povratak na sve vijesti

ADMIRAL KOJI JE ODBIO BOMBARDIRATI HRVATSKE GRADOVE

nedjelja, rujna 29. 2019.

"Jedini ispaljeni metak u ovom ratu na koji Crna Gora može biti ponosna jeste onaj admirala Vladimira Barovića, komandanta JRM. Njegovo crnogorsko shvaćanje časti nije mu dozvolilo da izda zapovijed floti da bombardira primorske gradove i naselja u Dalmaciji kada mu je to naređeno”- zapisao je 1996. godine crnogorski književnik Momir M. Marković.

TREBA ZAPAMTITI IME VLADIMIR BAROVIĆ

 

Ovdje neće biti razaranja dok sam ja zapovjednik

Tek je padao prvi sumrak tog 29. septembra 1991. godine, kada je admiral Vladimir Barović zakoračio u predvorje zgrade ambulante Vojno-pomorskog kompleksa na Visu. Mirno je pozdravio dežurnog vojnika na prijavnici i ušao u kancelariju u kojoj nije bilo nikoga.

Pola sata kasnije, odjeknuo je pucanj. Jedan metak. Vladimir Barović okončao je sebi život, prvog dana nakon što je prekomandovan iz Pule za Vis. Odbio je da izvrši naredbu Generalštaba tadašnje Jugoslovenske armije i s mora bombarduje gradove na primorju Hrvatske. Presudio je sebi, da ne bi presuđivao nevinima, da ne bi ubijao ljude i razarao zemlju koju je volio. Tim jednim, jedinim, ispaljenim metkom upisao je svoje ime u spisak časnih koje istorija ne smije zaboraviti.

- Crnogorci se ne mogu boriti i uništavati narod koji im nije ništa skrivio – zapisao je Barović u oproštajnom pismu koje je stajalo na stolu pored njegovog beživotnog tijela. Častan čovjek u vremenu bez časti.

CRNOGORSKA ETIKA

Soj od soja. Crnogorcu Vladimiru Baroviću je crnogorska etika bila dio genetskog sklopa.

Rođen je u Banjaluci 1939. od oca Crnogorca i majke Slovenke. Otac, Petar Barović, bio je učesnik NOB-a, general JNA, prvi ratni komandant Prištine 1945. godine. Tamo je ostao kratko, jer se protivio, barem tako kaže legenda, odmazdama i teroru nad tamošnjim Albancima. Vladimir Barović je iz kuće ponio ljubav prema uniformi. Završio je vojne škole kao briljantan student, spremao se za poziv oficira slavne oslobodilačke narodne armije. Jedno vrijeme bio je komandant pomorskog 9. vojno-pomorskog sektora Boka ratne mornarice Jugoslavije, ostatak službe proveo je u Hrvatskoj. Nakon Više političke škole 1987. godine došao je u Split na mjesto komandanta tadašnje Komandno-štabne škole u Centru visokih vojnih škola ,,Maršal Tito“ u Lori. Bio je vrlo susretljiv i komunikativan, lako se uklapao u društvo i, kako su govorile njegove kolege, ,,nikad se nije svađao, ali je često glasno raspravljao“. Bio je spreman za veliku vojničku karijeru. Ali nije, kao i mnogi ,,obični smrtnici“, bio spreman na ono što će doći. Za vrijeme, kako je to govorio pjesnik, bratske krvomutnje; za doba kada se razbuktao balkanski šovinizam i fašizam; kada su kasarne JNA postale punktovi srpskog velikodržavnog projekta, kada se pod trobojkom sa ratnom petokrakom rušila Jugoslavija, a četnička mrtvačka glava postajala zloglasni simbol ,,humanog preseljenja“. 

Olovna vremena. Prvo popovi, pa političari, pa onda - topovi. Protiv svog naroda, da zatru bratstvo i jedinstvo.

,,NEĆU DA RAZARAM“

Vladimir Barović je te ratne 1991. bio na mjestu komandanta 5. vojno-pomorskog sektora u Puli i sa tadašnjim gradonačelnikom Lućianom Delbjankom postigao je sporazum da jugoslovenska vojska mirno napusti grad.

- Ovdje neće biti razaranja dok sam ja zapovjednik, a ako ipak budem prisiljen da naredim razaranje Pule i Istre, mene tada više neće biti - tako je obećao admiral Barović.

Tako je i bilo: JNA i ratna mornarica uskoro su napustili Pulu, bez ijednog incidenta. U Puli je tada bio stacioniran pozamašan vojni kontingent - 11 do 12 hiljada vojnika, raspoređenih u čak 79 objekata - bio je to jedan od najvećih garnizona u Hrvatskoj. Barović je uspio da svoje vojnike izvede, a da naoružanje i brodove sačuva. Bez ispaljenog metka, uz dogovor. Bio je to ,,prst u oko“ Veljku Kadijeviću i Generalštabu JNA, izvršiocima projekta Beograda - ,,svi Srbi u jednoj državi“. Ipak, ,,prežalili“ su generali odlazak vojske iz Pule. S razlogom: prema dokumentima koja su nekoliko godina ranije postala dostupna, Kadijević je, u ime zvaničnog Beograda, već tada sprovodio operaciju ,,Ram“, koja je podrazumijevala da se JNA pozicionira u granicama projektovane ,,nove velike Srbije“ – koja je podrazumijevala da se dio Hrvatskog primorja poviše Dubrovnika, kao i prostor oko Knina, baš kao i teritorije Slavonije zaposjednu trupama JNA da bi se sjutra, kada se ,,pobedi ustaštvo“, formirala nova država u kojoj će se jedino Beograd pitati o svemu. Veljko Kadijević i Blagoje Adžić su, nakon Pule, Barovića ,,proslijedili“ na mjesto zamjenika komandanta Vojno-pomorske oblasti u Splitu. Sa te pozicije, iz centra Ratne mornarice na Visu, Barović je mogao i trebao da vojno djeluje – protiv hrvatskih građana, da razara gradove na hrvatskoj teritoriji.

JEDAN METAK

Znao je Barović što slijedi. I vjerovatno je, čak i prije nego što će doći na Vis, donio odluku. Da ispali taj jedan metak. I tako pošalje strašnu poruku: ,,Crnogorci se ne mogu boriti i uništavati narod koji im nije ništa skrivio“.

Dan nakon što je Barović sebi oduzeo život, po naredbi Generalštaba Jugoslovenske narodne armije, Crnogorci su, pod pokroviteljstvom svog državnog vrha, krenuli na Konavle i Dubrovnik. Rat za mir – to je bio moto zvanične Crne Gore. U Crnoj Gori nije tada odjeknuo herojski čin jednog Crnogorca na Visu. 

- Jedini ispaljeni metak u ovom ratu na koji Crna Gora može biti ponosna jest onaj admiral Vladimira Barovića, komandanta Jugoslovenske ratne mornarice. Njegovo crnogorsko shvatanje časti nije mu dozvolilo da izda zapovijed floti za bombardovanje primorskih gradova i naselja u Dalmaciji kada mu je bilo naređeno – zapisao je, ali i javno kazao, crnogorski književnik Momir M. Marković.

Ni ovaj glas Markovića, kao ni onaj metak Barovića, mnogi u Crnoj Gori, od vrha do dna države i društva, nijesu željeli da čuju.

KASNO ORDENJE

Dvadeset i pet godina kasnije, deset godina od obnavljanja nezavisnosti - 21. maja 2016. godine – crnogorski heroj je dobio prvo odlikovanje od Crne Gore. Na inicijativu Građanske alijanse i SUBNOR-a i antifašista Crne Gore, predsjednik Filip Vujanović je posthumno Ordenom časti odlikovao admirala bivše JNA Vladimira Barovića. Kako su izvijestili mediji, orden je umjesto admiralove supruge Radmile, koja je ocijenila da je ,,sve davno rečeno“, primio komandant Mornarice Vojske Crne Gore Darko Vuković. Predsjednik Crne Gore Filip Vujanović podsjetio je da je riječ o čovjeku kojem su čast i dostojanstvo bili put kojim se kretao i koji je, u ime tog puta, samovoljno okončao život. I to je, uglavnom, sve za Crnogorca Barovića od Crne Gore, čiji je obraz čuvao po cijenu vlastitog života. Ulice sa imenom admiral Crne Gore nema, ne postoji makar jedna bista u nekom crnogorskom gradu, čak ni u Herceg Novom gdje je prebačen nakon što je sahranjen na Visu. O njegovom herojskom djelu ne uče crnogorski učenici...

Novinar Dragan Bursać, svojevremeno pišući o godišnjici samoubistva Vladimira Barovića, poručio je čitaocima:

,,Dobri čovječe, kad se nađeš bilo gdje na Jadranu, ti baci cvijet u vodu iz poštovanja prema čovjeku čiji je metak zaustavio hiljade plotuna“.

Zaista, ima li Crna Gora pravo da zaboravi svoje heroje, ako želi da ima budućnost?

 Autor: Draško Đuranović

PREUZETO S PORTALAANALITIKA. ME