povratak na sve vijesti

IZLOŽBA SLIKA MARTINE FUK

petak, lipnja 06. 2014.

U galeriji "Montenegrina" u Crnogorskom domu u Zagrebu 5. 6. 2014. otvorena izložba slika Martine Fuk "Duša"

Druga samostalna izložba Martine Fuk pod nazivom "Duša" otvorena je 5. 6. 2014. u Crnogorskom domu galerija "Montenegrina" u Zagrebu uz prisustvo brojnih prijatelja, uzvanika i gostiju. 

Program otvaranja počeo je stihovima Eugenia Fočića, a zatim su kao svojevrsno iznenađenje plesom Jelene Pilipović i Ambroza Berger i pjesmom (a capella) Biljane Šokec, njenom interpretacijom pjesama "Ederlezi" i "Ima jedan svijet".

U osvrtu na izložene slike Franjo Mihočka je istakao da naziv izložbe "Duša" nije slučajno odabran. Autorica je osobno iskusila sve te plesne pokrete i kreacije koje se nalaze na  njenim slikama i one su u svojevrstan odraz njenog  doživljaja.

Autorica izložbe Martina Fuk zahvalila se organizaturu Društvu Crnogoraca i prijatelja Crne Gore "Montenegro" Zagreb, pojedincima koji su učestvovali u pripremi, programu otvaranja i ugodnoj večeri u Crnogorskom domu. 

Izložbu je otvorio predsjednik Društva "Montenegro" Dušan Mišković.

 

Ples s  Martinom


     "Korelacije dviju ili više grana umjetnosti prihvatljive su, ponekad  poželjne, ponekad se međusobno nadahnjuju stvarajući neočekivane nadahnuće vrijednosti sve do estetske savršenosti. Teško je zamisliti da bi arhitektura mogla zaobići slikarstvo ili kiparstvo, kazalište ili film bez glazbe, knjiga bez grafičkog dizajna.  Nisu li brojni slikari bili izvrsni kazališni scenografi, veliki slikar Salvador Dali režirao je s Luisom Bunuelom kultni film „Andaluzijski pas“, (glazba Richard Wagner), Modest Mussogorsky nadahnut slikarstvom skladao je „Slike s izložbe“, Austrijanac Hundertwasser na neobičan i fantastičan je način  povezivao arhitekturu i slikarstvo (spalionica smeća u samom gradu Beču i još niz stambeno-poslovnih zgrada), a nebrojeni su slikari izradili  sjajne asistentne  grafike i slike, ne samo kao ilustracije, nego i stvorili čitave cikluse nadahnute književnim djelima. Sjetimo se samo najpoznatije i najčitanije knjige „Biblije“ čiji su sadržaj vizualizirali brojni filmski autori te likovni majstori poput Julija Klovića, Gustava Dorea i dr.
    Slikari mogu glazbu preobraziti u likovni izraz ili im je glazba emotivni poticaj u umjetničkom procesu. Gotovo da nema ateljea bez glazbenih uređaja pa i ponekog glazbenog instrumenta. Glazba jednog Vivaldija ili Smetane emitira snažne podražaje i naprosto upućuje ruku na razigranost i valovitost poteza kistom ili perom, glazba jednog Bacha sugerira mračnije nijanse,  masivne plohe, itd.
      Plesna umjetnost i ples općenito najizravnije su vezani uz glazbu, ali ne i u pravilu. Kao i druge umjetnosti ples posjeduje univerzalni govor, prisutan je u svim kulturama svijeta. Ritmičkim kretanjem tijela kroz prostor plesač iskazuje emocije lako razumljive, bez obzira radi li se o baletu, nekom društvenom plesu ili folkloru.
     Kada govorimo o uzajamnosti plesne  i likovne umjetnosti, onda se dakako misli na likovni prikaz  plesnih pokreta, gracioznosti i vitkosti tijela plesačica. Asocijacije gotovo uvijek odvode nas u vrijeme koje su označili francuski slikari na prijelazu 19. i 20. stoljeća. Riječ je dakako o impresionistima i srodnim majstorima novih likovnih kretanja. Montmartre je bio  kultno okupljalište slikara iz Pariza, Francuske, ali i cijelog svijeta. Pariz je bio prebogat zabavnim životom naročito noću, barova s atraktivnim plesnim programima bilo je na svakom koraku. U takve prostore zalazili su domaći i novopridošli umjetnici, slikari i pjesnici i, dakako, nisu ostali ravnodušni. Jedan od takvih je i Moulin Rouge u kojem se Toulouse Loutrec osjećao kao kod kuće. Nacrtao je i naslikao niz plakata i drugih slika s can-can plesačicama, noćnim damama, zavodnicima i kibicerima, zatim Renoir s prikazima plesova na vrtnim zabavama, nezaboravni Edgar Degas s prikazima balerina na sceni i odmoru, slavni Matisse s više varijanti nagih plesača u kolu, itd.
      Martina Fuk  nastavlja ovu priču, dakako na svoj način.  
     Obzirom na njezin temperament i njenu unutarnju energiju, bilo je samo pitanje vremena kada će taj likovni naboj biti suočen s ovakvim izazovom.
    Dinamika kratkih i odrješitih poteza kistom skladno je i uvjerljivo došla u srodstvo s vještinom i govorom plesnih pokreta.
Pritom identifikacija plesa nije prioritet, mada se i to s lakoćom prepoznaje.  Bitna je napetost  i skladnost pokreta tijela, koraka i izraz lica, plesni zanos u cjelini, a to u maniri iskusnog majstora kista bojom zaustavlja na površini platna.
    Martinu ne zanimaju pojedinosti kao što je anatomija mišićnog tkiva, grimasa, nakit,  draperija, kostim.  Ipak, sve to postoji, više-manje u tragovima više sugestivno.  
     Taman toliko da se ne ispadne iz kolotečine slikarskog zanosa.
    Kao što su i spomenuti prethodnici tražili likovni smisao u klasičnim i društvenim plesovima i zabavama, tako je i ona  inspiraciju  našla u klasičnom baletu, ali i u argetinskom tangu, latino-američkim plesovima, rock`n`rollu, twistu, akrobatskim plesovima, itd. Demonstriraju to glavni junaci u svim vrstama kostima, od baletskih suknjica, krinolina, večernjih toaleta do gimnastičkih trikoa i traperica.
    Ambijent je periferan, tako da je i pozadina pretežito jednolična, da bi što više do izražaja došla koreografija motiva. Ambijent će definirati sam motiv svojom postavom, a kreće se od podija klasičnih plesnih nacionalnih dvorana do neformalnih pozornica, npr. brooklynskih sa suvremenim disco i drugim plesovima.
     Likovni nemir i izrazita emotivnost  Martine Fuk ili Tine Kovač konstanta je u dosadašnjem likovnom stvaralaštvu. Ona je iskrena, principijelna i nema nakanu (barem zasad) ulaziti u nove slikarske inovacije. Sve drugo bilo bi podilaženje okruženju, mogućem pomodarstvu ili komercijalnoj dopadljivosti. Pitanje je bi li ovi i ovakvi motivi imali postignuti umjetnički doseg, da se ulazilo u veću, odnosno opširniju likovnu narativnost. Mislim da autorica sasvim dobro kontrolira  osnovne elemente likovne forme, a posebno za pravo vrijeme za signiranje. To nije uvijek jednostavno.
    Motivi plesnih figura osim što su ritmički naglašeni, kompozicijski uravnoteženi, potencirani  su i bojom. To su ekspresionistička, ponekad divlja, drska, fovistička kretanja u svim pravcima, a ponekad u impresionističkom ugođaju, kada se na tijelu i draperiji kostima plesačica i plesača odražava usmjerena iluminacija.
      Valja, naravno, povremeno i zastati, naći djelić odmora, jer se i nadolazeći scenski nastup mora prirediti, posložiti plesni kostim, zavezati baletnu papučicu, ohladiti se lepezom…
      No, ona ne miruje, nema predaha, boji se da će izgubiti inicijalni naboj.  
Iza jedne lepeze nazire se prodoran, zavodnički pogled neke „femme fatale“, a titraji boje i svjetla ne zaustavljaju se. I kad se popravlja plesna papučica negdje sa stropa svjetla pozornice  razastiru se po tijelu.
    Martina nikako ne želi biti monokromatska slikarica, mada bi se u nekim drugim radovima to moglo naslutiti. No, to je samo privid, jer kada bi se tome približila, vjerojatno bi i takve plohe zatitrale, ako ničim drugim, a ono strukturom plohe.
    U pripremi ovog ciklusa Martina pojašnjava kako je svjesno ušla u problematiku plesa i pokreta, čak do te mjere da je i osobno isprobala različite plesne pokrete i pritom doživjela vibraciju svake vrste plesa.
    Vjerujem da je to istina, jer kako drugačije shvatiti ciklus slika naoko neprispodobivog naslova „Duša“.  Ako  njena vlastita iskušenja otkrivaju te i takve spoznaje, nakon čega su materijalizirane kroz slikarski čin, uvjerljivost konačnog uratka ima novu dimenziju."

Zdravko Šabarić

KATALOG IZLOŽBE:

Dokument