PRISJEĆANJE NA MIRKA

U organizaciji Hrvatskog novinarskog društva i Hrvatskog društva pisaca 18. 11. 2013.  u Novinarskom domu u Zagrebu, održana je večer prisjećanja na Mirka Kovača, kojoj su prisustvovali brojni prijatelji, poznanici i poklonici Kovačeva jezika.

O Mirku Kovaču su govorili: Zdenko Duka- predsjednik HND, Nikola Perković- predsjednik HDP, Nadežda Čačinovič, Predrag Matvejević, Seid Serdarević i Velimir Visković.

"...Kovač se nikada nije dao svrstati u neke ideološke, uske nacionalne okvire, on je jedan od rijetkih pisaca koji pripada kulturi nekoliko naroda i čije je jezične finese majstorski uklopio u svoju prozu. Nikad nije pisao na način da bi se površno uhvatio nekih aktualnih tema koji bi mu donijele trenutni uspjeh i zaradu..."- rekao je Predrag Matvejević

Seid Serdarević, glavni urednik i vlasnik izdavačke kuće Fraktura najavio je da će do ovogodišnjeg Pulskog sajma knjiga izaći Kovačev opsežni, nedovršeni roman-memoar »Vrijeme koje se udaljava« koji je Kovač pisao sve do dana svoje smrti. Također je najavio i osnivanje zaklade Mirka Kovača koja bi sačuvala spomen na ovog velikog pisca i koja bi nagrađivala autore koji bi na svojim tekstovima radili ozbiljno, beskompromisno i pomno kao što je Kovač radio na svojima.

" U prvim vijestima nakon smrti Mirka Kovača govorilo se dosta o tome kojoj nacionalnoj tradiciji pripada njegov književni opus. Konstatirano je da je Mirko Kovač i srpski i hrvatski i bosanskohercegovački i crnogorski pisac. To je malo komplicirano, ali posve točno; sam Kovač se takvoj definiciji vlastitoga književnog identiteta nije opirao. Doista  svakoj od tih nacionalnih tradicija on je na neki način pripadao! Hrvatskoj, jer je 1991. doselivši se u Hrvatsku (iz protesta ne samo prema Miloševićevu režimu, već i militantnome nacionalističkom ozračju među nerežimskom srpskom inteligencijom) te je odmah nakon dolaska počeo pisati na hrvatskome, ujedno prerađujući na hrvatski i svoje stare knjige koje su objavljivane u Frakturinu izdanju Sabranih djela. Srpskoj, jer je živeći u Beogradu realizirao veći dio svojeg opusa na srpskoj ekavici. Crnogorskoj, jer se osjećao ponajviše Crnogorcem (zapravo je rođen u Petrovićima na samoj tromeđi Crne Gore, Bosne i Hercegovine i Hrvatske); u društvu, među prijateljima, volio je afektirati naglašenim crnogorskim govorom šaljivo prepričavajući anegdote o crnogorskoj tvrdoglavosti i violentnosti. Bosanskohercegovačkoj, jer je u svojem opusu istočnu Hercegovinu pretvorio u mitski toponim u kojem se odvija radnja njegove proze, a osim toga u Sarajevu je imao mnoge prijatelje (prije svega svoje urednike Ivana Lovrenovića i Gavru Grahovca) te se osjećao sastavnim dijelom tog sarajevskoga intelektualnog miljea. Mirko Kovač zapravo tim svojim transnacionalnim južnoslavenskim identitetom svjedoči kako moj dragi profesor Stanko Lasić ipak nije bio u pravu tvrdeći kako će nam književnosti drugih južnoslavenskih naroda biti isto što i bugarska. Hrvati s bugarskom književnošću ipak ne dijele ključne pisce poput Ive Andrića i Vladana Desnice sa Srbima, Maka Dizdara s Bošnjacima, Stanka Vraza sa Slovencima (da spomenem samo najveće). A tim najvećima svakako treba pribrojiti i Mirka Kovača..."- riječi su Velimia Viskovića, koji je svoje obraćanje zaključio riječima:

"Mirku se ostvario san da svojim djelom posmrtno poveže sve bliske nacionalne kulture koje je osjećao svojima."

 Večeri prisjećanja na Mirka prisustvovala je u ime obitelji Mirkova supruga Boba.