povratak na sve vijesti

OPROŠTAJ OD ADMIRALA

četvrtak, svibnja 10. 2012.

„Jednostavno se ne može voljeti, ako ljubav nije vječna, ne može se živjeti, ako život nije vječan, preko vremena i prostora, preko smrti“ (Vječnost), Miloš Milošević "Za ruke se držimo"- izdavači NZCH i HGD CG.

Nije uvijek lako prepoznati prave vrijednosti i prema njima se odnositi na pravi način, s poštovanjem i spremnošću da ih se slijedi.
Unatoč malobrojnosti i procesima odnarođivanja te povremenim pritiscima na našu zajednicu, ponosimo se što je golemi dio pokretnoga i nepokretnoga spomeničkog blaga naše sadašnje domovine hrvatskog podrijetla, karaktera i predznaka.
Nije uvijek bilo lako održati te činjenice, još manje ih javno isticati, a to je bilo iznimno teško u vrijeme raspada SFRJ. No, u takvim vremenima javljaju se posebni ljudi i preuzimaju odgovornost za suživot te očuvanje dostojanstva svake osobe u svom okruženju. Oni svijetle kao svjetionici koji i u najvećim neverama omogućuju da ljudi i zajednice ne dožive brodolom života.

Svi smo mi iznimno ponosni da među nama žive takvi ljudi, koji su imali hrabrosti staviti sav svoj ljudski i profesionalni potencijal u službu čovječnosti. Jedan od tih ljudi, istinski znanstveni i kulturni gorostas o kojemu s poštovanjem i divljenjem pričaju diljem svjetske znanstvene zajednice bio je dr. sc. Miloš Milošević.
Nevjerojatno plodan u svom radu, sklon stalnim preispitivanjima i provjerama, odmjeren, ali i odlučan, slovio je za barda svjetske arhivistike. On je s pravom uživao ugled vrsnog muzikologa, povjesničara i povjesničara umjetnosti. Svojim znanstvenim i kulturnim djelovanjem dao je nemjerljiv doprinos očuvanju baštine Boke kotorske, posebno očuvanju hrvatske komponente, što je ohrabrilo pripadnike naše zajednice u očuvanju identiteta i opstanka u teškim vremenima.
Dr. Milošević stao je u burnim vremenima na čelo Bokeljske mornarice 809, značajne institucije u identitetu bokeljskih katolika i Hrvata, koja je 2009. godine proslavila 1.200-tu obljetnicu, skupa sa svojim zaštitnikom sv. Tripunom u čiju je čast i utemeljena. Bitno obilježje te bratovštine jest širina i tolerancija, koja nije dovođena u pitanje ni u najtežim vremenima, pa su uz katolike i Hrvate članovi bratovštine i pripadnici drugih vjera i narodnosti.
Tu tradiciju očuvao je i sačuvao, uz ostale, i dr. Milošević kao doživotni admiral, izabran na tu dužnost bremenite 1991. godine.
Za sve učinjeno u očuvanju i zaštiti kulturne baštine i identiteta Boke kotorske, unapređenju dijaloške svijesti s većinskim crnogorskim narodom, ali i s pripadnicima drugih naroda u Crnoj Gori, te širenju demokratskih kapaciteta s obiju strana granice, predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesić, na prijedlog Hrvatskoga građanskog društva, a uz potporu Dubrovačko- neretvanske županije i Udruge dragovoljaca Domovinskog rata Dubrovnika, dodijelio je dr. Milošu Miloševiću 8. srpnja 2008. godine, ispred katedrale sv. Tripuna, hrvatsku državnu nagradu Reda Danice hrvatske s lentom i likom Katarine Zrinske. Tom prigodom Mesić je, između ostalog, rekao: "Oslovio sam Vas, gospodine Miloševiću, kao admirala Bokeljske mornarice, što mi se danas i ovdje čini najprikladnijim. Ima još nekoliko titula koje sam mogao navesti, a koje bi vrlo točno i prikladno označile Vašu ličnost i Vaše djelovanje. Ljudi poput Vas učinili su neizmjerno puno za Crnu Goru i Hrvatsku…"

Miloš Milošević rođen je 1920. godine u Splitu. Od 1953. godine radi u Istorijskom arhivu u Kotoru gdje ostaje do odlaska u mirovinu 1985. godine. Specijalizaciju iz arhivistike obavio je u Parizu 1970. godine, a 1974. doktorirao je na Filozofskom fakultetu u Zadru na temu "Boka kotorska za vrijeme mletačke vladavine (1420. - 1797.)". U Istorijskom arhivu u Kotoru stekao je sva arhivistička zvanja, a 1978. godine zvanje znanstvenog savjetnika i od tada do odlaska u mirovinu 1985. godine bio je i ravnatelj Istorijskog arhiva Kotor.

Kao priznati znanstveni radnik, arhivist, romanist i teoretičar arhivistike, bio je i predstavnik Jugoslavije na međunarodnim kongresima arhivista u Bruxellesu, Madridu, Moskvi, Washingtonu, a 1980. godine u Londonu je izabran za predsjednika Sekcije profesionalnih arhivskih društava Međunarodnoga arhivskog savjeta pri UNESCO-u.

Objavio je 24 knjige, a publicirao je više od 230 znanstvenih radova koji, kako za znanstvene krugove, tako i za sve one čitatelje zainteresirane za prošlost i povijest Boke kotorske, predstavljaju nezaobilazan znanstveni izvor. On je izabrao da bude posrednik između prošlosti i sadašnjosti, slikar kolektivne sudbine ljudi na obalama zaljeva Boke, odnosno svega onoga što karakterizira Mediteran, prostor kome zajednički pripadamo, prostor koji je zajednički i univerzalan sudbinama mnogobrojnih generacija.
Taj njegov golemi književni opus ostao je na ponos njegovim mnogobrojnim nasljednicima: četvero djece, desetero unuka i desetero praunuka.

Govoreći o svome životnom pozivu arhivista, isticao je "... arhivski rad nikad nisam osjećao kao teret. Naprotiv, tko jednom osjeti ljepotu plovidbe po tom velikom i opasnom moru dokumenata, taj je se teško odriče. Povezivanje raznobojnih i raznoznačnih kockica i dobivanje smislenog i cjelovitog mozaika predstavlja neizmjernu radost i bogatu naknadu za dugotrajan trud i prolaz kroz neizbježan tunel sumnji i nesigurnosti."
Razgovarajući o životnoj filozofiji, često je znao prokomentirati na sljedeći način "...svatko u sebi nosi zlo, ali ga treba sistematski suzbijati, pružiti ruku i biti prijatelj ljudima. Pošto sam taj specifičan trud oko izgradnje sebe samoga uvijek doživljavao kao golemi napor kočenja, suzbijanja, odricanja, šutnje, praštanja, savršeno mi je jasno zašto to mnogi ne rade, pa čak i ne znaju da to treba raditi i kako."
Godine su prolazile, a Miloš je nastavio neumorno raditi. Bio je sretan kada je iz tiska izišao prijevod srednjovjekovnog Statuta grada Kotora, njegovo životno djelo. Međutim, nakon tripundanskih blagdana ove godine, zdravstveno stanje mu se pogoršalo, zalegao je u krevet. S velikim ushićenjem primio je vijest o skorom posjetu izaslanstva Sveučilišta iz Zadra. Dana 19. travnja 2012. doputovalo je izaslanstvo na čelu s rektorom Antom Uglešićem. Miloš je tog dana živnuo, u kolicima ih dočekao u pomorskom salonu i pozdravio ih, pričao im o povijesti pomorskog salona i obitelji. Nekoliko dana nakon toga život mu se ugasio.
"Teško je pronaći prave riječi u trenutku kad nas je napustio čovjek koji je u sebi nosio toliko kršćanske topline i ljubavi prema ljudima, znanosti, kulturi, umjetnosti, Boki, a jednako tako i prema našem Zadru. Ostaje nam utjeha da smo se prije nekoliko dana vođeni Božjom providnošću susreli s njim i uručili mu Plaketu našeg Sveučilišta koja ga je na trenutak ispunila srećom", stoji u brzojavu rektora Sveučilišta u Zadru prof. dr. sc. Ante Uglešića.
Dana 26. travnja Bokeljska mornarica održala je komemorativnu sjednicu u koncertnoj dvorani Glazbene škole "Vida Matjan" - crkve sv. Duha u Kotoru, a pokop je obavljen 27. travnja na župnom groblju sv. Mateja u Dobroti, gdje je i održana sveta misa zadušnica, koju je predvodio mons. Ilija Janjić, kotorski biskup, uz prisutnost mnogobrojnih župnika, a misu  je pratio pjevački zbor sv. Mateja. Posmrtnu povorku pratio je odred Bokeljske mornarice, koji je na groblju odao počast svome admiralu počasnim plotunom, a od admirala se oprostio kap. Ilija Radović, viceadmiral. Na pokopu je bio veliki broj građana iz svih mjesta Boke kotorske, kao i delegacija iz Dubrovnika, na čelu s Mirom Buconić, bivšom županicom, Mišom Galjufom, bivšim dožupanom i Željkom Filičićem, izaslanikom Udruge DHRM-a i HRM-a.

Tripo Shubert

Sl 9. Posljednji pozdrav svom Admiralu

Posljednji pozdrav svom admiralu