povratak na sve vijesti

PRETPOPISNA AGRESIVNA KOREOGRAFIJA

subota, ožujka 05. 2011.

Akad. Sreten Perović O OTPORIMA CRNOGORSKOKOM PRAVOPISU

 

sreten

Akad. Sreten Perović
PRETPOPISNA AGRESIVNA KOREOGRAFIJA
O OTPORIMA CRNOGORSKOKOM PRAVOPISU

   U neočekivanom talasu žestokih političkih osporavanja pravopisnog normiranja i kodifikacije Crnogorskog jezika, i to najviše od onih koji su bili članovi državne komisije za njegovu standardizaciju, izgleda da je neophodno javnosti još jednom predočiti osnovna stanovišta PRAVOPISA CRNOGORSKOGA JEZIKA. To je potrebno najviše zato što mnogi crnogorski građani nemaju ni vremena ni interesa da čitaju pravopise, a jesu posredstvom javnih glasila upleteni i u tu pretpopisnu političku koreografiju. 
   Nema razloga da se bilo ko ljuti na Crnogorski jezik, pa ni na norme njegovog nedavno usvojenog Pravopisa,  ako mu ne smeta ime toga jezika! Po Pravopisu  crnogorskoga jezika samo je (i)jekavski izgovor normativan, a sasvim su ravnopravne i ćirilica i latinica, kao i obje pravopisne «varijante»: ona po  Pravopisu srpskohrvatskoga književnog jezika (Novi Sad - Zagreb, 1960),  koja još egzistira jedino u Crnoj Gori,  i ova - s jotovanim oblicima, po kojoj  je Vuk Karadžić prevodio Bibliju, tj. njen  Novi zavjet.
   Pravopis Crnogorskoga jezika, dakle, daje punu ravnopravnost oblicima  ĐED i djed,  ĐE i gdje,  ĐEVOJKA i djevojka,  ĐEVER i djever; ĆERATI i tjerati, VRĆETI i vrtjeti, POLEĆETI i poletjeti  itd. Narod u Crnoj Gori, ne samo Crnogorci, najčešće u govoru upotrebljava jotovane oblike, podrazumijevajući da se ti paralelni likovi i u značenjskim nijansama razlikuju. (Moj unuk Nikola mene oslovljava sa  ĐEDE, a oca svojega oca, onog drugog đeda, Makedonca  - oslovljava  sa DEDA ! I nikad u tom oslovljavanju ne pogriješi.)
   Po Pravopisu Crnogorskoga jezika ispravne su obje «varijante»: ona od 30 slova i ova od 32 slova! Nova jezička  norma se temelji na živom opštecrnogorskom jeziku, ali i na bogatom crnogorskom književno-jezičkom nasljeđu u crnogorskoj  narodnoj književnosti i posebno u djelima  Petra Prvog,  Njegoša,  Ljubiše, Marka Miljanova, Kralja Nikole, sve do današnjih naših pisaca.  
    Kad možete da birate jednu od dvije ravnopravne varijante u Pravopisu crnogorskoga jezika - to predstavlja naše bogatstvo, a ne siromaštvo!  Niko nikoga ne prisiljava ni da piše ni da govori drukčije nego što je dosad govorio i pisao! Samo svi  treba da se naviknemo na dva novouvedena slova (Ś i Ż) i na ime zvaničnoga jezika u Crnoj Gori, bez obzira da li ćemo ta slova upotrebljavati ili svoj jezik tako zvati. 
 Po Ustavu službeni  jezik je Crnogorski,  a «u službenoj upotrebi» su i: Srpski, Hrvatski, Bosanski i Albanski jezik. Prva četiri sociolingvistička jezika imaju zajedničku novoštokavsku osnovu, te  njihovi korisnici međusobno komuniciraju bez prevodioca.
    Podsjetimo da je sintagmu Crnogorski jezik prvi  upotrijebio Vuk Stefanović Karadžić u djelu  «Montenegro und die Montenegriner», koje je objavljeno na njemačkom jeziku u Lajpcigu 1837. godine. Vuk je  zamjerio  Vijali de Somijeru,  francuskom pukovniku-putopiscu,  zato što je napisao da je Crnogorski jezik varijanta Grčkog!  Zanimljivo je da je Vuk sintagmu Crnogorski jezik pisao početnim velikim slovom! 
    Nauci je poznato da su taj jezik Vukovi preci  odnijeli  iz naših krajeva i da su njime u ondašnjoj (vazalnoj) Srbiji govorile jedino familije koje su se tamo doselile iz krajeva današnje Crne Gore. Takođe je naučno dokazano da su tim jezikom potonjih vjekova govorili svi Crnogorci; pismeni - njime i pisali!
    Crnogorski P.E.N. Centar mnogo je doprinio da svjetska kulturna elita upozna i pomogne napore crnogorskih intelektualaca za odbranu Crnogorske kulture, Crnogorskog jezika, Crnogorske crkve i za obnovu nezavisnosti  Crnogorske Države. U tim naporima značajnu podršku pružio nam je Internacionalni PEN. Crnogorski P.E.N. je 1994. godine usvojio Deklaraciju o ustavnom položaju crnogorskog jezika, kojom smo tražili da se u Ustav Republike Crne Gore umjesto Srpskog u službenu upotrebu uvede Crnogorski jezik. Godinu dana kasnije, 1995. naš PEN je formirao i Odbor za kodifikaciju  Crnogorskog jezika, s obavezom da priredi Pravopis Crnogorskoga jezika. Taj fundamentalni posao obavio je neimar crnogorske slavistike  prof. dr Vojislav Nikčević. Njegov Pravopis je 1997. godine publikovan u izdanju  Crnogorskog P.E.N.-a, i to je bila velika naša pobjeda nad svim otporima koji su nam  činjeni.
     No prije pojave Nikčevićevog Pravopisa, na  62. kongresu Internacionalnog PEN-a u Pertu (Australija), oktobra 1995, usvojena je za nas veoma značajna Rezolucija o odbrani Crnogorskoga jezika, koja glasi:  «Duboko zabrinuti politikom srpske i crnogorske države na planu asimilacije u Crnoj Gori, Skupština PEN-a skreće pažnju tim državama na međunarodne obaveze koje su potpisale da štite  kulturni identitet  i lingvistička prava, te poziva srpsku i crnogorsku državu, u ime obaveza i principa Povelje OUN, UNESCO-a i  Internacionalnog PEN-a, da zaštite i promovišu lingvistička i ljudska prava svih stanovnika Crne Gore»!  
    Ali nije samo PEN branio Crnogorski jezik. Radili su to, prije svih, istaknuti crnogorski stvaraoci, najčešće u svoje ime, ili u ime asocijacija kojima su pripadali. Takvo je bilo  Saopštenje  Uprave Udruženja književnika Crne Gore "Novosadski dogovor je prevaziđen". Taj dokument iz davne 1971,   "partijski oci" su ocijenili kao izraz  crnogorskog nacionalizma, iako smo se u tom tekstu zalagali samo za puku ravnopravnost crnogorske jezičke varijante u okviru tada zajedničkog  srpskohrvatskog / hrvatskosrpskog jezika. 
    Od tog dokumenta prošlo je evo pola vijeka, izrasle su nove generacije pisaca, jezikoslovaca, prosvjetara i jezičkih neimara. Ali «genske» klice otpora Crnogorskoj kulturi i Crnogorskom jeziku nijesu sasvim nestale. Vazda se nađe «pravovjernih jezičkih čistunaca» kojima «nije jasno» zašto je Crnogorcima,  crnogorskim  građanima,  potreban Crnogorski jezik, kad uglavnom razumiju i ona tri ostala novoštokavska jezika: Bosanski, Hrvatski i Srpski jezik? Da ne kvantifikujemo sve ideološke rukavce koji se slivaju u istrajnu rijeku otpora svemu što se u Crnoj Gori vrijednosno obnavlja, inovira i civilizacijski osnažuje, što i ne mora da uvijek ima racionalne podsticaje, ipak nije sasvim jasno zašto su se uvažene profesorice sa Katedre za crnogorski jezik i južnoslovenske književnosti odlučile da s toliko animoznosti osporavaju Pravopis crnogorskoga jezika i ruže svoje kolege i druge intelektualce  koji o njemu drukčije misle. Više je nego neobično da bilo ko sa bilo koje univerzitetske katedre dozvoli sebi luksuz da veliku količinu negativnih kvalifikativa uputi na adresu jednog Okruglog stola i njegovih brojnih učesnika - samo zato što odbija da učestvuje u razgovoru o Crnogorskom jeziku u javnoj upotrebi. Da li to bilo kome daje moralno pravo da učesnike Okruglog stola, istaknute javne ličnosti, lingviste, književnike, akademike - bez zazora kvalifikuje kao  diletante, nestručnjake i - pogubne crnogorske  nacionaliste ?!  Uvjeren sam da  naše uvažene dame dobro znaju da to nije u skladu s njihovom profesijom, i da ne doprinosi njihovom građanskom i univerzitetskom dostojanstvu.  Znaju, takođe, da  smo i mi diplomirali na beogradskom  Filološkom fakultetu, da smo slušali i polagali jezičke predmete koje su predavali svjetski poznati lingvisti: Aleksandar  Belić, Radosav Bošković, Radomir Aleksić, Mihailo Stevanović i prof. Taranovski, a asistirali Asim Peco, Mitar Pešikan  i drugi odličnici moje generacije. I predavanja iz «jugoslovenske i svetske književnosti» slušali smo kod znamenitih profesora: Miloša i Vojislava  Đurića, Milana Bogdanovića, Vida Latkovića, Velibora Gligorića, Dragoljuba Pavlovića, Petra Kolendića... Takođe nije dobro da se u žaru nezadovoljstva i uslovne samoodbrane onako atakuje na neimenovane učesnike  Okruglog stola, među kojima su bili i pisci (od po)  50-ak  književnih djela, cijenjenih i u drugim kulturnim sredinama.  Pritom, ne bi trebalo da se zaboravi  da su neki od njih i o Crnogorskom jeziku pisali  decenijama, mada nije obavezno da te tekstove i  knjige čitaju naše lingvistice, uvažene koleginice i kolege - profesorese i  profesori!
    Lekcija o ovovremenom crnogorskom nacionalizmu koju nam je održala gospođa Glušića višestruko je poučna. Nameće se utisak  da  profesorica vjeruje u ono u što juče nije vjerovala (ili je javnost mislila da ne vjeruje), i  da sad vjeruje    da joj je bolje da drukčije vjeruje. Kao svaki propovjednik svake vjere, ona  ne daje dokaze za potvrdu svoje vjere i  svojeg uvjerenja (!), pa kao apostol nauke o jeziku otkriva diletante i nacionalističke vještice među braniteljima «nenaučnog» Crnogorskog jezika. Njeno javno reagovanje  sadrži tvrdnju  da je nacionalizam u Crnoj Gori sveobuhvatna pojava, podržavan od državnih organa, ali i ta tvrdnja ima svoje nijanse: po njenom mišljenju srpski nacionalizam je neuporedivo manje zlo od znatno opasnijeg nezavisnog (autokefalnog!) crnogorskog nacionalizma.     Zaključak gospođe Glušice je jasan i iskren. Ona poručuje: «Ako se po jezičkoj politici procjenjuje najmlađa evropska država, nameće se zaključak da se ona, na putu ka Evropi, pretvara u NACIONALISTIČKO ČUDOVIŠTE  i da joj takvoj u društvu demokratskih država i naroda neće biti mjesta.»
    Sve što je u dva nastavka u «Vijestima» («Sila i zastrašivanje umjesto argumenata» i «Diletanti na sceni»;  23. i 24. feb. 2011) izjavila gospođa Glušića  o mentalnom stanju crnogorskih stvaralaca i državnim organima koji ih podržavaju, pa i o samoj Državi, izaziva mučninu.  Zaključak gospođe Glušice da se Crna Gora «pretvara u nacionalističko čudovište» (u što su nas devedesetih godina prošloga vijeka bezbroj puta ubjeđivali mentori iz Beograda) iznenađuje i svojom logikom: da «najmlađa evropska država...  na putu ka Evropi» neće stići tamo đe je krenula, jer za to «nacionalističko čudovište», za tu Crnu Goru  «u društvu demokratskih država i naroda neće biti mjesta». Zna dobro gospođa Glušica da Crna Gora nije najmlađa evropska država, čak i ako joj oduzmemo  sve prethodne vjekove njene državotvorne i državne, teokratske i monarhističke istorije, njenu Knjaževinu  i Kraljevinu,  njene vladike, mitropolite, knjaževe i kraljeve - prve i potonje (!),  ali je u trenutku gnjeva prema crnogorskim nacionalistima i nacionalističkim (prosvjetnim) crnogorskim vlastima, jednostavno ispustila iz vida tu činjenicu. Neka joj je, kao dami, od svih nas oprošteno!           
    Najzad, pisac ovog teksta nije nikad sebe  smatrao teoretičarem jezika -ni crnogorskog ni srpskohrvatskog ili hrvatskosrpskog, pa ni makedonskog sa kojega je preveo i prepjevao više od dvadeset knjiga. A mogao je, na osnovu svojeg fakultetskog obrazovanja i decenijskog  praktikovanja, doći i do nekih vlastitih a ne samo citiranih "mišljenja i zaključaka",  kao što to čine neki moji knjiženo-jezički potomci i ovih dana. Kao praktičar u književnoj upotrebi jezika, nudim još jedan  lako provjerljivi podatak. Za posljednje četiri godine preveo sam i prepjevao NA CRNOGORSKI (jezik) pet knjiga: s makedonskog - roman "Bunar" Dimitra Baševskog (2006), antologijski izbor poezije Mateje Matevskog  "Povratak iz Troje" (2008) i izbor poezije Petra T. Boškovskog "Postelja od trnja" (2010); sa ukrajinskog - izbor poezije Oleksija Dovgija "Zavjet" (2006); sa slovačkog - izbor poezije Františeka Lipke "Agronauti i jeretici" (2007). Uz to, izvršio sam poetsko-jezičku redakturu prijevoda Antologije savremene albanske poezije "Ukradeni plamen" dr Baskima Kučukua  (u prijevodu kolege Ćazima Muje iz Ulcinja), koju je publikovala Dukljanska akademija nauka i umjetnosti.  Sve te knjige dostupne su javnosti i ni jednom čitaocu nije zasmetala činjenica da su prevedene na crnogorski jezik -  jotovanom  varijantom od 32 slova! 
    Žalim što se koleginice sa Katedre za crnogorski jezik i književnost  Filozofskog fakulteta u Nikšiću nijesu  upoznale sa tim na crnogorski jezik prevedenim djelima, kako bi mogle pravednije da prosuđuju  ne toliko o vrijednosti  prijevoda i prepjeva koliko o funkcionalnosti Crnogorskoga jezika u složenim književnim formama. Uostalom, Katedra posjeduje i trotomno prvo kolo mojih Izabranih djela (Poezija I, II, III), nedavno publikovane crnogorskim jezikom nejotovane pravopisne norme, pa zainteresovani jezikoslovci mogu da  prosuđuju o vrijednosti obje crnogorske varijante, oba pravopisna lika - u djelima jednoga autora.

    Podgorica, 25. II 2011.