ Brđanski Homer je mrtav“ još jednom potvrditi da  su stvarnost i metafizika, život i literatura ovjenčani neumoljivom i neizbježnom smrti. U vrijeme kada je smrt sveprisutna, kada se svaki dan  završava statistikama umrlih  koje svojim  nezaustavljivim pohodom kruniše korona virus, vijest o smrti iskrenog prijatelja još jače  pogađa, jer smo  u uslovima izdvojenosti zbog prevencije zdravlja, izgubili ono što nas je posebno obogaćivalo, neposredni prijateljski  susreti. Posljednji put sam bio kod Jevrema u decembru 2019. godine. Prije pisanja ovih redova,  pod dojmom vijesti o Jevremovoj smrti,  spontano sam iz moje biblioteke, iz police sa brojnim pjesnikovim knjigama, uzeo nasumce nekoliko primjeraka. Želio sam prelistati  knjige koje sam čitao kad  sam ih dobio na dar, u vrijeme Jevremovog izgnanstva, koje su devedesetih godina  prošlog stoljeća objavljene u Zagrebu. Iz  razumljivih  razloga, kada u ovim trenucima retrospektivno ožive slike sjećanja i misli o životu i djelu Jevremovom,  posebno me privukla ona knjiga  na čijim je koricama stajao jednostavan naslov a toliko znakovit za pjesnikovu sudbinu – „Prokletstvo“. Da je prokletstvo  uopšte za pjesnike dar i kazna istovremeno, upravo potvrđuje i Jevremov primjer. U toploj prijateljskoj posveti  koju mi je napisao  u ovoj knjizi, ponovo čitam: „Dragi moj Dimitrije, evo ti moga Prokletstva (riječ je podcrtana pjesnikovom rukom) drugo dopunjeno izdanje. Tu se našla sva moja poezija  što sam je za ovih šest godina izgnanstva napisao u Hrvatskoj“... Gledam u pjesnikov rukopis. Više po instinktu i poznavanju  pjesnika nego po mom skromnom grafološkom znanju,  kao da sam osjetio u ispisanim redovima ove posvete kako još titra energija njegove ličnosti. Otvaram knjigu i listam je. Kao da prelistavam vrijeme i događaje. Ređaju  se poglavlja „Dubrovniče oprosti“, „Najmučnije mučilište“, „Samome sebi na uho“, „Monolog prognanog“, „Dukljanski soneti“. Ponovo otkrivam istančani lirizam i  ekspresivnu snagu pjesnikovog izraza.  Zaustavljam se na zbirci „Pjesme iz crne sveske“. Čitam pjesmu „Smrt prije smrti“ napisanu 17 januara 1994. godine: „U grudima pustoš, crnilo, tjeskoba, / umjesto srca okamenjena smola, /  Iz koje već čujem dobro znani slogan/ o mirisu smrti, o ljepoti bola.“

 U godinama izgnanstva  i života u Zagrebu „Pjesnik s potjernice“ je opjevao tu ljepotu bola u svom duhovnom ratnom raspeću između Podgorice i Zagreba. U tim je godinama nastala pjesma „Dubrovniče oprosti“ koja spada u najljepše antiratne pjesme. U mračnim danima crnogorske savremene istorije i agresije na Konavle i Dubrovnik,  Jevrem, kako sam ga zvao poeta El Grande, je bio onaj glas savjesti i hrabrosti koji je glasno govorio o onoj  istinskoj Crnoj Gori, antiratnoj,  onoj koja je iznutra davala otpor ratu, koja svoje istinske vrijednosti baštini iz drevne Doclee, iz Duklje, koja će u pjesnikovom svijetu ponovo oživjeti, uskrsnuti. Željet će u obnovljenom duhu isčupati  onaj razorni korov varvarstva  i primitivnih nagona koji  su  gušili savremenu Crnu Goru. Jevrem je bio u pravom  smislu riječi pjesnik. Dakle onaj koji  poeziju „zapisuje“,  a prozu piše. Rilke je imao pravo  kad je rekao da se pjesnik rađa a da se pisac postaje. U velikom rasponu Jevremovog velikog književnog djela od intimističkih stihova  preko priča i romana do dnevnika i polemičkih tekstova, upravo se pokazuje i dokazuje ono što je njegov omiljeni pjesnik Viljem Batler Jejts  kazao za stihove  istinskog pjesnika da  ostvaruju „savršenstvo koje izmiče analizi, tananosti koje svakog dana imaju novo značenje“. Poezija nadilazi ono što ju je potaklo, stvarajući svoju vječnu poetsku neprolaznu  stvarnost. Jevrem je pokazao  superiornim  izrazom poput Jejtsa  da i  takozvani problemi društvene aktualne stvarnosti, mogu biti takođe predmet poezije ili siže proze, što je  ostvarivao magistralno u svom bogatom stvaralačkom  opusu. Jer kad  jedan istorijski događaj izvan one  zamorne „,nomenklature činjenica“ postane predmet umjetničkog izraza  onda se činjenično obogaćuje  metafizičkim  i kroz   metafore osmišljava  kao u čuvenoj pjesmi „Zvono Ivanovo“. U njoj je kako je  rekao  Mirko Kovač, „Jevrem, prepjevavao povijest u tragediju."  Ljubav  prema Crnoj Gori Jevrem Brković je podjednako  izražavao  kad je bio u svojoj zemlji i onda kad je bio primoran  otići u egzil. Toj „pasijoj zemlji“  bio je beskompromisno  odan i nije mogao bez nje. Intenzivnim  društvenim angažmanom analitičara i polemičara britkog pera dao je nemjerljiv doprinos za nezavisnost Crne Gore.  Poeta Duklje i pjesnik Crne Gore ostavlja za sobom bogat književni opus izuzetnog  značenja za savremenu crnogorsku kulturu. Sada kada je Jevrem s onu stranu svoje sklopljene knjige, svog literarnog svijeta, njegov se stvaralački lik odražava trajno u tom svijetu, kao njegovo imaginarno lice i naličje,  koje  izražava ljubav i dramu,  ushit i  pad, hedonizam i asketizam, radost i tragediju, sakralno i svjetovno...  smrt,  prije smrti.  Pjesma „Smrt prije smrti“  završava stihovima „U meni polegla magluština troma,/ Po meni se prosulo  ledeno inje-/ Oživio bi me samo udar groma / Kad svitne iz Lovćena nad Cetinjem“. Već je „svitnuo“ besmrtni El Grande .

                                                                                                                                                                                                                                               Dimitrije Popović

 

Dimitrije Popović i Jevrem Brković u Dimitrijevom ateljeu u Zagrebu