HOMEROVA DRAMSKA RADIONICA U ZAGREBU

NOĆNO SUNCE
Marijane, Saše, Anđele, Miljana, Bojane, Katarine, Božidara, Milice i Slaviše

    Neka bude krivo i žao svima onima koji nisu bili u utorak uvečer, 15.10.2013. godine u dvorani kazališta „Vidra“ u Zagrebu na predstavi HOMEROVE DRAMSKE RADIONICE iz Podgorice, a na  8. Međunarodnom festivalu kazališta slijepih BIT (blind in theatre), od 11. – 17.10.2013., u organizaciji Kazališta slijepih i slabovidnih „Novi život“ iz Zagreba.  Nama, prisutnima, to je bilo pravi umjetnički užitak izvanredno senzibiliziranih autobiografskih  priča uprizorenih u predstavi.

    HOMER je udruženje koje se bavi različitim vidovima kulture slijepih, a osnovano je krajem 2011. godine. Homerova dramska radionica je amatersko kazalište u formiranju, a započeli su sa radom početkom 2013. godine, pa je „Noćno sunce“ prva predstava na repertoaru. Grupu vodi kazališni redatelj Petar Pejaković, koji radi i kao profesor na Akademiji dramskih umjetnosti na Cetinju. U grupi su za sada aktivni slijepi srednjoškolci, studenti i nekoliko starijih osoba. U večerašnjoj predstavi nastupili su:Marijana Blažević, Saša Vuković, Anđela Dragović, Miljan Otašević, Bojana Otašević, Katarina Ćetković, Božidar Denda, Milica Milić, Slaviša Grubiša. Scenografija i kostimografija je u postavi Mirka Radonjića.

    U  najavi predstave kažu:    
„ PRVA predstava novoformirane Homerove  dramske radionice pod radnim nazivom „Noćno sunce“, inspirirana je  dijelovima životopisa samih učesnika radionice, tako da predstava ima djelomično dokumentarni karakter. Pored osobnih ispovijedi koje su satkane od snova, stvarnih događaja i želja, predstavu sačinjavaju i tekstovi iz različitih djela ruskog avangardnog pisca Danila Harmsa. Ovaj specifičan pisac predstavlja svojevrsnu preteču piscima apsurda, a proistekao je iz literarne ruske struje kojoj je satira bila osnovno izražajno sredstvo. Tako i u samom naslovu predstave, sintagmi koju je osmislio jedan od glumaca u radionici, apsurdna situacija postaje metafora općeg ljudskog postojanja, generator komike upućene samom sebi, ali i pokretač koji na dirljiv način preispituje granice humanosti i predrasuda.“   

     A da smo svjedočili iznimnoj predstavi potvrdila je publika koja je ovacijama i povicima“bravo, bravo!“ i tokom predstave i na kraju dugotrajnim pljeskom pozdravila naše crnogorske umjetnice i umjetnike . Ne sjećam se kad sam skoro gledala tako nadahnutu, samoironijsku, duhovitu predstavu punu drugačijih životnih opažanja, na lijepom crnogorskom jeziku i specifičnom crnogorskom humoru. Glumice i glumci su nas oduševili i svojim brojnim talentima: glumom, sviranjem raznih instrumenata, u predstavu dobro uklopljenom izvedbom “Vrsute“, „Poljem se vije“ i drugih pjesma kojima nismo odolili ni mi, tako da su nam poslije rekli da smo lijepo pjevali.

     Naravno da nismo propustili druženje nakon predstave. Ovi mladi ljudi (petnaest-šesnaestogodišnjaci i nešto stariji) prvi put su u Zagrebu i nisu krili svoje oduševljenje i gradom i ljudima. A koliko su bili zadovoljni svojom  izvedbom svjedoče burne reakcije iza zastora pozornice, po završetku predstave.
      Na kraju predstave kažu (slobodno interpretirani dio teksta):
      „Sve su emocije jake: i ljubav i ostale, ali najjača je nada. . . .
      „Tata, šta je to sunce?Šta je to žuto?
      Idemo gore, visoko, sjedni mi na ramena, ispruži ruke, ovo toplo, meko, na tvojoj ruci, na tvojoj kosi , tvom obrazu, to je žuto sunce……“

Milanka Bulatović