PRAVNO UREĐENJE DRŽAVE

Pitanje pravnog uređenja države i zakonom definiranog statusa vjerskih zajednica u Crnoj Gori, i kao odgovor tzv. druge strane u šetnjama u po Crnoj Gori je tema koja privukla u Crnogorski dom veliki broj zainteresiranih, i Crnogorki i Crnogoraca, ali i prijatelja Crne Gore. Među njima i ambasador Crne Gore u RH Nj.E. Boro Vučinić, prvi sekretar Ambasade gđu Irena Prelević, zamjenica pročelnice Ureda za međugradsku i međunarodnu suradnju  i ljudska prava gđa Elizabeta Knor, posebni savjetnik gradonačelnika Grada Zagreba Radovan Simović, akademik Tonko Maroević i drugi.

Na početku tribine Danilo Ivezić je ukratko naznačio tematiku kao i svrhu i namjeru organizatora tribine kroz pitanja: 

Što je cilj organizatora šetnji po Crnoj Gori?

Radi li se doista o  litijama i molebanima ili o "događanju naroda" po uzoru na devedesete godine prošlog stoljeća?

Što kažu dokumenti o Crkvi u Crnoj Gori?

Suština zakona nije u prvom dijelu njegovog naziva, već u drugom - o pravnom položaju vjerskih zajednica u Crnoj Gori. U Crnoj Gori je na sceni puzajuća destrukcija direktno usmjerena na temelje Crne Gore kao države. Kako kaže prof Lalović: Crna Gora ima problem sa SPC ne zato što je srpska već zato što nije crkva-naglasio je Ivezić 

U svom obraćanju MARKO ŠPADIJER  je rekao:

"Govoriću o dvije stvari za koje smatram da su potrebne, za razumijevanje ovoga što se dešava u Crnoj Gori.

Prvo pitanje je: „Kao se formirala, i kako je došlo do onoga što nazivamo „srpska svijest“ u Crnoj Gori, odnosno kako se ona sada politički predstavlja?“

Što se tiče srpskog nacionalističkog korpusa njima nikada nije bilo važno je li Crna Gora, republika, kraljevina, knjaževina ili bilo kakav drugi oblik vladavine, važno je da bude srpska. I ta svijest koja dublje dira odnose u Crnoj Gori počiva na, više od jednog vijeka, kontinuiranom djelovanju ne samo SPC, i programu koji Crnu Goru tretira kao dio srpstva. U Crnoj Gori tog vremena nije bilo institucija preko kojih bi se crnogorske odrednice uobličile, pa je i prihvatila je ulogu tzv. ratnog logora jednog vremena, postajući tzv. srpska Sparta. Na tome se gradila čitav vijek jedna svijest. A oni koji su je formirali, kroz različite oblike, nauka, informisanje, obrazovanje i sl.  bili su intelektualci iz Srbije ili iz srpskih krajeva, počevši od Sima Milutinovića, preko glavnog urednika Glasa Crnogorca Jovan Pavlović, koji je u isto vrijeme bio ministar prosvjete, pa nadalje.. Sve do 1905. godine u svim listovima se dinastija Petrovića uzdiže na pijedestal najznačajnije dinastije u Srba što je njima i godilo. Poslije 1905. se počinje javljati i institucionalni oblik srpstva u CG. Osnivaju se dvije partije (s pojavom parlamentarnog života) bjelaši i zelenaši. Proces se sa Podgoričkom skupštinom završio tako da su bjelaši dobili apsolutni prioritet, Crna Gora izgubila svaku državnost, a srpska svijest postaje dominantnom. Kao primjer je i istup poslanika Fatića na Podgoričkoj skupštini koji  kaže „Od danas nama Crnogoraca svi smo Srbi“. Ta podjela se dešava i '41 na četnike i partizane. Jednini period kada ta podjela nije bila izražena je poslijeratni period od '45 do '90 godina prošlog vijeka. To je onaj period kada je crnogorstvo funkcioniralo po Đilasovoj definiciji, što je tadašnju crnogorsku elitu zadovoljavalo. U tom periodu je uspostavljena politika balansa, napadani su i bjelaši i zelenaši, nije postojala jasna definicija niti izlaz iz toga. Ravnomjerno su kažnjavani i oni koji su bili za velikosrpski koncept, i oni koje su nazivali separatistima u pokušaju da se redefiniše crnogorska svijest. Tek 1970. dolazi do uspostavljanja crnogorskih institucija čiji zadatak je redefinisanje osnova na kojima je počivao tzv. srpski koncept. Od tada pa do '90-tih godina traje neko doba crnogorske samosvijesti- osniva se akademija nauka, univerzitet, dnevne novine, radio televizija. Problem je bio što su sastavni dio tih institucija  činili „beogradski đaci“, oni koji su dolazili s beogradskog univerziteta i koji su svjesno ili nesvjesno stvarali otpor prema ovim idejama, stvarajući na tak način ponovo dvojstvo u nacionalnom pitanju. „Događanjem naroda“ došlo je do pobjede srpske svijesti a rezultat je bio stvaranje srpsko-crnogorske države sve pod idejom „očuvanja Jugoslavije“ i „očuvanja srpstva“. Međutim u isto vrijeme se oblikuje i suverenistička ideja, koja sa rascjepom unutar DPS dobiva prevagu nad unitarističkim ili prosrpskim. Na društvenoj razini to se desilo referendumom iz 2006. godine i na demokratski način riješilo to nacionalno dvojstvo u Crnoj Gori. Odnos na referendumu se zadržao kao i situacije uoči referenduma. Danas imamo opoziciju koja je toliko agresivna (uz pomoć Srbije i Rusije) i koja teži povratu na staro stanje, napuštanje prozapadne orijentacije Crne Gore. Na ovu globalnu liniju nadovezuje se SPS koja je od '90- tih godina  pa nadalje postala glavni nosilac velikosrpske politike i važan faktor zbivanja u Crnoj Gori- peta kolona velikosrpstva u Crnoj Gori. U manastirima u Crnoj Gori imate preko 2000 mjesta u konacima, preko 1000 popova i monahinja, koji uglavnom  nijesu iz Crne Gore, najveći dio je iz Bosne, i oni predstavljaju jednu vrstu paravojne organizacije u mantijama, koja drži tenzije u Crnoj Gori. S druge strane prosrpske partije stalnim uznemiravanjem i stvaranjem tenzija pokušavaju njenu destabilizaciju (pokušaj državnog udara, mitinzi, nasilje u Skupštini i sl), i održavaju anticrnogorsku atmosferu. Ovo ima dugu tradiciju, pogotovu u najvišim srpskim krugovima, o čemu piše i u svojim memoarima vojvoda Gavro Vuković (tadašnji ministar inostranih poslova). Što znači da anticrnogorska politika nije novost, ona se samo prilagođava novim uslovima, argumentacija ostaje ista. Počinje obično propagandom i nalazi svoje pristaše i saveznike u samoj Crnoj Gori, što se najbolje vidi na trenutnim litijama i molebanima.

Pa je drugo pitanje što je smisao i sadržaj ovih šetnji Crnom Gorom?

Gledajući stalne litije, koje prolaze pored moga stana, pokušavam da odgonetnem kako je to moguće, što se to desilo, i kako tako brojni narod, čudnog sastava, izlazi na te šetnje? Htio sam i viđeti značenje pojma LITIJA i nađem jedno interesantno tumačenje: „Ako u snu vidite litiju, to znači da ćete biti zabrinuti“! Zabrinut sam, ali hoću da ih razgradim iznutra, da pronađem racionalno objašnjenje kako je došlo do tog masovnog odaziva. Evidentno je da je priprema trajala, da je vlast dozvolila da se sve razmahane, od događanja naroda koji je osnova za ovakav koncept masovnog protesta do današnjih dana. Stvarao se jedan ritual, od Rumije, preko krstionice, bacanja krstova u rijeku, koji je održavao tu klero-nacionalnu ideju živom. Odjednom se u okviru crkve objedinila crnogorska opozicija, postajući bezličnom, bez programa i identiteta, jer je Amfilohije sve te ambicije partija stavio pod jedno „čuvamo svetinje“! U tom odnosu „čuvamo svetinje“ i „nikad više 1918.“ se odvija cjelokupni politički život Crne Gore. Litijama selo ulazi u gard iako je ono stvarno već u gradu, jer ti ljudi žive u njemu, na selu nema nikoga, ali oni odu do „svog“ sela i onda se upućuju prema gradu litijom. Ta potreba održavanja sela, odnosno plemena na okupu je jaka. Mnoštvo obilježja (znakova) pokazuje da je to veoma organizovano, marketinški moderno pripremljeno i pod kontrolom. Ono što je fenomen je broj ljudi, s posebnom vrstom napetosti i tzv. lažne solidarnosti. Potreba da se pokaže da ima mnogo tih ljudi koji su protiv, to protiv vlasti ne bi bilo čudno jer se u tranzicijama dešavaju različite stvari, no ovđe je to mnogo kompleksnije s osnovom okupljanja na vjeri što je crnogorski apsurd s obzirom na crnogorski odnos prema crkvi, s veoma čudnom propagandom koja rastače odnose u Crnoj Gori, sa zabrinjavajućim djelovanjem na djecu i njihovo korištenje u ovim procesima. Sve govori o tome da je to jedna podmukla opasna igra kojoj za sada nema kraja.

Kako će se ove ovo rasplesti?

Država smatra da je to sastavni dio demokratije, da se slobodno izražava nezadovoljstvo, dozvoljena je šetnja (oni su zauzeli ulicu) i da će nakon određenog vremena to splasnuti, što se ne dešava. Rasplet je moguć kroz eventualnu radikalizaciju đe onda država drugačije djeluje kroz zabrane i sl. ili će se to pretvoriti u masovni opasni sukob, što ni u kom slučaju nije poželjno. Crna Gora nema u okruženju i EU nekakvog saveznika koji bi čvršće stao na stranu crnogorske opcije. Sve te sugestije izvana su opšteg karaktera tipa razgovarajte i sl. Ovo međutim nije za razgovor, razgovora nema. Možemo fingirati, ali od toga ništa jer druga strana ne prihvata razgovor, oni postavljaju ultimatume. U tom smislu dijelim zabrinutost i s vama i ljudima u Crnoj Gori, ali i svijest da Crna Gora nije ono što je bila devedesetih godina, ona nije država na drugoj adresi, drugoj strani koja nema sposobnost da se odupre."

"Meni se čini za razliku od Marka, građanina Crne Gore i njenog istaknutog intelektualca, mi kad ovdje razgovaramo o tome moramo imati jednu vrstu analitičke skromnosti i političke mudrosti, da se ne ponašamo kao da se radi o Austriji, da smo nezainteresirani i ne uključujemo se u priču o ne zauzimanju strana, pa ću odmah definirati svoju poziciju, rekao je prof. Dr. sc. DRAGUTIN LALOVIĆ i nastavio- U potpunosti podržavam i u potpunosti sam suglasan sa stavom Matice crnogorske, njenom Saopštenju, rečenica iz njega se nalazi u pozivu za ovu tribinu, gdje se Matica crnogorska poziva na svoj Program (ona ima dva programa iz 1999. i 2013.) „Crna Gora na evropskom putu“, u kojem se kaže: „…U skladu sa tim Matica crnogorska dvadeset pet godina upozorava crnogorsku javnost i vlas, na razorno političko djelovanje SPC u našoj državi.

Instalirana kao mesija i jatak srpskog šovinizma i dominacije, SPC se bavi ukidanjem i kompromitovanjem crnogorske države i crnogorskog identiteta. Ona se ponaša kao politički faktor, prkosi društvu, ignoriše zakone! Ona slijedi duh Podgoričke skupštine i ukaze regenta o ukidanju Crnogorske crkve, naroda i države! Ona razvija ideologiju četništva kao jedinstvenu anticrnogorsku matricu i predstavlja štab pete kolone velikosrpskog hegemonizma u Crnoj Gori.

Vlast je tolerisala takvo ponašanje, nečinjenjem i ustezanjem da primijeni zakon…“

Ovo je kao što vidite pokušaj da se upozori da problem nije od danas i nije od jučer  nego da je već 25 godina u njegovom akutnom obliku. CPC je formirana 1993. godine i ona je skroz na margini, ako bi to bio kriterij između SPC u Crnoj Gori i CPC onda bismo mogli zaključiti, ako je samo taj kriterij u pitanju, da to nije Crna Gora. To je fascinantna neravnoteže. Čak postoji i neravnoteža između Matice crnogorske i Matice srpske u Crnoj Gori, što ukazujući na slabiju poziciju crnogorskih institucija u odnosu na srpske u državi.

Postavlja se pitanje „Zašto tek sada crnogorska vlast reagira?“ Po onome što ja znam, rasprava o ovom zakonu traje već nekoliko godina. Ona je podvedene i pod neke međunarodne instance ala  Venecijanska komisija, da kažu o usklađenosti zakona sa europskim standardima o odnosu crkve i države. To su četiri godine, i to nije ništa neočekivano, ništa što bi nas trebalo iznenaditi. I onda se na ovaj zakon reagira kao da nikada prije toga u Crnoj Gori nije donesen nijedan zakon tipa: „Gdje ste na nas našli da primjenjujete zakon?“. „Zašto bi sada trebalo ozbiljno shvatiti zakon ako do sada to nije bio slučaj?“. Reakcija je takva kao da je Milo Đukanović prekršio nekakav sporazum s Amfilohijem.

Ako promatrate djelovanje Mila Đukanovića u zadnjih dvadesetak godina onda će te uočiti da povlači poteze koji su stalno na rubu toga da li mogu uspjeti ili ne. Od 1997., preko  2001. pa do referenduma 2006., priznanja Kosova i do ulaska Crne Gore u NATO. Osobno mi se čini da je ovo potez u tom kontinuitetu i procjena da se ovo mora napraviti. Razlika između devedesetih i sada je da Crna Gora ima gazdu. Nezadovoljstvo se kanalizira prema njemu i sliva se mnoštvo toga što u osnovi nema veze sa crkvom. Sada je tu igra živaca i u njoj je jednino jasno da se zakon ne može povući, jer ako ga povlačite vi priznajete da Crna Gora neće pravno uređivati položaj crkve. Fascinantno je da se bune baš na tome. SPC se u Crnoj Gori pokreće na pitanju gdje je zapravo najslabija. Zato je i teme ove Tribine Pravno uređivanje države, i suštinsko je pravno uređenje statusa SPC u državi. Iza zakona ne vidim nikakvu osvetničku volju, već borbu za samoodržanja, nije ovo ofenzivni već obrambeni potez, pitanje života ili smrti. Ili ćemo imati pristojnu pravnu državu ili je nećemo imati. I ovo je najviše iskušenje u toj pravnoj bitki sa Amfilohijem.