TRIBINA- HRVATSKA U EU I NACIONALNE MANJINE-

    U organizaciji Vijeća crnogorske nacionalne manjine Grada Zagreba, kao dio programske aktivnosti za 2013. godinu, u Crnogorskom domu u Zagrebu 2. 10. 2013. održana je Tribina s temom „HRVATSKA U EU I NACIONALNE MANJINE“. Uvodno izlaganje održao je predsjednik Savjeta za nacionalne manjine Aleksandar Tolnauer. U ime organizatora prisutne je pozdravio predsjednik Vijeća prof. emer. dr. sc. Veselin Simović, dok je moderator bio Danilo Ivezić.
     Tribini su prisustvovali brojni uzvanici i gosti među kojima i gradonačelnik Grada Zagreba Milan Bandić, prvi sekretar Ambasade Crne Gore u RH Ana Zeković, voditeljica službe za promicanje ljudskih prava i ravnopravnosti spolova, odnose s nacionalnim manjinama i vjerskim zajednicama i razvoj civilnog društva u Uredu gradonačelnika  Elizabeta Knorr, režiser Veljko Bulajić, prof. dr. sc. Dragutin Lalović, predsjednici vijeća i predstavnici nacionalnih manjina Grada Zagreba.
     Obraćajući se učesnicima Tribine na njenom početku, gradonačelnik Milan Bandić je između ostalog rekao: „Želja mi je da sve europske metropole, svi europski glavni gradovi, imaju isti odnos prema nacionalnim manjinama kao što to ima Grad Zagreb, uz zahvalu svim građanima Hrvatske iz Crne Gore koji desetljećima svojim radom i angažmanom doprinose da Zagreb bude ono što jeste.“  

      Iz uvodnog izlaganja Aleksandra Tolnauera:
      „…Osamostaljivanjem Republike Hrvatske otvorila  se potpuno  nova pozicija za status nacionalnih manjina, koje su u SFRJ smatrane narodima ili narodnostima, kao i potpuno nova okolnost u kojoj su u Hrvatskoj nastale nove nacionalne manjine iz bivših jugoslavenskih republika. Bilo je to vrijeme nacionalnog uzleta i euforije, ali i vrijeme nacionalističke konstrukcije stvarnosti, vrijeme u kojem je novo postavljeni sustav pokazivao elemente sa krajnje reduciranim naznakama liberalnog promišljanja demokracije, te projekcijom ideokratske države nacionalnog tipa. Ukratko, taj period mogli bismo definirati kao vrijeme u kojem su pripadnici nacionalnih manjina bili gotovo u potpunosti marginalizirani i uglavnom ignorirani u političkom i javnom životu. To je imalo za posljedicu pojavu straha od slobodnog izjašnjavanja nacionalne pripadnosti, kao i u ono vrijeme česte pojave nacionalne mimikrije, što je ubrzo prepoznala i identificirala međunarodna zajednica…
      U sljedećem razdoblju do 2000. godine Republika Hrvatska je potpisala i ratificirala bilateralne sporazume o zaštiti nacionalnih manjina sa Republikom Mađarskom i Republikom Italijom, te međunarodne ugovore o zaštiti nacionalnih manjina (Okvirna konvencija za zaštitu nacionalnih manjina Vijeća Europe i Europska povelja o regionalnim i manjinskim jezicima). To možemo smatrati stožernim dokumentima čija je implementacija u hrvatsko zakonodavstvo uz monitoring međunarodne zajednice imala najveći utjecaj na donošenje novog normativnog okvira za zaštitu nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj.
     No, posljedice rata, teško socijalno i gospodarsko stanje u tih prvih 10 godina samostalnosti Hrvatske, u realnom životu rezultirali su ogromnim raskorakom između usvojene legislative i stvarnog stanja  kad je riječ o pravima nacionalnih manjina. 2000. godina može se označiti kao prekretnica u smislu intenzivnih napora da se Hrvatska integrira u međunarodnu zajednicu, te da se stvore stvarni uvjeti za puno ostvarivanje prava nacionalnih manjina...
      Sporazumom o stabilizaciji i pridruživanju s Europskom unijom Republika Hrvatska preuzela je obveze donijeti novi Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina, kao Ustavni zakon koji će u potpunosti osigurati  model ostvarivanja prava nacionalnih manjina na visokoj razini. Donošenjem novog Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, osigurani su i stvoreni svi uvjeti i mehanizmi, kao i legalna mjesta gdje se problemi s kojima se susreću pripadnici nacionalnih manjina mogu identificirati i rješavati. Pripadnici nacionalnih manjina doživljavali su ga i iščitavali kao skladište budućnosti, ne samo nacionalnih manjina već i cjelokupnog demokratskog razvoja Republike Hrvatske…
      Zakonom je zaokružen cjelokupni model ostvarivanja prava nacionalnih manjina na visokoj razini koji je obuhvatio:
-   Političku predstavljenost – broj manjinskih zastupnika u Saboru povećan sa je 5 na 8,
-  Sudjelovanje pripadnika nacionalnih manjina u upravljanju u lokalnim poslovima putem vijeća i predstavnika nacionalnih manjina,
-   Savjet za nacionalne manjine, kao krovno tijelo nacionalnih manjina na državnoj razini sa ovlastima samostalnog raspoređivanja novca iz Državnog proračuna koji je osiguran za potrebe ostvarivanja kulturne autonomije nacionalnih manjina, te predlaganjima, mišljenjima i mogućnošću pozivanja svih tijela državne, lokalne i regionalne vlasti u pitanjima značajnim za nacionalne manjine, a osobito u provođenju Ustavnog zakona i posebnog zakona kojim se uređuju manjinska prava i slobode,
-  Zastupljenost u predstavničkim tijelima na državnoj i lokalnoj razini, te u upravnim i pravosudnim tijelima,
-    Služenje jezikom i pismom nacionalnih manjina,
-    Odgoj i obrazovanje na jeziku i pismu nacionalnih manjina,
-    Ostvarivanje kulturne autonomije, iskazivanjem vlastite kulture i tradicije,
-    Pravo na očitovanje svoje vjere, te osnivanje vjerskih zajednica,
-    Pristup sredstvima javnog priopćavanja,
-    Primanje i širenje informacija na jeziku i pismu nacionalnih manjina,
-    Samoorganiziranje i udruživanje radi ostvarivanja zajedničkih interesa…
     No, u  proteklih 10 godina nastupile su mnoge promjene u društvu, dogodile su se velike gospodarske, financijske i političke krize država i međunarodnih organizacija, sve usporedno sa brzim promjenama koje su uzrokovane razvojem tehnoloških, informatičkih, komunikacijskih sustava, kao i evidentnim organizacijskim i upravljačkim deficitima u brzini prilagođavanja novonastalim promjenama. Nacionalne manjine su se u takvim okolnostima i promjenama i same morale prilagođavati i pratiti izazov novog vremena.
     Upravo ove činjenice ukazuju na promjene koje će se dogoditi u budućnosti, pa tako ni Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina i njegove eventualne promjene ne trebaju biti nikakav tabu, jer vrijeme nepobitno pokazuje da su mjere politike zaštite nacionalnih manjina dinamična kategorija, za što je najbolji pokazatelj rezultat popisa stanovništva iz 2011. godine. Također, nepobitno je da su se neka rješenja iz Ustavnog zakona pokazala neefikasnim, a neka deficitarnim, te će vrijeme koje dolazi zasigurno tražiti i legislativno definiranje tih novih okolnosti. Ta pitanja trebaju biti predmet dublje i šire javne rasprave i analize, stručne, znanstvene i političke javnosti, u kojima se treba ukazati na sve dosege i eventualne nedostatke, onog što je postignuto, kao i onog što je propušteno.
Ulazak Hrvatske u EU u jednom dijelu manjinskog korpusa izaziva određenu bojazan i strah od smanjivanja dosegnutih manjinskih prava, kao i marginaliziranja manjinskih zajednica. Nažalost taj strah ima i neka svoja realna uporišta. Dosadašnja iskustva ukazuju kako je u nekim našim susjednim zemljama ulaskom  u EU došlo do redukcije manjinskih prava, a samim time i otklanjanje manjinskih pitanja u drugi plan, gotovo na marginu društvenog interesa.
    Međutim, moglo bi se pokazati da je Hrvatska u tom pogledu specifična. Ponajprije, Hrvatska u EU ulazi sa visokim legislativnim nivoom zaštite nacionalnih manjina te to u EU unosi kao pozitivan doprinos, koji u mnogim aspektima može poslužiti  kao primjer dobre prakse za neke druge zemlje, koje već jesu, ili će tek ući u EU.
     Nadalje, s obzirom ratna i poratna iskustva manjinska pitanja u hrvatskom društvu imaju svoju posebnu težinu i osjetljivost, te je s te strane realno pretpostaviti da bi neka restriktivna zadiranja u razinu dostignutih prava imalo vrlo negativne posljedice na društvo u cjelini.  
     Također, neki smatraju da bi do promjene u dostignutoj razini manjinskih prava, moglo doći i zbog činjenice da su matične države nekih naših nacionalnih manjina članice EU. Međutim, to može biti razlog i osnova daljnjeg unapređenja, a ne restrikcije manjinskih prava. U svakom slučaju EU je izazov za sve, pa onda i za nacionalne manjine, te  je sigurno da će u mnogim područjima zahtijevati promjene, ali i otvarati nove prilike i mogućnosti, i to prvenstveno kroz mogućnost korištenja EU fondova, kroz mogućnost regionalnog razvoja i suradnje, kroz prekograničnu suradnju, ruralni razvoj, itd. No, svi, pa i nacionalne manjine to moraju znati prepoznati, te se već sada intenzivno pripremati i sudjelovati u korištenju fondova, za što postoje pozitivni primjeri nekih udruga nacionalnih manjina…“
     U raspravi koja je uslijedila nakon uvodnog izlaganja naglasak je stavljen na načine osposobljavanja za kvalitetno programsko konkuriranje prema europskim fondovima uz konstataciju da je pitanje položaja i prava nacionalnih manjina prvenstveno pitanje Republike Hrvatske a ne EU. Bitno drugačije pozicioniranje udruga nacionalnih manjina u smislu obveza i novih zakonskih rješenja (Zakon o udrugama, Zakon o knjigovodstvu neprofitnih udruga i sl.) svakako će utjecati na njihov broj. Sama činjenica da je neka udruga s nacionalnim predznakom ne garantira njeno opstojanje jer nitko nema pravo na novce, ali svi imaju mogućnost da ih kvalitetnim programima i projektima dobiju.

* * *

     Aleksandar Tolnauer je predsjednik je Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske od 2003. godine, te predstojnik Stručne službe Savjeta za nacionalne manjine u Vladi Republike Hrvatske od 2003. godine. Po struci je pravnik, a obrazovao se u Zagrebu (Sveučilište) i Parizu (Université Sorbonne). Govori engleski, njemački i francuski jezik. Između ostaloga je i član Vijeća Židovske općine Zagreb, vanjski savjetnik „American Jewish Committee“; član  Upravnog odbora Centra za dokumentaciju i istraživanje Holokausta; član Nadzornog odbora Atlantskog Vijeća Republike Hrvatske; član Foruma za sigurnosne studije pri Fakultetu za političke znanosti Sveučilišta u Zagrebu; član u Nacionalnom odboru za koordinaciju sudjelovanja RH u programima transnacionalne i međuregionalne suradnje te makroregionalnim strategijama EU za RH za razdoblje od 2014.-2020. Organizirao je i sudjelovao na nizu domaćih i međunarodnih znanstvenih i stručnih konferencija, te je autor nekoliko radova koji se bave problematikom ljudskih prava i prava nacionalnih manjina. Autor je većeg broja radova o nacionalnim manjinama. Odlikovan je   odličjem Predsjednika Republike hrvatske „Red hrvatskog pletera“.