povratak na sve vijesti

OKUPACIJA PO DUBINI

četvrtak, veljače 18. 2021.

Ovu vlast nijesu formirali pobjednici na izborima, već božanska sila koja je odredila Mesiju koji će srpski klerikalizam upakovati u ekspertske formule i tako održati privid moderne države. Partije željne vlasti i osvete dobiće mogućnost da “po dubini” zagospodare polugama moći i zadovolje svoje programske ciljeve, u koje spadaju razaranje crnogorskog nacionalnog i državotvornog bića, obesmišljavanje multinacionalne i multikulturne prirode crnogorskog društva, i konačno gospodarenje crnogorskim prostorom kao dijelom “srpskog sveta”.

 

OKUPACIJA PO DUBINI

piše Marko Špadijer

U Crnoj Gori se smjena vlasti ne događa prvi put. Međutim, kod nas zamjena vlasti u državi nije normalan mirnodopski proces, već revolucionarni čin. Srpski unitaristički stampedo (nazvan Antibirokratska revolucija) i politički cunami Srpske pravoslavne crkve (nazvan litijama) donose radikalne promjene s namjerom da se razuri čitavo do tada građeno državno i društveno ustrojstvo. “Revolucija” devedesetih instaliranih je u Podgorici poslušnika Beograda, rasturila i preustrojila Jugoslaviju. Krajem tog desetljeća u Crnoj Gori sazrijeva svijest o vlastitom interesu i ona se usmjerava na put izgradnje građanske države evropskog profila. Suverenisti su referendumom, međunarodnim priznanjem i Ustavom verificirani građanski i multietnički karakter države.Opozicija se tom kursu, ratničkim duhom na ulicama iu Skupštini, održavala braneći prava Srba u Crnoj Gori i interese veliksrpskih krugova iz Beograda. Zahvaljujući slabostima i greškama ranije vlasti, spoljnom uticaju i naročito djelovanju Srpske pravoslavne crkve, ove snage su se pregrupisale i prije pola godine pobijedile na izborima.

U svim društvima sa višepartijskim sistemom nova vlast razvlašćuje staru i sa mjesta političkog odlučivanja sklanja stare i dovodi svoje kadrove. U korištenju tog mehanizma ne može se zamjeriti nova crnogorska vlast. Druga je stvar što je profil pojedinih ličnosti ne uklapa u dostignute standarde multinacionalnog sklada, antifašizma, nacionalnog samopoštovanja, nato savezništva, sekularnosti i suverenosti države Crne Gore.

Nova vlast nastoji da pribavi simpatije naroda iznošenjem u javnost prljavog veša stare vlasti i obećanjima da će vršiti masovna hapšenja. Nijedan građanin nema ništa protiv toga da odgovaraju svima koji su krali i nezakonito radili, ali o tome treba odlučiti sud. Razbuktavanje niških populističkih strasti i stvaranjem psihologije linča ne ide u prilog razvoja demokratskih postupaka i izgradnje institucija. Iza fasade borbe za pravdu, ostvaruje se jedna druga “mapa puta” ove prosrpske vlasti koja vidi šansu da udari na temelje crnogorske nezavisnosti. Oni koji su zasjeli koriste pobjedu kao pravo na nasilje i srpski nacionalistički pohod na Crnu Goru.

Ovu vlast nisu formirali pobjednici na izborima, već božanska sila koja je odredila Mesiju koji će srpski klerikalizam upakovati u ekspertske formule i tako održati privid moderne države. Partije željne vlasti i osvete dobivaju mogućnost da „po dubini“ zagospodare polugama moći i zadovolje svoje programske ciljeve, u koje spadaju razaranje crnogorskog nacionalnog i državotvornog bića, obesmišljavanje multinacionalne i multikulturne prirode crnogorskog društva, i konačno gospodarenje crnogorskog prostora kao dijelom „srpskog sveta“ . SPC, kao glavni ideološki protivnik suverene Crne Gore, obučio je kadrove za tu misiju. Ta srpska imperijalna strategija veoma je stara, a sada je taktika prilagođena novim uslovima. Ekspertska vlast trebala bi stvoriti povoljan ambijent da se obnove tekovine bjelaške 1918, dopunjene četničkim iskustvom, ratnim trofejima za srpstvo devedesetih i litijaškim zavjetima 2020. godine. To se nastoji postići "mekom" i tvrdom silom. Pored vlasti na nacionalnom nivou u opštinama gdje se stvaraju autonomne srpske teritorije, treba u sve društvene pore instalirati srpsku svijest. Promjene „po dubini“ su prostor za krvoločne zagovornike srpske Crne Gore koji su bili postavljeni kao tempirane bombe za rušenje njenih suverenosti. To ne bi bili „spavači“ niti „peta kolona“ koja dočekuje „oslobodioca“, već administrativni i paravojni odredi za zapošljavanje okupiranih teritorija, kako bi se jednom za vazda slomio „crnogorski separatizam“ treba u sve društvene pore instalirati srpsku svijest. Promjene „po dubini“ su prostor za krvoločne zagovornike srpske Crne Gore koji su bili postavljeni kao tempirane bombe za rušenje njenih suverenosti. To ne bi bili „spavači“ niti „peta kolona“ koja dočekuje „oslobodioca“, već administrativni i paravojni odredi za zapošljavanje okupiranih teritorija, kako bi se jednom za vazda slomio „crnogorski separatizam“ trebalo u sve društvene pore instalirati srpsku svijest. Promjene „po dubini“ su prostor za krvoločne zagovornike srpske Crne Gore koji su bili postavljeni kao tempirane bombe za rušenje njenih suverenosti. To ne bi bili „spavači“ niti „peta kolona“ koja dočekuje „oslobodioca“, već administrativni i paravojni odredi za zapošljavanje okupiranih teritorija, kako bi se jednom za vazda slomio „crnogorski separatizam“

Razmatrajući mogući scenarij koji je pripremljen za rušenje Crne Gore, neke stvari djeluju zbunjujuće. Prva zagonetka je premijer. Glavni posao treba biti čovjek bez iskustva u administraciji, javnim poslovima, koji je u politici diletant. Čudno je kako je i sada ostao na vlasti, i kako funkciniše ta kohabitacija unutar samog pobjedničkog saveza. On ima naviku da govori bez autocenzure i odgovornosti za izgovorenu riječ. Taj stil narodnog čovjeka koji se ne opterećuje formalnostima može nekome izgledati prostodušan i prisan, ali ako neko sa mjesta na kome mora strogo voditi računa o zakonima i procedurama, banalno morao, relativizirati četništvo i antifašizam, površno tumačiti biblijske teme, prijeti prosvjetnim radnicima, provocira cetinjske građane, objavljuje da je glasao protiv država koja vodi politiku, onda to nije govor neobaveznog profesora na seoskom posijelu, već ozbiljan društveni eksces. Možda je izabran svjesno da bi retorikom vjernika i fantaste opsjenio crnogorski svetosavski narod koji vapi za novi vođom.

Njegova ekipa eksperata, pozvana je da riješi ovozemaljske probleme u vrlo teškim uvjetima. Neki od njih već su javno predstavljeni kao ambiciozni početnici kojih svijet počinje, dok drugi, možda, rade svoj posao. Vlast za sada najviše agilnosti pokazuje izglasavanje u Skupštini zakona iz oporuke bivšeg mitropolita SPC u Crnoj Gori, mahanjem papira pred kamerama kojima optužuju bivšu vlast, privođenjem ili prijetnjama hapšenjima, ukidanjem nacionalnog aviokompanije, zaplašivanjem da će ugasiti pomorski saobraćaj i TE Pljevlja, (željezničke ne namjeravaju za sada pretapati u staro gvožđe jer treba ostaviti siguran koridor za Srbiju) ... Međunarodni kapacitet su pokazali u ekspresnim enormnim zaduživanjem zemlje, ali ne u nabavci vakcina protiv virusa Korona. Trenirali su strogoću prema ambasadorima koji nijesu po njihovoj volji,  

U demokratskim društvima, vlasti se mijenjaju, dobivaju mandat i opet se bore za naklonost birača. Institucije ostaju sa svojim pravilima i kompetencijama, više ili manje slobodne i stabilne kako pružaju sigurnost građanima bez obzira na to koja je vlast. Pod svakim vlašću, biblioteke ostaju biblioteke, univerziteti se bave vaspitanjem i naukom, policija obezbjeđuje mir građanima, sudovi sude, bolnice liječe, simfonijski orkestri sviraju, nacionalni parkovi rade po ekološkim protokolima, aerodromi obezbjeđuju usluge za avione, škole uče i vaspitavaju đake, električne centrale proizvodi struju, poljoprivredna dobra hrana, sportski klubovi zabave i fizičku kulturu, komunalne službe obavljaju svoje poslove ... Svaka od djelatnosti ima svoja pravila i za moderno društveno korisno funkcionisanje, pored materijalnih uslova, mora imati stručne i iskusne kadrove. Kad jedna vlast pohita bez javnih rasprava i argumenata o sposobnostima i rezultatima, smijeni ljekare, policajce, sudije, tužioce, oficire, rukovodstvo nacionalnih parkova, aerodrom, poljoprivrednih kombinacija, rektora, direktore škole, ambasadora ... ona ne pokazuje ekspertsku superiornost već političku odmazdu.

Teško je shvatiti kako funkcioniše vlast koja dobiva žešće kritike iz redova svojih koalicija, nego od opozicije. Izgleda da su volja za moć i osveta amalgam koji joj daje kompaktnost. Podržavaju partije koje Crnogorce priznaju samo kao Srbe, njihovu istoriju, kulturu i državu kao srpsku, partija koja marginalizira nacionalno pitanje i ima ambiciju da pomiri crnogorsko društvo, koje je po njima bez prošlosti, istorije i državnog iskustva, kao i partija koja je građanska i crnogorska programska opredjeljenja stavila na čekanje, dok ne obavi krvnu osvetu prema DPS, prigrabi vlast ili iz vlasti bude izbačena.

Pri takvim okolnostima građani teško mogu vjerovati na riječ vlasti da je posvećena prosperitetu zemlje, da nastoji iskoristiti korupciju, istražiti pravni red, kako bi se ubrzao njen put ka Evropi. To mogu da obezbijede samo stručnjaci jednog nacionalnog, ideološkog i vjerskog ubjeđenja. Za otrežnjenje može poslužiti prisjećanje na referendumsko pitanje 2006. godine: „Želite li da Republika Crna Gora bude nezavisna država sa kazneno međunarodno-pravnim subjektivitetom“. Najveći dio današnje vlasti, prema vlastitom priznanju i premijer, odgovorili su na NE. U skladu s njihovom principijelnošću možemo pretpostaviti da su ostali pri stavu da nijesu za nezavisnu Crnu Goru sa „punim međunarodno pravnim subjektivitetom“. Cinik je rekao da ne žure sa vakcinacijom građana protiv Korone,

Oni u Crnoj Gori koji odbacuju istorijsko iskustvo dovoljno je da se sjete 1992. godine, žabljačkog ustava zajedničkih država sa Srbijom i položaja Crne Gore u toj zajednici. U tom „srećnom“ periodu „dva oka u glavi“, Crna Gora kao srbijanski srez imala je ravnopravnost preko Crnogorca koji su dobijali važne državne funkcije. Kad su im pokidani konci na kojima su lutkali za račun velikog brata, ostali su anonimni, kao i što su bili, ali su zadržali velike stanove u Beogradu i ugledno mjesto na plemenskim skupovima na kojima se srbi i prekađuje Crnoj Gori. Niko od njih nije se vratio, niti je vaspitavao porod da pomogne svojoj Crnoj Gori, već su se pridružili tolikim ranijim patriotama “poreklom iz Crne Gore”. Sudbina Crne Gore je na građanima kojima je ona jedina domovina i smisao čija zajednica počiva na suživotu, a ne samouništenju.

Ovo što danas doživljavamo nije revolucija koja sve ruši, niti “revolucija koja teče”, već obmanjivačka klerikalna (kontra) revolucija koja se ogrće demagoškim frazama da će usrećivati ​​vjerni narod. Ona se služi trikovima o lojalnosti evropskoj agendi kako bi se osjećala pacifična međunarodna zajednica, au stvari traži vrijeme da “po dubini” potkopa temelje suverene, građanske i sekularne Crne Gore. Ma kako to lukavstvo okupacije predstavlja kao oslobođenje, vlast ne može da sakrije svoju vučju prirodu kamufliranu lisičjim krznom.

Okupacija je vojni termin koji znači oružano osvajanje tuđe teritorije. Tih okupacija država, posebno pojedinih njenih dijelova, Crna Gora imala je kroz istoriju. Okupatori su osvajali, uspostavljali vlast, boravili kraće ili duže, ostavljali manje ili dublje tragove. Moćna carstva su nestala u maglinama istorije, mala Crna Gora opstajala, postoji danas i biće vječna. Najteža je okupacija kad građani svjesno ili nesvjesno sami sebi svežu ruke i dobrovoljno se predaju. To nije u crnogorskoj tradiciji, niti u prirodi Crnogoraca.