povratak na sve vijesti

PREDSTAVLJANJE KNJIGE

petak, veljače 21. 2020.

Četrnaesta knjiga biblioteke Luča: Stipe Buzar- Realizam i teorija pravednog rata, u izanju Nacionalne zajednice Crnogoraca Hrvatske i Disput d.o.o. Zagreb, predstavljena u Crnogorskom domu u Zagrebu 19. 2. 2020.

Kao i mnogo puta ranije i ovo predstavljanje u Crnogorskom domu bilo je svojevrsni PRAZNIK KNJIGE, PRAZNIK POLITOLOŠKE MISLI, kako po broju prisutnih, atmosferi, predstavljačima, tako i po besjedi o knjizi i autoru, koju su izrekli:

doc. dr. sc. Petar Popović, doc. dr. sc. Damir Mladić, autor doc. dr. sc. Stipe Buzar i moderator ovog predstavljanja prof. dr. sc. Dragutin Lalović.

Recenzent knjige Petar Popović je na početku predstavljanjarekao:  "Knjiga Stipe Buzara Realizam i teorija pravednog rata još je jedna u nizu knjiga koja bogati rastuću građu teorijskih studija u području međunarodnih odnosa posljednjih desetak godina. Do sada se u hrvatskoj akademskoj zajednici relativno malo pisalo o tradiciji pravednog rata, a još manje u okviru teorija međunarodnih odnosa. Doprinos je ove knjige dvojak. Autor s jedne strane nudi sistematski pregled dvaju velikih tradicija: „amoralnog realizma“ od Tukidida do Kennetha Waltza, i „pravednog rata“ od Sv. Augustina do Michaela Walzera. S druge strane, autor promišljanjem o naoko nepomirljivim perspektivama realizma i prirodnog prava o ratu, smjera izvođenju teorijske sinteze kako bi ukazao na mogućnost oblikovanja nacionalnog interesa s elementima pravednog rata. Na temelju rijetkih komplementarnih aspekata, Buzar na jedan koncizni način obrazlaže neke od načelnih principa etike u okviru realističke pragme, vanjskopolitičke strategije i nacionalnog interesa. Glavni motivi su opravdani razlozi za rat, valjani motivi i uvijek obrambeno djelovanje.

U biti, Buzarova knjiga na interesantan način razmatra pravedni rat iz realističke perspektive, kako bi tim putem preispitala samu tradiciju realizma. Ona potiče na dublje promišljanje o ovoj problematici i zasigurno izaziva istinske realiste na ozbiljnu raspravu. S jedne strane, ova je knjiga oružje u rukama kritičara suvremenog novog (neo)realizma, koji gotovo dogmatično nameću svoju iluzornu „istinu“ o međunarodnoj politici kao  predodžbi svijeta mehanički uvjetovanog stalnom borbom za opstanak. U takvom amoralnom svijetu sasvim se zanemaruje činjenica da je i država društvo, sastavljeno od ljudi koji su također i etikom uvjetovani. S druge strane, a to bi mogla biti najuvjerljivija kritika realista; Buzarova sinteza također je jedna vrsta racionalizacije, koja diskursom o pravednosti ustvari nehotično omogućuje politizaciju etike. Jer „amoralni“ aspekt realizma tek je moderna pojava; klasična realistička perspektiva nikada nije zagovarala izbacivanje etike iz međunarodne politike. Ona je uvijek i samo upozoravala na opasnost mogućeg sukoba dvaju etika, u kojemu nema mjesta političkom kompromisu, nego neograničenom nasilju dok „dok se zlo ne iskorijenjeno“.      

Buzareva knjiga u tom je smislu koliko poučno štivo, toliko i poticaj na dublje promišljanje i širenje teorijskih rasprava o međunarodnoj politici, kojih u našoj akademskoj zajednici uglavnom nedostaje."

Ističući da mu je posebna čast, ponos i zadovoljstvo predstaviti knjigu "Realizam i teorija pravednog rata svog učenika, a danas kolegu i, prije svega, prijatelja docenta Stipe Buzara dr. sc. Damir Mladić je između ostalog naglasio: " Rijetke, ali i najdraže, su prilike u kojima profesori i mentori mogu predstavljati knjige svojih bivših studenata. Meni je ovo prvi takav slučaj. Knjiga koju predstavljamo rezultat je višegodišnjeg bavljenja temom međunarodnih odnosa i uloge koju etika ima u istima. Kolega Buzar već godinama kontinuirano predaje predmet pod nazivom "Etika u međunarodnim odnosima" na Sveučilištu Libertas, a tema pravednog rata i realizma jedna je od tema kojom se najviše bavi.

Sama knjiga nastoji spojiti tri stvari koje se, na prvu, čine nespojivima: realizam, rat i pravda.

Glavno pitanje: Kako je moguće, a što naslov ove knjige sugerira, spojiti jednu paradigmu razmišljanja o međunarodnim odnosima poput realizma koja, u najmanju ruku, zanemaruje ulogu morala, ali istovremeno zahtjevati pravednost takvih odnosa? I još k tome tražiti da rat, koji mnogi od nas drže krajnjim zlom, bude pravedan? Realizam, pravda i rat, čini se, ne pripadaju u istu rečenicu. Zašto?

Realizam tvrdi da je svijet međunarodnih odnosa onaj svijet u kojem vladaju moćni, a ne pravedni. Glava valuta u međunarodnim odnosima je moć, a države moraju ili održavati ili povećavati svoju moć. I to bez obzira na sredstva kojima se to postiže. Pravda je nešto što nema mjesta u takvom svijetu – osim u slučaju da se može iskoristiti kao sredstvo čuvanje ili povećavanje moći pojedine države.

I ako postoji zlo i nepravda, onda je ono u prvom redu vidiljivo u ratu. Kako je onda moguće u istom naslovu spomenuti pravdu i rat? Nije li naivno težiti pravednosti u ratu?

Pravednost je univerzalni moralni zahtjev, a očuvanje ili povećanje moći je partikularni interes? Kako je moguće pomiriti opće moralno pravilo i partikularni interes države?

A upravo je to ono što je u svojoj knjizi, pomalo ambiciozno, nastoji učiniti Stipe Buzar: spojiti partikularni nacionalni (sigurnosni) interes s općim etičkim pravilima teorije pravednog rata. To i je ono što ovu knjigu čini zanimljivom – Kako je autor uspio pomiriti te, naizgled međusobno nespojive, principe ponašanja država u anarhijskom sustavu država?..." (tekst u cijelosti pročitajte OVĐE)

Uz zahvale izrečene svima onima koji su omogućili objavljivanje knjige, autor Stipe Buzar je rekao: "...Konačno, posebno sam zahvalan trojici velikih autora koje spominjem u knjizi, a neka me ta zahvala dovede i do odgovora ne neke od komentara i pitanja večerašnjih promotora. Prvi u nizu tih autora je Aurelije Augustin (sv. Augustin), ranokršćanski rimski filozof koji se u referentnoj literaturi smatra utemeljiteljem teorije pravednog rata. Augustin je od posebne važnosti za moju središnju misao, jer je kao važna intelektualna (i u manjoj mjeri politička) ličnost kasnog (Zapadnog) Rimskog carstva bio praktični realist o vanjsko-političkim pitanjima (do te mjere da postoje relevantni tekstovi koji uspoređuju sličnosti i razlike Augustinova i Morgenthauova realizma), a istovremeno ustanovio teoriju pravednog rata. Čak i ako takav spoj ima određenih teorijskih nedostataka, što mislim da je teza čija se valjanost češće pretpostavlja nego zaista dokazuje, kod Augustina se naziru razlozi zašto je možda i nužna. Na istu nužnost ukazuje i drugi autor kojem dugujem zahvalnost, Michael Walzer, koji je u drugoj polovici 20. stoljeća revitalizirao teoriju pravednog rata. Spomenuta nužnost sastoji se, barem, od sljedećeg: 

Vojnici (barem profesionalni vojnici) koji u oružanim sukobima provode naredbe svojih nadređenih, žele na svoj posao, kojem je glavna funkcija održanje i promocija nacionalne sigurnosti, gledati kao na častan posao, a ne kao na puko mesarenje. Uvođenje moralnih pravila, bolje rečeno restrikcija kojima je funkcija spriječiti eskalaciju sukoba i ublažiti njihove najgore aspekte, upravo im to omogućuje.

Kada govorimo o teoriji pravednog rata, ne govorimo o moralizaciji politike. Politika je već moralizirana, ona to ne može izbjeći, jer o njoj govore i njom se bave ljudi kao moralni subjekti, i percipiraju je kao moralnu stvarnost. Potpuno amoralno shvaćanje vanjske politike pripada vrlo uskom krugu realističkih autora, od kojih je realistička tradicija u cijelosti daleko inkluzivnija. To je zato što pojmovno možemo razlikovati ‘politiku’ od ‘političkog’, pa tako politici može pripadati (možda joj čak biti i vlastito) i ono moralno. Teorija pravednog rata, dakle, ne moralizira politiku, već služi kao kritički aparat kojim možemo procijeniti kada će već postojeća moralizacija biti ispravna ili neispravna. Pitanje, je li uopće moguć pravedni rat, nije pitanje koje se može postaviti teoretičaru pravednog rata - to je upravo pitanje koje on postavlja. Ona se može slobodno nazivati teorijom (ne)pravednog ratovanja, no to nije važno, jer je shvaćanje njezine funkcije kao moralizatorske banalno i neispravno - ona je tu kao sredstvo kritičke kontrole moralizma... " (tekst u cijelosti pročitajte OVĐE)

"Uza sve pohvale sadržajnim izlaganjima kolega Petra Popovića i Damira Mladića, dopustit ću sebi, kao moderator, djelomice u osloncu na njih, nekoliko završnih napomena.

Kao i svi ključni pojmovi političke teorije, prema glasovitom poučku Carla Schmitta, i pojam rata nužno upućuje na svoju suprotnost, na pojam mira, da bismo točnije znali o čemu govorimo. Baš kao što je to učinio veliki sociolog Raymond Aron u svojoj klasičnoj knjizi Mir i rat. Promišljanje mira i rata podrazumijeva prethodnu antropološku dilemu o  prirodi čovjeka kao bića: je li čovjek opasno i ratoborno (kao kod Hobbesa) ili pak dobro i miroljubivo biće (kao kod Rousseaua). Ovisno o tome temeljnom odgovoru, definira se i hijerarhija vrednota u organiziranju zajedničkog života ljudi. U prvom slučaju, primat ima mir kao najviša vrednota, a to znači sigurnost u odnosu na slobodu. U drugome pak primat ima sloboda jer bez nje ne može biti ni mira ni sigurnosti. Prvo rješenje svojstveno je ne samo apsolutizmu (Hobbesova tipa) nego i liberalizmu, dok je drugo svojstveno republikanizmu.

Ako mir shvatimo u njegovu političkopravnom značenje kao pravni mir, kao pacifikaciju sukoba među ljudima u sklopu pravne države, tada je rat kao takav suštinski neprijatelj koji ugrožava sigurnost, čak i živote ljudi. Štoviše, apsolutizacija vjerske i političke slobode na uštrb prava, neminovno vodi u kaos Behemota i nesigurnost sukoba svih sa svima- rekao je Dragutin Lalović urednik biblioteke LUČA i moderator predstavljanja u svom izlaganju naslovljenom Mir, rat, sloboda, i nastavio: ... Promotrimo naš problem iz crnogorske povijesne tradicije. Stoljećima je crnogorski poredak bio republikansko-teokratski, kao zajednica slobodarskih samosvjesnih građana-ratnika, koji o sudbini svoje zajednice odlučuju na svom Opštecrnogorskom zboru. Odlučuju prije svega o ratu i miru, jer su u stalnom ratu za mir, za opstojnost, protiv imperijalne velesile. Odlučuju kao naoružani narod za koji je rat za slobodu način života. Za njih se stoga ne postavlja dilema što je pravedan rat, jer je etički kodeks ratničke aristokratske časti ugrađen u njihovo samorazumijevanje. A po tom kodeksu, slobodni čovjek koji "drži i nosi oružje" prije svega je dužan biti vazda spreman položiti svoj život radi zaštite opstojnosti i slobode svoje zajednice.

Modernoj epohi imanentna je strukturna napetost između logike demilitarizacije civilnog društva i pravne sigurnosti državljana, s jedne strane, i logike političke slobode naroda kao kolektivnog subjekta, s druge. Tek sintezom tih dviju logika može se trajno prevladati predmoderno vazda potencijalno ratno stanje, u kojemu važi zakona jačega, a "zakon leži u topuzu"..." (tekst u cijelosti možete pročitati OVĐE)

.