povratak na sve vijesti

VIJEK MOJKOVAČKE BITKE

četvrtak, siječnja 07. 2016.

Prošao je točno jedan vijek od Mojkovačke bitke. Mojkovac i mojkovački junaci su zaslužili da ih spominjemo uvijek s ponosom i poštovanjem

     

BIJELA GROBNICA

     Prošao je točno jedan vijek od Mojkovačkea bitke. U ovom sudaru junaštva s jedne strane i sile s druge strane - učestvovalo je gotovo sve što je crnogorska vojska imala.

      Mojkovac i mojkovački junaci su zaslužili da ih pominjemo uvijek sa ponosom i poštovanjem

     Mojkovački boj je veliki ponos Crnogoraca, jer “David pobijedi Golijata”, a mojkovački junaci koji svojom krvlju nahraniše otadžbinu, a to je hrana kojoj ravne nema do majčina mlijeka, postadoše vječiti uzori kako se cijeni i brani sloboda. Oni kao da su unaprijed znali strašnu istinu života: ako iznevjeri najbolji, ili pogine - to je kraj. Svi mogu da iznevjere, ali najbolji - ne! On može samo junački da pogine. Ko je živio kao čovjek i junak dosta je živio, ma koliko dug život imao.

 Milos Medenica

MILOŠ MEDENICA

      Poslije 7. januara bilo je jasno da austrougarska vojska ne može da prodre kroz “mojkovačka vrata”. To je i sam neprijatelj u svojim izvještajima priznao - da njegov predviđeni cilj nije ostvaren. General Rajner, čije su jedinice bile u centralnom, najvažnijem dijelu udara austrougarske vojske na Mojkovcu, izvještava: “Uprkos tome što su se naši vojnici hrabro borili, a komandanti jurišali na čelo svojih jedinica, kako bi slomili otpor crnogorske vojske, uspjeh nije postignut”. Poslije neuspjeha svojih jedinica i generali Kalzer i Pongrac su shvatili da se sukobljavaju sa neobično žilavim protivnikom koji nema namjeru da odstupi i dozvoli prolaz austrougarskim trupama preko Mojkovca. A, general Hecendorf, prema sopstvenom priznanju nije očekivao da će sandžačka vojska na Mojkovcu pružiti takav otpor i onemogućiti njegova dejstva za odsijecanje makar jednog dijela srpske vojske, u povlačenju prema Albaniji. Mnogo kasnije on je rekao: “Borili smo se protiv junaka iz bajke...”.

       Uloga crnogorske žene je nezaobilazna kada se govori o ratovanju Crnogoraca. Naviknuta od rođenja da trpi, rađa djecu i pazi kuću, zamjenjujući u radu muškarce koji su često ratovali - crnogorska žena, domaćica, marljivo je spremala vunenu i suknenu odjeću i obuću, a uz to i nešto hrane uzete od dječjih usta, i sa tim bremenom hitala na udaljena ratišta da bi to odnijela svom domaćinu, ocu, bratu, sinu, djeveru... U koloni sa svojim sapatnicama, u crnini, sa punim torbama na leđima, stizale su na bojišta, po bespućima, kozjim stazama, poslije pet ili šest dana puta. Te neprekidne zmijolike crne kolone miljele su neprekidno, u jednom i drugom pravcu - na ratište su nosile hranu i preobuku, a sa ratišta ranjene, na nosilima. Vojska je ostajala i opstajala na položaju blagodareći crnogorskoj ženi, pa naredba vojnicima: “da ne traže hranu - jer je nema” još više daje značaj ženi Crnogorki i njenom “tainu”.

 Jovo Poleksic

JOVO POLEKSIĆ