povratak na sve vijesti

PROZOR OSTAVI OTVOREN

petak, ožujka 04. 2011.

U Crnogorskom domu u Zagrebu uz prisustvo brojnih gostiju i uzvanika 3. 3. 2011. predstavljena knjiga PROZOR OTAVI OTVOREN

Predstavljanju je prisustvovao veliki broj uzvanika i gostiju među kojima:
ambasador Republike Albanije u Republici Hrvatskoj gos. Pelumb Ćazimi; prvi sekretar Ambasade Crne Gore u Republici Hrvatskoj Branislav Karadžić; izaslanik gradonačelnika Grada Zagreba Duško Ljuština; predsjednik Županijske skupštine Zagrebačke županije Damir Mikuljan; direktor Centra za očuvanje i razvoj kulture manjina Crne Gore Mirsad Mulić; predstavnici albaniskih vijeća i udruženja u Zagrebu i Zagrebačkoj županiji
O zajedničkom projektu izdavanja knjige i samoj knjizi govorili su:
Dr. sc. Radomir Pavićević; prof. dr. Milan Vukčević, priređivač i prevoditelj knjige Ćazim Muja i urednik knjige Zuvdija Hodžić. Moderator je bio Danilo Ivezić. Stihove iz knjige govorili su Milanka Bulatović i Leonard Hamitaj.

"...Domaćini večerašnjeg susreta su Nacionalna zajednica Crnogoraca Hrvatske i Društvo Crnogoraca i prijatelja Crne Gore "Montenegro" Zagreb, a program predstavljanja se realizira u suradnji s Vijećem albanske nacionalne manjine Grada Zagreba i uz pomoć Centra za iseljenike Vlade Crne Gore.
Knjiga PROZOR OSTAVI OTVOREN - s podnaslovom Panorama književnog stvaralaštva Albanaca iz Crne Gore, je zajednički projekt Nacionalne zajednice Crnogoraca Hrvatske i Centra za iseljenike Vlade Crne Gore sa željom, kako i piše u uvodniku knjige: "…Da sebi i drugima pokažemo kakvo duhovno blago pośeduje Crna Gora, da su različitosti njeno bogatstvo, a skladni međunacionalni i međukonfesionalni odnosi prirodan izraz i nastavak vjekovnog zajedničkog bitisanja…".
Ono što Europa postavlja kao zadatak i pokušava ostvariti rezolucijama kao cilj, Crna Gora ima kao tradiciju.
Albanci u Crnoj Gori, slični po mnogo čemu, različiti jedino po jeziku kojim govore i pišu, kao i pripadnici svih ostalih nacionalnih manjina (osim jedne) sudbinski su povezani s Crnom Gorom i Crnogorcima, što zorno pokazuju i rezultatima povijesnog majskog referenduma iz 2006. godine.
Knjigu, kao dvojezično izdanje, - Zbornik književnih radova 12 albanskih autora iz Crne Gore- je pripremio i preveo Ćazim Muja, uredio Zuvdija Hodžić, na naslovnici je slika Dimitrija Popovića, štampao Skener studio iz Zagreba koji je ujedno i suizdavač, a sufinancirana je sredstvima Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske..." ( Danilo Ivezić )

"Nije mi cilj ovđe govoriti o cijelokupnoj albanskoj književnosti, jer govoriti o albanskoj literaturi danas je vrlo kompleksno pitanje. Osvrnuću se samo na onaj dio književnosti čiji su autori Albanci iz Crne Gore, a koji su svojim dijelima veoma zaslužni u kreiranju jedinstvenog stabla Albanske književnosti.
 Naravno da Albanska književnost, tokom petovjekovnog razvoja, stvorila je umjetnički identitet učvrstivši konstante i sve svoje višedimenzionalne transformacije. Kroz vrijeme, njene strukturalne karakteristike su se promijenile, skoro kao u svim evropskim literaturama, bilo kao unutrašnja književna dešavanja, bilo po odnosima s neknjiževnim kontekstima.
U Crnoj Gori, u krajevima u kojima žive Albanci, rođeni su stvaraoci od najvećeg značaja u sveukupnoj albanskoj književnosti i kulturi. Neka od ovih imena su prominentne figure albanske intelektualne scene, književni autoriteti, pjesnici, prozaisti, dramaturzi, prevodioci i književni naučnici. Može biti da je sreća šćela da prva knjiga, kojom počinje albanska književnost, "Meshari" (Misale), jedan prijevod Svetog Pisma, bude prevođena i objavljena 1555. godine od jednog sveštenika baš u ovim krajevima, Gjon Buzuku (Đon Buzuku-a), za koga se pretpostavlja da je rođen neđe između Ulcinja - Šasa - Šestana i Bara. Možda u eternalnom suživotu sa crnogorskim Oktoihom. Nije slušajno da će se i prvi kompletan prijevod Biblije na albanskom jeziku krunisati upravo tu đe je Buzuku započeo prije 5 vjekova. Monsinjor Simon Filipaj iz Klezne kod Ulcinja preveo je znalački i s velikim talentom i objavio na albanskom jeziku cjelokupno Sveto Pismo. Ovoj tradiciji pisanja ili prevođenja možemo dodati i jednog od prvih prevodioca Mevluda 1873. godine, takođe iz ovih krajeva, Ulcinjanina, Hafiza Ali Ulćinakua (Hafiz Ali Ulqinaku).
Moram istaći da u izvjesnoj mjeri globalna slika o albanskoj književnosti uopšte, pa i onog dijela kniževnosti albanaca iz Crne Gore, zavisila je i od vanknjiževnih prilika, odnosno od opšte društveno-političke i društveno-kulturne atmosfere i stepena razvijenosti uzajamnih kulturnih veza između dva naroda - tokom prošlog vijeka. Ta književnost je bila nepoznata za crnogorsku čitalačku publiku. Nastala u tišini, na rubu, jedna lijepa i vrijedna književnost je strpljivo čekala svoje čitaoce crnogorskog jezika. I desi se..., desi se nezavisna Crna Gora čijoj nezavisnosti  uveliko doprinijeli i Albanci. Otvori se napokon ona škrinja dragocijenosti, čiji je ključ dat u rukama svim čitaocima ove knjige, da bi razumjeli da nas ne veže samo zavičaj, već i svijet univerzuma, usud i izazov, i da bez obzira na naše razlike zajedno živimo u istom svijetu i sa istim božanstvima.
Zbornik književnih radova koji čine 12 albanskih autora iz Crne Gore (Esad Mekuli, Nolj Beriša, Redžep Ćosja, Idriz Uljaj, Zuvdija Hodžić, Aslan Biša, Ibrahim Berjaši, Mehmet Kraja, Basri Čaprići, Hadži Šabani, Anton Berišaj, Anton Gojčaj) je izbor iz širokog stvaralačkog opusa autora predstavljenih ovđe, u ovom izdanju sa jedinstvenim kriterijumom - zavičaj.  Svjesni smo da zavičaj ne mora biti kategorija koja toliko estetski  povezuje razne autore i individue nekoliko generacija, ali isto tako, iz životopisa najistaknutijih autora velikih književnih tradicija razumijemo da je zavičaj onaj kamen koji im najviše znači, koji nose čitavoga života, svjesno ili nesvjesno, što se neizbježno primjećuje u estetskoj atmosferi  njihovih književnih djela.
Ovaj književni materijal, poezija i proza, odabran je od ovih autora, ne da bi se stvorila neka nova i razdvojena kategorija književnosti, već naprotiv, da bi se na ovaj način, u vidu izdanja monografskog tipa, afirmisao upravo njihov zavičaj koji je, kroz različite vrijednosti i ostvarenja, doprinio dragocjenom i nespornom književnom i duhovnom panteonu albanskog naroda. Jedan dobar dio imena predstavljenih u ovom izdanju poznate su  ličnosti i izuzetni autoriteti u albanskoj kulturi.
Esad Mekuli, koga nazvaše patrijarhom književnosti i kulture Kosova, možda po retorici jedan od istaknutih krležijanaca, otkada je počeo pjesničku beśedu, duboko se uznemirio, zato ne govori o smrti boja u prirodi, niti o ljepoti promjena i njihovih nijansi, već o životu i smrti, o ratu i slobodi, o bitnim impulsima i stremljenjima  našega života. O životu koji prkosi i čovjeku koji želji biti slobodan i uvijek želji živjeti koliko i sam kamen. On, bez sumnje, jeste i socijalan, ali i pjesnik u čijem djelu nijanse imaju određeni smisao i težinu. Esad, dakako, prilazi životnim problemima i fenomenima na svojstven, originalan i karakterističan način, naslanjajući se čvrsto na klasnoj samosvijesti i poznavanju socijalnih odnosa, ali, on je prvenstveno i pjesnik naglašenog senzibiliteta, dobrote i ośećajnosti čovjeka koji sve rane koje nosi i pati njegov narod ośeća i doživi u svome tijelu i u svojoj duši. Rekli bi smo, jedna sinteza Verlena, Remboa i Bodlera.
 Redžep Ćosja začetnik albanske savremene proze i književne estetike, bez sumnje jedan od najpoznatijih poliedričnih figura počev od književnosti pa do filozofije, jedan od najvećih književnih kritičara i teoretičara  u cjelokupnoj albanskoj literaturi. Njegov doprinos nauci o književnosti može se slobodno mjeriti sa dostignućima samih institucija, dok je njegovo čisto imaginarno književno stvaralaštvo, metodologijom i sadržinom, uticao na uspostavljanje osnova modernog shvatanja književne tradicije.Zuvdija Hodžić čije književno djelo prelazi granice nacionalne kulture, čovjek koji luta za svojom zvijezdom, klasik crnogorske - bošnjačke - albanske književnosti, koji se uvijek bori protiv granica, čak i onih imaginarnih između sna i jave, mašte i onoga što se stvarno dešava, fikcije i fakcije, paradigmatske istine i cikličnog obnavljanja sreće. "Balkanska tema Zuvdije Hodžića, počinje da se demitizuje već u njegovim pripovjetkama u zbirci Zima, monumentalizira se i u kontekstu međunarodnih zbivanja u romanu Gusinjske godine, da bi se personalizirala i kao sreća i kao drama sa svim varijacijama, uzdižući se do univerzalnog kroz arhetip znakova kao sudbina, kao iskustvo, kao filozofija, kao ona tačka u kojoj se svijet ogleda, u romanu Davidova zvijezda", zapisao je prof. dr Basri Čaprići.
Mehmet Kraja, predstavnik albanske moderne i postmoderne, je prozaista velikih stilskih otklona u albanskoj prozi, spretno usavršavajući kompleksnu pripovjedačku strategiju u kojoj se prepliću avanture, snovi, magija, transcendentalni svijet, alhemične mijene, samopreobražavanje, obmana, samoobmana, magično ogledalo itd. On pravi velike pomake preko svojih junaka i u konceptu albanskog morala koji je u svom anahronizmu iznimno konzervativan, patrijarhalan i robotizovan, umije i ima hrabrosti da se na idejnom planu suoči s opštim uvjerenjima koja konzerviraju jedno društvo, sa učvršćenim konceptima o moralu koji guše književnost i život jedne zajednice. Krajini junaci skoro uvijek polaze iz svog epskog ambijenta, odvodi ih neđe daleko, postavlja im raznorazne zamke i zadivljuje ih golicavim strastima, samo da bi ih na kraju, mada sa neđe izgubljenim identitetom, vratio tu odakle su i pošli, đe i konačno umiru.
Basri Čaprići, predstavnik albanske moderne i postmoderne u čijoj poeziji dolazi do izražaja viševrsna ironija, naročito ona paradoksalna. Najčešće - ironija prema političkim tabuima i dogmama, idolima i svecima, zaludnim čekanjima, vjeri i dojučerašnjim povjerenjima. Veći dio njegove poezije obuhvata doživljaje čovjeka one sredine, đe nedostatak slobode i nasilje pritiska sve oklopnjačom šutnje, samoodbrane, strahom i užasom. Zato se njegova poezija može okarakterisati kao poezija traumatičnih posljedica, ličnog i etničkog straha od ekzistencijalne opasnosti, koji je rijedak ili i nepoznat evropskoj modernoj poeziji drugih jezika.
Tu su i ostali autori kao Nol Berisha, Asllan Bisha, Idriz Ulaj, Anton Gojčaj...
Oni su u albansku književnos ušli upravo zahvaljujući idilično nijansiranoj književnoj interpretaciji sredine odakle i dolaze, krša Malesije, Alipašinih izvora Ulcinja... uvijek naslanjajući se na obogaćivanju književnosti temama, likovima, događajima baš iz te sredine. Kod većine njih je književna rekonstrukcija prošlosti zavičaja municiozna, jer njihova djela su istinski muzej u tekstu bez kojega bi naša saznanja o prošlosti njihovog zavičaj  bila daleko skromnija.
U poeziji Ibrahim Berjašija smjela upotreba boja,  priziva u śećanju Traklove pjesničke strategije, (ruke su od zelenika, jedrenjaci - žuti, nebeska piramida - plava, jezerske muze - bijele, sunce koje se rađa - žuto)... Dok Šabani demonstrira umješnost u lessis more (manje je više), disciplini koja podrazumijeva asketsku kontrolu jezika i strogu ekonomiju stiha. A poezija Antona Berišaja u albanskoj književnosti se pojavljuje kao potpuno novi model, model koji teži pozitivnim trendovima zapadnih književnosti.
Činjenica je da veći dio ovih autora ne živi odavno u ovim krajevima, već u velikim intelektualnim, kulturnim, prosvjetnim, univerzitetskim centrima, u kojima su, kao i u sredini iz koje su, u Crnoj Gori, izuzetno cijenjeni i uvaženi. Među njima su četiri akademika: Mekuli, Ćosja, Hodžić, Kraja, čije djelo uveliko  prelazi granice njihovog jezika i kulture.
Pokušaj da se ova imena uvrste unutar ovog izdanja, ne razdvaja ih ni za trenutak od njihovog nacionalnog književnog stabla i njihova djela ne odvaja iz života koji ona žive unutar njihove književne i kulturne zakonitosti. Njihovo mjesto i autoritet u nacionalnoj kulturi povećali su u nama osjećanje ponosa što su ''naše gore list'' i na najbolji način afirmišu umjetničke, kulturne ali i etičke i etničke vrijednosti Crne Gore, tradicije i suživota. I ovaj projekat Centra za iseljenike Crne Gore i Nacionalne zajednice Crnogoraca Hrvatske to pokazuje i potvrđuje. U ime svih njih i u moje ime, veliko Vam hvala... (Ćazim Muja )

"...U  Mesneviji čuvenom djelu velikog islamskog mislioca  Rumija čiju je godinu rođenja UNESKO proglasio kulturnim događajem stoljeća ima priča o Aliju iz Bagdada (San o blagu) koji je BLAGO našao u svojoj bašti- Poruka priče je jasna: Crna Gora svjesna sebe to BLAGO nalazi sve više u svojoj bašti- u sebi u svom narodu u svojoj duhovnoj tradiciji kulturi- pa naravno i u onome što je neotuđivi dio u književnosti i kulturi Albanaca u Crnoj Gori. Mi u Crnoj Gori, ponosni smo na Albance iz Crne Gore, na njihovu, našu, književnost. Ponosni smo iz više razloga, prvo što su oni stup crnogorske države, kao jedinstveni primjer u okruženju i svijetu, da jedna manjina tako stoji iza države kao što je to albanska manjina u Crnoj Gori. Drugo što su imena albanskih književnika iz Crne Gore zaista velika imena ne samo albanske književnosti već i šire. Ponosni smo i zbog toga što oni što više pripadaju drugima sve više pripadaju nama, što više pripadaju nama to više pripadaju i drugima. Gandhi je rekao da samo onaj ko spozna svoju kulturi i književnost može da cijeni i drugu. Karakteristike ove književnosti su iste kao i crnogorske, kako je ovdje istaknuto, da nije razlike u jeziku svako bi pomislio da se radi o istim piscima. Zato što je etika albanskog čovjeka i etika crnogorskog čovjeka ista. Zato što je ista i estetika i poetika sa svim razlikama i svim sličnostima koji mogu biti, ono Eliotovo "svi idemo tamo odakle smo krenuli". Primjeri su Zogović i Mekuli. Zajedničko crnogorskoj i albanskoj književnosti je vjera u moć pjesme, u moć riječi. Svi smo mi nas velikom putu. Ovdje je knjiga i kako kaže stara derviška poslovica "Kad zora svane svijeća nije potrebna", pa tako ni moja priča..." ( Zuvdija Hodžić )