AUTORSKO VEČE MIRAŠA MARTINOVIĆA U PODGORICI

U okviru decembarskih dana kulture 11. 12. 2013. u Gradskoj biblioteci "Radosav Ljumović" u Podgorici, održano je autorske veče poznatog crnogorskog pisca Miraša Martinovića.
Na večeri su nastupili: Božena JELUŠIĆ, književni kritičar, Vesna ŠOŠKIĆ, medijator, Teodora KALIČANIN, muzički dio programa i autor.

UČESNICI VEČERI- (foto-POBJEDA)

TEKST BOŽENE JELUŠIĆ donosimo u cijelosti:

Az, Miraš

„Gledao sam noću u zvijezde, u koje
Ti sada gledaš, ti što živiš na mojoj baštini,
Ti što obrezujuješ moj vinograd.

Ko se mene još sjeća.
Žih i imah
Baštinu…

Ispod koje spim…

(Iz zbirke: Govor zemlje)

„Moja domovina je mnogo prostranija od one koja je ucrtana u granice Grčke. Moja domovina je beskrajna. Ja osjećam sebe svuda, u mnogim zemljama i narodima.“

(Iz zbirke: Antički gradovi, snovi i sudbine)

     Miraš Martinović je izrazito samosvojan autor u crnogorskoj književnosti, a može se reći i na cijelom ex-YU prostoru. Fascinacija antičkim temama, prošlošću Crne Gore, ali i udaljenih naroda i civilizacija, rezultirali su serijom romana i poetskih zbirki kojima je nastojao da iz zdenca vremena izmami drevne glasove i da „pročita“ priče o onima koji su ovom zemljom hodili, a koje su sakrili vijekovi ili čak milenijumi.
     U Martinovićevom poetskom rukopisu udruženi su pjesnički senzibilitet i snažna strast prema arheologiji, premda to nije inicijalna autorova profesija. Poznato je i da je sve svoje romane i pjesme prvo „prehodao“, pažljivo posmatrajući drevne ostatke, sve dok razvaline nisu počele da se u mašti iznova sazdaju. Ovakav odnos prema prošlosti podrazumijevao je i autorovu brižljivo njegovanu erudiciju, koja mu je pomagala da razumije osobenosti crnogorskog prostora na razmeđu civilizacija i da uspostavlja veze koje inače ostaju nevidljive.
Svoje poetske svjetove Martinović uspijeva da oživi običnim a vječitim ljudskim nemirima, ljubavima i strahovima, strastima i porazima. Konstante ljudske prirode i snažna imaginacija pomažu mu da čak i iz sasvim malenog zapisa, neobičnog kamena, muzejskog artefakta, izmami upečatljivu priču o pojedinačnoj egzistenciji. Moglo bi se reći da je Miraš Martinović svojevrsni lirski arheolog, koji navodi prošlost da pjeva o negdašnjim nadama, snovima i uzaludnostima kao da se sada događaju.
Povlašćeno mjesto u njegovom opusu svakako pripada prostoru Crne Gore kao razmeđu civilizacija i pokreta naroda. Jedan od njih, koji svoje trajanje nije potvrdio bogatom književnom zaostavštinom i koji se podatno ulivao u grčki civilizacijski krug, bili su Iliri. Čitajući Miraševa djela, od romana Teuta, koji je docnije postao osnova poznate internacionalne pozorišne predstave, stiče se utisak da on, kao svojevrsni „ilirski“ pisac iz budućnosti, ispravlja davnašnju istorijsku nepravdu. Uz to, njegova „ilirska“ inspiracija uspostavlja veze među svima koji sada baštine   ili su nekada živjeli na ovim prostorima.
Martinovićeva poetska inspiracija i njene posebnosti, lako se otkrivaju i u poetskim i u proznim zapisima.  Iako je njegovo kazivanje po tonu elegično, a ritam odmjereno trohejski, pažljivi čitalac ipak otkriva stvaralački grč, gotovo bojazan da će oživljeni glasovi prošlosti naglo utihnuti. I dok pred nekim arheološkim nalazištem sluti neočekivane spojeve i slojeve, Miraš ne skriva uzbuđenje što gazi po tragovima, gleda isto nebo i diše isti vazduh kao drevni ilirski, grčki, rimski čovjek, urska harfistkinja, dukljanski ljetopisac ili običan ratar…  U njegovom autorskom maniru gotovo da nema vraćanja; poetski zapis nastaje u dahu ili se nižu grozdovi zapisa, kao da oživljava neki davnašnji grad sa svojim tržnicama i hramovima, kućama i ulicama. Zbog toga on ostavlja tekst u onom obliku koji mu je dao trenutak nenadne epifanije. Ono što čitaoca zaista može da  ponese je snažna proživljenost tih susreta sa prošlošću, ali treba reći da Miraševa djela ne počivaju samo na trenutku inspiracije, već i na dugim godinama opsesivne posvećenosti i proučavanja istorijskih i arheoloških datosti.
    U formalnom smislu, ključne osobenosti Martinovićevog stvaralačkog postupka su u saglasju sa poetikama poststrukturalizma i postmodernizma, zapravo u saglasju sa uvidima da i tekstovi koji nisu oblikovani na književno-umjetnički način mogu biti u službi fikcionalizacije i snažne lirske ekspresije. Tako se i Miraš Martinović opredijelio da različite neknjiževne tekstove (mahom istoriografske zapise, enciklopedijske odrednice, razna kazivanja, svjedočenja, citate) uključi u kontekst svojih romana, priča i pjesama i da ih učini dijelom njihovog poetskog svijeta. Tako raspoređeni, neknjiževni medaljoni doprinose da djelo poprimi uzbudljivu vjerodostojnost.
    Kada je rekonstrukcija prošlosti u pitanju, uvijek nam se čini inspirativnom jedna anegdota koju je kazivao Tomas Man. Naime, nakon što je pročitala mitopoetsku sagu, roman  Josif i njegova braća, Manova prostodušna sekretarica je ustvrdila da se sada konačno zna kako se sve zaista dogodilo. Tako i Miraš Martinović udružuje i pretapa raznovrsnu građu, dovodi je u neočekivane odnose sve dok ne počnu da „oživljavaju kraljevi, župani i stratezi, sudije i sveštenici“. „Strašni pogled istorije spušta se na moje lice“, kaže on u jednoj od pjesama iz Govora kraljeva. Tako može da se otvori Agruvijum, da Doklea progovori svojim snovima, da se u pepeljastim ostacima pronađe ruka harfistkinje iz Ura, da progovori zemlja, antički gradovi, snovi i sudbine. Iza svega Miraš Martinović uvijek traži i otkriva nevidljivi ljetopis.
    Drevni urbanitet je omiljeno mjesto sa kojeg autor počinje svoj ulazak u duhovni svijet minulih epoha i ljudi. U jednoj od priča iz Antičkih gradova, snova i sudbina,  autor kaže da je priča Halata - pobuna predaka „najilustrativniji primjer SPOLIE, ugrađivanja odbačenih kamenova u nova zdanja“. Upravo ta „mozaičnost“ narativne i poetske strukture, to ugrađivanje odbačenih kamenova u nova zdanja, predstavlja okosnicu Martinovićevog odnosa prema građi i novoj formi koju oblikuje.
    Martinovićeva književna ostvarenja su krajnje otvorene strukture, u kojima tekst ne mora biti definisan ni žanrovski ni jezički. Može se govoriti i o metatekstualnom diskursu, budući da su u pjesme i naraciju uključene fusnote, naučni fragmenti, dokumentarna proza, ponekad čak i otvoreni „link“ ka nekoj drugoj knjizi i slično. S vremenom, literarni tekst je postojao svojevrsni hipertekst ili hiperproza, budući da je autor počeo da oprema svoja djela (osobito: Antički gradovi, snovi i sudbine) neverbalnim nosiocima sadržaja i značenja što otvoreno upućuju na druge baze podataka. Martinovićevo djelo tako potvrđuje da globalna mreža i radijalno povezivanje, konstruisanje  i dekonstruisanje, nisu ostali bez odjeka ni u njegovom poetskom postupku. Rezultat su inovirani značenjski odnosi formirani voljom kreatora, na način da se čitaocu nude najmanje dva, pa i više nizova teksta, verbalnog i neverbalnog, naučnog i fiktivnog, enciklopedijskog i pjesničkog.  
    Djela Miraša Martinovića su pobuđivala pažnju drugih stvaralaca, pomenimo samo Mirka Kovača, Dimitrija Popovića, Radoslava Rotkovića…  Kovač je isticao da je u pitanju „precizna stvaralačka erudiciju iz koje proistječu rodovi koji se više ne mogu odvajati“, a Dimitrije da kod Miraša „onamo gdje arheologija završava počinje poezija“. Sam Martinović često ističe  kako ga je Borislav Pekić (u vrijeme kad je autor pisao romane Vavilonski mudraci i Posljednji Eshilov dan) savetovao da „zagrebe“ po ovom tlu i iz njega iznese mitsku priču. Miraš Martinović je taj savjet očito poslušao i ostao mu vjeran do danas.
Najzad, vraćajući se iznova na već pomenuti autopoetički iskaz o odbačenim kamenovima, može se reći da on, na neki način, predstavlja ne samo formalnu već i etičko humanističku odrednicu ovog autora. Naime, ukoliko se poslužimo onom znamenitom Kišovom sintagmom po-etika, ili pokušamo da doživimo onu poetsku pravdu koju bi donijela samo jedna opšta enciklopedija mrtvih, vidjećemo da se i Miraš Martinović uputio u tom pravcu. Naime, samo literatura može biti prostor univerzalne pravde i humanizma, koji, iako teorijski nedokazivi, a praktično neostvarivi, nastavljaju da traju samo u svijetovima umjetnosti. Tu pravdu za sve koji su hodili ovim prostorima Miraš Martinović uporno traži već više od tri decenije.

Budva, 11. 12. 2013.
Božena Jelušić

S predstvljanja knjige ANTIČKI GRADOVI SNOVI I SUDBINE- U Zagrebu