CRNA GORO, ZEMLJO MILA

CRNA GORO, ZEMLJO MILA

Izlet u Crnu Goru članica i članova Društva „Montenegro“ Zagreb

     Kažu da kada se nešto silno želi, to se i ostvari! Tako smo već godinama, nagledavši se filmova, fotografija, umjetnica i umjetnika iz Crne Gore „uživo“, konačno uspjeli da se „posložimo“ i krenemo put Crne Gore. Sastav putnica i putnika bio je vrlo šarolik, sa raznim povodima: neki sa tužnim, krenuli su odati pijetet svojim preminulima, neki su prvi put krenuli u Crnu Goru da vide te ljepote od kojih dah zastaje, neki nakon niza godina ponovo u rodnu zemlju ili zemlju predaka, a posebno bih izdvojila romantične povode tragom postojbine prvih ili najvećih životnih ljubavi. Zanimljivo je bilo slušati dojmove naših članica i članova Zagrepčanki i Zagrepčana , a posebno mladih.
    Uspjeli smo u četiri dana, od 22-25.6. „strpati“ gust program: Herceg Novi, Podgorica, Cetinje, Lovćen, Ivanova korita, Nikšić, manastir Ostrog, Skadarsko jezero, Bokokotorski zaljev, posebno Kotor.
     Žao nam je bilo spavati, tko zna kada ćemo ponovo na takav put, ali adrenalinska energija držala je budnima gotovo po cijelu noć čak i one preko osamdeset. Oduševljenje je započelo već u Herceg Novom, gdje nas je dočekala naša Vera Glavić (Hercegnovljanka, i sa zagrebačkom adresom), ne žaleći ni truda, a ni nas, odvevši nas na Španjolu (vidikovac), odakle se vidi cijeli zaljev. Tako smo, već na startu utvrdili da je u Crnoj Gori jedinica mjerenja vremena „deset minuta“, a trebalo nam je gotovo pola sata za uspon. Kasnije smo se već navikli na odgovore „ne treba vam više od deset minuta“. Vera nas je upoznala sa svim znamenitostima rodnoga grada. Dočekala nas je potom Podgorica, u kojoj ipak nije bilo tako pakleno vruće, ugodan hotel „Keto“, priganice i loza dobrodošlice, izvanredna hrana i nadasve gostoljubivi domaćini, sa obiljem dobre hrane (takve količine, uz kvalitetu, rijetko se sreću).
     Uspon preko 461 stepenice na Lovćen uspjeli smo savladati, zastali na vidikovcu (ovdje moram upozoriti na crnogorske semantičke jezične razlike: mještanke u Herceg Novom, nakon moga pitanja gdje se nalazi vidikovac, uzvratile su “a šta vam je to?“; vodič u Mauzoleju na Lovćenu suvereno je vladao tim terminom) obišli Njegošev grob, duše pune bezbrojnih dojmova Njegoševog mauzoleja, krajolika, tišine, vjetra i osjećaja bezvremenosti veličanstvenog duhovnog i prirodnog spoja.
     Ivanova korita pružila su i nama iz pjevačkog zbora priliku da na licu mjesta otpjevamo „Ne pomaže voda majko sa korita Ivanova…“ šteta što nismo odmah mogli snimiti CD… Da se utješimo, probali smo janjetinu i ostale delicije, potom se spustili na Cetinje, sve u utrci sa vremenom. Jedva da smo stigli prošetati gradom, obići dvorac kralja Nikole, otplesati rock&roll na velikom trgu sa mještaninom-kovačem, pravim ili turističkim, izgledao je vrlo autentično.
     Manastir Ostrog u neposrednom doživljaju učinio je da svi zanijeme od njegove posebne atmosfere, zavjetovale su se razne intimne želje, a nakon toga smo se uputili put Nikšića i obišli njegovu rivijeru (jezero) i provezli se gradom.

     Skadarsko jezero obišli smo brodom u trajanju dva sata, puni nevjerice od tolikog vodenog bogatstva, autohtone flore i faune, ljepote nedirnute prirode, tužnih i napuštenih kuća, smirenih ljudi. Obavezan zadatak je bila degustacija specijaliteta: krapa, jegulje, riblje čorbe i drugoga.
     Povratak je uvijek najtužniji. Vozeći se bisernom obalom, poželjeli smo stati u svakoj uvali, svakom mjestu, ali je duže potrajalo u prelijepom povijesnom Kotoru, šetnjom preuskim ulicama, brzim razgledanjem svoga kulturnog i inog bogatstva ovoga drevnog grada.

     Opći dojmovi: prekratko, ostalo je još toliko toga za obići: sjever-Kolašin, Bjelasica, kanjon Tare , Durmitor, Žabljak …..
     Pitam se kamo smjestiti toliko ljepote, ne može se jednostavno sve to upiti samo tako…
Ljudi su posebna priča: gostoljubivi, nasmiješeni, duhoviti… ne znaju jedino, oni u Podgorici , gdje je hotel Podgorica (koga god smo zaustavili, kaže: nisam odavde, ja sam iz Kolašina… pa koliko ih to ima, pun ih je naš Crnogorski dom, a meni su govorili da je to malo mjesto!

Milanka Bulatović