PREDSTAVLJANJE ROMANA LIDIJE VUKČEVIĆ

      Uz autoricu  na književnoj večeri govorili su akademik Tonko Maroević i Petar Popović koji je  pročitao esej slikara i književnika Dimitrija Popovića, urednika ovog izdanja.
      Maroević je pomno analitički iščitao novi roman autorice. Istakao je kako prati njeno pisanje od prvih poetskih i proznih knjiga i zadržao se na zanimljivimm pripovjednim strategijama, prisustvu likovnog i zavičajnog, te snažnog obiteljskog znaka i u ovom romanu.

      Ravnatelj muzeja Miroslav Milonjić zahvalio se promotorima, autorici i brojnoj publici –među kojima su uz  izdavača Dragog Savićevića bili i ugledni Samoborci, te izdavači Branislav Ćelap i Simona Goldstein- i pozvao ih na prigodno druženje uz samoborske specijalitete i vino u foajeu Muzeja.

     Ovo je sedma knjiga Lidije Vukčević- inače dvanaesta redom- koja je predstavljena u Samoboru, gdje ova književnica živi i radi.

Tonko Maroević, Lidija Vukčević i Petar Popović

DIMITRIJE POPOVIĆ
 O ljutoj kiši neisplakanih iskustava

  Kao urednik romana ,,Kiši li neprekidno nad Kotorom?, autorice Lidije Vukčević imao sam prilike pročitati neke dijelove iz rukopisa prije  njihovog konačnog oblikovanja u romanesknu formu. Na taj sam način mogao naslutiti postupak po kojem će knjiga biti strukturirana. Kroz niz poglavlja temati se međusobno prožimaju i specifičnošću autoričinog pisma ostvaruju koherentnu cjelinu. Uspjeh ovog literarnog postupka ogleda se u  Lidijinoj spisateljskoj osobnosti koja određuje mjeru i oblik, izraz i stil onome o čemu govori, onom što se događa na njenom osobnom i obiteljskom planu ili onom javnom društvenih zbivanja koja su izravno ili posredno utjecala na autoričin život.
 Lidijin roman je okarakteriziran kao autobiografski, s obiljem dokumentarnog , i taj,možemo reći ispovijedni ton daje posebnost ovom djelu.
Jednom je prilikom Danilo Kiš rekao da sve ono  dobro i loše što se događa u piščevom životu dio je njegove sudbine , jer on druge i nema.. Danila Kiša ne navodim slučajno. Lidija ga spominje u romanu nekoliko puta. Kiš je takođe pisao o Boki kotorskoj upriči „A i B“.koju je Lidija prevela na francuski-,o ambivalentnom osjećaju što ga je u njemu budio  taj uzbudljivi i inspirativni predio. Kiša spominjem ponajprije  zbog udjela biografskih pojedinosti na kojima je gradio svoje književno djelo. Premda je njegov ,,porodični ciklus,, kojeg je često označavao Sartreovom sintagmom ,, podmukli uticaj  biografije,,  na drugačiji način ispovijednički od Lidijinog,  problem kod oboje pisca je u osnovi isti. Kako stvarnost osobnog života  oblikovati u stvarnost literature.
U XI  poglavlju  romana ,,Kiši li neprekidno nad Kotorom,, naslovljenom April  autorica se kroz lik Agneze( Lidijino ime u romanu) pita  ,, Zašto je uzela Boku kotorsku  kao idealno mjestvo svoga jastva.,,  U pitanju je naznačen odgovor. Kotor , Boka i kiša snažne su metafore kojima se spisateljičino jastvo može izraziti.. Agneza kaže da njeno,, srce nalikuje brošu Kotora,, i da ga je ,, ogradila kamenim zidinama.,, Zašto je autorica odabrala broš kao metaforu?  Jeli zato što ovaj oblik nakita ima na poleđini iglu  koja probada ono mjesto na kojem se broš pričvršćuje? Naličje Lidijinog literarnog broša ima zabodenu iglu u tijelo stvarne autoričine egzistencije. Privlačna forma literarnog izraza  sjaji na  mnogostrukosti boli postojanja. Lidija nam govori o ,, ljutoj kiši neisplakanih iskustava,,.
Ali , dok postoji ljudsko biće ono se nikada ne može isplakati, kao što se niti nebo nad nama  ne može nikada iskišiti.
Kada Agneza u romanu kaže eksplicite , sa dirljivom iskrenošću kako,, nije imala hrabrosti izgovoriti golotinju svoga života,, ona je na indirektan način ovom izjavom obznanjuje. Jer do ovog poglavlja se sasvim dovoljno razgolitila.
Odlučiti se ogoliti u pisanju i pritom imati svijest da se stoji pred samim sobom  i pred svijetom čin je dostojan hvale. Hrabar poduhvat za koji su spremni samo rijetki pisci.  
U tom  mi se smislu nameće  primjer Michela Leirisa i problem koji je ovaj pisac imao  razgolićavajući se u svojoj čuvenoj knjizi ;, Doba zrelosti,,. Svoje razgolićavanje poistovjetio je kroz metaforu s borbom  toreadora s bikom. Trebalo je umijećem i stilom savladati prijeteće rogove surove stvarnosti. Stati licem u lice sa stvarnosti. S istinom.  
To znači morati je znati uobličiti. U takvim situacijama riskantnim i za pisca i za tareadora  i jedan i drugi moraju pokazati  svu vještinu i stil svoga umijeća.
Ovaj je problem u romanu ,,Kiši li neprekidno nad Kotorom?,,  Lidija razriješila na  izvanredan način. U njemu se  nadovezuju autoričina intelektualna lucidnost , zavidna erudicija, oštroumlje, ironija , kadkad cinizam s humorom  sa onim  rafiniranim osjećajima  za oblikovanjem rečenog  što otkriva posebnost njenog poetskog nerva. U romanu se  banalnost svakidašnjeg pretapa u uzvišenost posvećenog.. Jedne subote u  Grenoblu  Agneza sa svojom majkom  Radmilom ( u romanu  Itanom) radoznalo obilazi grad. Na trotoaru neke ulice majci privlači pažnju jedan gavran što kljuca orah. Ova ptica kao živa ulična atrakcija budi joj sjećanje na onog gavrana sa freske ,,Gavran hrani svetoga Iliju ,, u manastiru Morača.
Nije li to uz pobuđenu asocijaciju  i rafinirano  nostalgično  sjećanje na rodnu joj zemlju , na Crnu Goru? Zatim se misao prenosi na Poeovog Gavrana. Pita se zašto su đaci kojima je predavala ovog pjesnika  voljeli poemu o zloslutnoj ptici.?  ,, U vremenu korote  isto se istim liječi.,, odgovara  Agneza.
 Potom nam sasvim nenametljivo u običnosti svakodnevnog  daje do znanja o svojim literarnim afinitetima . Ne uspijeva toga istog dana u Grenoblu  naći integralno Gallimardovo izdanje djela Paula Valeryja. Superiorna analitičnost i  istančana poetičnost francuskog pisca  su odlike kojima je obilježeno i Lidijino  književno pismo. Jedno od posebno važnih mjesta u romanu koje nam pomaže  u isčitavanju spisateljičinog  ogoljavanja jest poglavlje u kojem čitamo  kako je Agneza ,, od kada se opismenila uspjela prva među vršnjacima  riješiti izlaz iz nacrtanog labirinta,,. Ali već u sledećoj rečenici  čitamo ,,kako labirint  svoga života   nije uspjela riješiti nikada.,, Ovu misao ne vidim kao razočaravajuću konstataciju zrele osobe , kao neuspjelost snalaženja u zamršenoj stvarnosti autoričinoga života. Smatram da se put uspjeha  Lidijine književnosti  ne zasniva na traženju izlaza iz labirinta , nego upravo ostajući u njemu. Zato instinktivno ili svjesno autorica  ide ka središtu tog labirinta.. Ide prema tajnom izvorištu  u kojem  istovremeno nalazi  početak i kraj čovjekove sudbine. Tako se indvidualna spoznaja uzdiže do  univerzalnog značenja. Već je istaknuto da se kvaliteti ovog  romana zasnivaju na stvarnosti proživljenog. Stvarnosti u kojoj su posebno istaknuti Lidijini roditelji.
Na kraju romana u poglavlju naslovljenom  ,,Na kraju performans,, na tragičan se začin susreću  umjetnost i život. Agneza s ocem odlazi na kazališnu predstavu . Na putu do dvorane srijeću dva performera . Jedan je gol i oslonjen na zid. Iz ruku mu curi tekućina nalik krvi. To je potaklo bolesnog roditelja da upita kćer ,, je li i ovo umjetnost,,. Na Agnezin potvrdni odgovor  ironično  konstatira: ,, ja se stalno performišem na dijalizi,,.
Dirljiv susret umjetnosti i života, teatra i stvarnosti. Ne imitira li teatar stvarnost?  Bezuspješno? Kakvog smisla ima teatar pred licem smrti? Za Agnezinog oca postojala je samo jedna stvarnost koju bolno proživljava. Život je jedina autentičnost koja se ne može odglumiti.
 Lidija Vukčević zna i osjeća da je literatura najpouzdaniji oblik nadvladavanja stvarnosti, one iste stvarnosti  iz koje ta literatura proističe.
 ,,Život posvećen umjetnosti, pisao je Gaetan Picon, jedno je od najvećih posvećenja čovjekovih koje umjetnost nije iznevjerila,,
To dokazuje i knjiga Lidije Vukčević,,Kiši li neprekidno nad Kotorom?“

Učesnici predstavljanja