povratak na sve vijesti

KAJA/KATARINA GARIBOBIĆ-LALOVIĆ i PERO LALOVIĆ "RATNI DNEVNICI 1942.-1944."

srijeda, travnja 17. 2019.

Predstavljanje treće knjige biblioteke "Svjedočanstva vremena" urednika prof. dr. sc. Dragutina Lalovića "Ratni dnevnici 1942.- 1944." Kaje/Katarine Garibović - Lalović i Pera Lalovića u Crnogorskom domu u Zagrebu 16. 4. 2019. bilo je po broju uzvanika, gostiju, kao i ugledu predstavljača pravi PRAZNIK KNJIGE. Večer je završila partizanskom pjesmom PO ŠUMAMA I GORAMA, u izvođenju Zbora "Montenegro" iz Zagreba, što je bilo svojevrsno iznenađenje za sve prisutne.

Tradicionalno predstavljanje knjiga u Crnogorskom domu u Zagrebu preraste u PRAZNIK KNJIGE, pa je i večer posvećeno knjizi "Ratni dnevnici 1942.- 1944." Kaje/Katarine Gatibović- Lalović i Pera Lalovića, održano 16. 4. 2019. i po broju uzvanika i gostiju a i po renomeu predstavljača to potvrdilo.

Veliki broj profesora s fakulteta Političkih znanosti iz Zagreba, publicisti, umjetnici predstavnici institucija Grada Zagreba, kao i brojni prijatelji knjige svjedočili su ovom izuzetnom događaju. 

O knjizi su govorili:

prof. dr. sc. DRAGO ROKSANDIĆ- povjesničar; DRAGAN MITOV ĐUROVIĆ - generalni sekretar SUBNOR-a i antifašista Crne Gore; ILIJA RENIĆ- politolog i urednik izdavačke kuće "Plejada"; prof. dr. sc. DRAGUTIN LALOVIĆ- urednik knjige; moderator večeri je bio DANILO IVEZIĆ.

Uz zahvalu svim prisutnim na izdvojenom vremenu i prisustvu predstavljanju knjige Danilo Ivezić je istakao: "...Ovo treća knjiga biblioteke "Svjedočanstva vremena", nakon knjiga Marka Špadijera "Crnogorska raskršća" i romana Vlada Vujovića "Klos" (drugo izdanje). Izdavači knjige su NZCH, Vijeće crnogorske nacionalne manjine Grada Zagrebai SDkaner studio, uz financisku potporu Savjeta za nacionalne manjine RH. Ova knjiga je autentično svjedočanstvo jednog vremena, vremena prkosa i ponosa, priča o ratnom iskustvu jedne maladosti, koja nije imala vremena to biti... Ovo nijesu  memoari, već kronika, ne usputnih nego neposrednih sudionika, onih koji su, kako reče prof. Lalović u Pogovoru "za pjesmu stvoreni"... Susret kaje i Pera  koji se desio aprila 1943. godine, njoj 22 godine a njemu 25, koji se desio pod specifičnim okolnostima u navedenom Pogovoru prof. Llaović komentira u svom stilu: "Ma bravo- na početku bješe diskusija"...Knjiga je složena u dva dijela 1. Tako sam zapisala- dnevnik Kaje Lalović (urednik knjige je ispoštivao želju svoje majke da ako ikada Dnevnici budu objavljeni onda to treba biti pod ovim naslovom); 2. Ratni zapisi- dnevnik Pera Lalovića. Tu je i Pogovor naslovljen Tako su zapisali koji odrednicama treba biti Predgovor s obzirom na ono što sadrži..."

Govoreći o knjizi prof. dr. sc. Drago Roksandić je između ostalog rekao: "„S posebnim uzbuđenjem sam dočekao objavljivanje ove knjige, jer sam za ove dnevnike čuo još kao dijete, budući da i po ocu i po majci potičem sa Banije. Brojni su mi ti likovi, u djetinjim uobraziljama mitski, poznati, a kasnije sam se kao povjesničar, dakako u drugačijim okolnostima i različitim motivacijama vraćao tim iskustvima i kako se sa Dragutinom Lalovićem odavno poznajem surađivali smo od osamdesetih godina, svako malo bih se vraćao na ta ratna svjedočenja. Dobio sam dosta posveta u životu ali ova u Pogovoru je jedna od ljepših. Glavni razlog u ovo novije doba, barem kada se o meni radi kao povjesničaru je potreba za humanizacijom tog iskustva. Iskustva jezivih tragedija i trauma koje nisu prestajale i koje su se u novije doba javile na različite načine. Mislim da ljudi koji se nisu sposobni nositi s prošlošću ne mogu se nositi ni s budućnošću. Dnevnici su s tog stajališta od iznimne važnosti. Oni ipak  individualiziraju, personaliziraju, humaniziraju jedno iskustvo onih koji su doslovnom smislu nosili glavu na panju i to iz dana u dan. Dnevnike sam čitao iz jedne intimističke perspektive, ali i kao povjesničar. I po jednome i drugome ovo je doista iznimno štivo. Prije svega zato što svjedoči o generaciji koja i jeste i nije imala mladost. Nije je imala dakako po mirnodopskim kriterijima, a s duge strane je po svemu što je u sebi imala i kako se identificirala s onim čemu je svakodnevno bila izložena, gubljenje života ( o čemu govori i Šibl) imala mladost koju je rijetko koja generacija mogla doživjeti. Dobila je i ogromnu odgovornost... Napominjem da se ove Dnevnike može čitati s različitih strana. Ja sam ih čitao s ove vojne strane, hijerarhijske, što znači spremnost na žrtvovanje u trenutku kada ljudski razum jednostavno zakazuje. Pero navodi slučaj Ludbrega, kada je jednom krajnje nepromišljenom naredbom, napad na temelju pogrešne procjene, izginulo 99 partizana (nijedan se nije htio predati). Komandant divizije je izdao naredbu (Radojica Nenezić) iako je znao da je pogrešna.  To je logika koju mi danas ne možemo razumjeti.Mislim da je ovo jedan od najboljih dnevnika koji je objavljen, što na čast služi Draganu koji je uložio ogroman trud, a i Crnogorskoj zajednici koja je to objavila u vrijeme kada se ovakva izdanja rijetko pojavljuju." (tekst u cijelosti pročitajte OVĐE)

U svom nadahnutom obraćanju prisutnima Dragan Mitov Đurović kaže: "Kada se čeljade rodi, i kada se narod probudi, tada su uvijek pred njima dva puta. Jedan je izgažena staza ili staza koju su mnogi gazili ili staza na kojoj su vas mnogi gazili, i ona druga neizgažena, koju ćemo svojom zvati i do svoga cilja stići. Ovih dana navršava se 76 godina od kada su se sreli dvoje mladih koji su tu stazu odabrali, oni i njihove porodice. Bila je to staza prema životu, prema ljubavi, prema slobodi. Krenula je Kaja iz Badovinaca kod Bogatića u Mačvi i krenuo je Pero iz Straševine kraj Nikšića i krenuli su sa puškom i punim srcem i stali su uz partizanske jedinice i prošli su ratni put i borili se i živjeli i nadali su se i ono što je najvažnije: pisali su i ostavili trag. Posebno je zadovoljstvo da vam prenesem zahvalnost SUBNOR-a u antifašista Crne Gore što su NZCH i naš prijatelj Dragan Lalović uložili napor da ova knjiga bude sa nama. Ovo nije knjiga samo, ovo je udžbenik. Ovo je knjiga sjećanja kako su živjeli oni koji su gledali naprijed. Jer prijateljstvo i ljubav među pojedincima ili narodima nije kada gledaju jedni na druge nego kada gledaju u istom pravcu. Ova knjiga je istina o jednom vremenu. Zato je ona i knjiga poštovanja, za one koji su je krvlju ispisivali i do dnevnika i knjige pouka i poduka donijeli. Rijetko se dešava da đeca završe ono što su roditelji počeli. Mi to nijesmo završili. Zato smo krvav danak na prostorima Jugoslavije platili. Ovo je knjiga pomenik, ona ne da da bude nepoznatih boraca, ovđe su svi borci poznati. Zato je ona i knjiga spomenik i onim borcima iz Mačve i Crne Gore, borcima iz Hrvatske.

Ovo je knjiga na koljenu pisana, dok je kaplja Kaju za vratom bilá. Ove su nam knjige potrebne na svim onim raskrsnicama i svima mlađima koji se budu rađali da vide kako su se preci borili. Ovo je knjiga koju morate pročitati i preporučite je svima, naročito bližnjima jer nam je to kopča, emotivna, sa prošlošću, znak pored puta za budućnost. Ja ih još vidim u zvjezdanom sjaju, oni sa nama u sjutra koračaju."

Ilija Renić je između ostalog rekao: "Dragan Lalović mi je učinio izuzetnu čast da večeras sudjelujem u predstavljanju Ratnih dnevnika njegovih roditelja. U Baniji se s najvećim pijetetom govorilo o 7. diviziji o Neretvi, Sutjesci i Crnoj Gori. O tome svjedoči i stih „'Ko ne prođe Crnu Goru pješke taj i ne zna što su muke teške“. Ova knjiga su neponovljiva svjedočenja o, danas, teško shvatljivim događajima. Zadivljujuće je kako su neki ljudi u takvim uvjetima gladi, smrzavanja, tifusa imali snage bilježiti te događaje... U ovoj knjizi prije svega imamo dokumentarno svjedočenje, u jednom dijelu gotovo svakodnevno o borbama, ratnom putu 7. banijske, pogotovo ono koje govori o prelasku rijeke Sutjeske i izlasku iz obruča. Oni su i bilježenje velikih ratnih gubitaka, pogotovo su dramatična ona o pogibijama pojedinih drugova Miloša Žice, Nine Marakovića i Nikole Demonje... O sebi naši kroničari malo govore, o svojim osjećajima još manje, nema se vremena za to. Kaja je očito bila utjecajna i sugestivna u svom nastupu prema mladima. Knjiga je relevantna i za 7. banijsku koja nema službene monografije pa su ova kazivanja značajan doprinos izučavanju njenog puta..." (tekst u cijelosti pročitajte OVĐE)

Urednik knjige prof. dr. sc. Dragutin Lalović: "Programska je obaveza NZCH njegovanja kulture sjećanja na naše ljude koji su zadužili našu Hrvatsku. Knjiga o kojoj danas govorimo projekt je koji sam najavio još 2014. na našoj Godišnjoj skupštini NZCH, ali sam ga uspio dovršiti tek krajem prošle godine... Naime, u srijedu 14. IV. 1943. godine, Kaja je u štabu brigade, brine se za oboljelog komandanta Ninu Marakovića, a uz to pažnju posvećuje II. glavi "Istorije SKP(b)-a"". Komesarski lik se pojavljuje u ovom svjetlu: "Popodne, diskutujem o izvesnim delovima ove glave sa drugom zamenikom komesara [Perom Lalovićem]". I nakon njegova odlaska, uveče, autorica dovršava "konceptiranje 'Istorije'". Scena se događa samo dva dana nakon što je Kaja preživjela krizu i tek se počela oporavljati od tifusa. Ni njoj ni njemu nije zamisliva efikasnija terapija od proučavanja onodobnoga komunističkog katehizisa, službene sovjetske "Istorije SKP(b)-a". Još neoporavljena, Kaja se vraća svojim idejnim dužnostima. Mlada skojevska u "istoriji" vidi što želi vidjeti, svoju utopijsku projekciju boljševičkog revolucionara kao moralni i revolucionarni uzor koji želi beskompromisno slijediti. Zna da je "do boljševika - tog najpočasnijeg imena - još dug i ne tako ravan put", pa sebe ovako vidi: "poredim sebe i primećujem u pola godine, razlike u pozitivnom smislu. Zrelije mislim, ozbiljnije gledam na stvari, sa više iskustva prilazim ljudima i upoznajem ih" (25. jul 1943).Pred nama je fascinantan oblik revolucionarnog idealizma, koji zapravo nema ništa zajedničko sa samim tekstom i smislom "Istorije". "Istorija SKP(b)-a" nesumnjivo je staljinska ideologijska konstrukcija i ogromna manipulacija lenjinskim nasljeđem, shematizirani dogmatski skup formula i uputa za akciju. Uz apsolutizaciju klasne mržnje prema neprijatelju i demonizaciju "unutarnjih neprijatelja" kao izdajnika i stranih agenata... Zaključimo s Rousseauom o suvremenim poukama partizanskog duha nepokoravanja kao obzoru smislenosti suvremenih kolektivnih emancipacijskih projekata u nas. Suprotstavljajući se onima koji ne vjeruju da narod može biti suveren, za koje je to puka tlapnja, veliki Ženevljanin ih podsjeća na uzorni primjer rimske republike: "Granice mogućega u stvarima morala nosu tako uske kao što mi mislimo. Skučuju ih naše slabosti, poroci, predrasude. Niske duše ne vjeruju u velike ljude. Kukavni robovi smiju se s porugom riječi sloboda". Rousseau upozora na povijesno iskustvo koje nas podučava kako "po onome što se činilo" valja razmotriti "što se može učiniti". Pa zaključuje: "Budući da je postojala [rimska republika sa suverenim narodom] znači da je ona moguća. (J.-J. Rousseau, Društveni ugovor, knj. III, pogl. 12 "Kako se održava suverena vlast"). Parafrazirajući Rousseauove instruktivne republikanske uvide, mogli bismo zaključiti. Kukavni robovi smiju se s porugom riječi sloboda narodu - smrt fašizmu. Niske duše ne vjeruju u velike ljude kao što su bili partizani. Skučuju ih njihovi poroci i predrasude. Kako se ne složiti složiti s klasikom i ne reći: budući da je narod kao politički subjekt postojao, barem u NOB-u, znači da je on (opet) moguć, da partizanski duh nepokoravanja nije povlastica samo jedne generacije, da nam on kao republikanski ideal ne govori toliko iz herojske prošlosti koliko iz evropske budućnosti, kao obzor smislenosti naših života kao samosvjesnih građana." (tekst u cijelosti pročitajte OVĐE)