povratak na sve vijesti

dr. GORAN SEKULOVIĆ: -O onome koji dijeli državu ‘’(u)jedinjujući’’ je-

utorak, listopada 04. 2011.

O onome koji dijeli državu ‘’(u)jedinjujući’’ je Ili: O vatrogascu – piromanu; Ko će predsjedniku reći – dosta Ili: Kako upokojiti vampira?!

Predsjednik Filip Vujanovic i dalje dijeli (političke) šamare (po) Crnoj Gori. Poslije šest godina od kada je potpisao Zakon o državnim simbolima, odlučio je da sa nacijom podijeli svoj negativan doživljaj državne himne. Makar jedne njene polovine. I to, kaže, ne zbog teksta, već zbog tekstopisca. Predsjednik se pojavljuje odlučno i energično kao vatrogasac jednog po  njemu veoma opasnog požara, koji se širi širom Crne Gore, dijeleći je i zavađujući.  Piroman je po predsjedniku jedan kontroverzni čovjek koji je živio prije nekih sedam-osam i više decenija i koji nas još uvijek dijeli. Predsjednik nas ne dijeli? On nas spaja? Predsjednik nam otvara oči, pomaže naciji da progleda? Nijesmo znali da nas himna dijeli, sada znamo. No, dešava se, da i vatrogasac bude - piroman.
Dječja dernjava
Predsjednik je prevazišao svojim izjavama o himni čak i svog mentora. Jer, mitropolit Amfilohije prije nekoliko godina je izjavio na svečanoj sjednici Skupštine opštine Budva, kada je prvi put ustao na intoniranje državne himne, da ne vidi ništa čudno u tome što je tako postupio, jer je po njemu to jedna lijepa narodna pjesma. Dakle, po Amfilohiju, himna nas ne dijeli i Sekula Drljević u cijeloj priči i nije bitan. Jer, niko sa sigurnošću ne može tvrditi da je on tvorac tih stihova.
Da li postoji u svijetu moralni (ne)primjer da predsjednik države potpiše ukaz o himni, više godina bezbroj puta predstavlja državu na čijem je čelu u zemlji i inostranstvu upravo himnom kao njenim najuzvišenijim i najreprezentativnijim obilježjem i da poslije svih tih godina šutnje najednom naciju (koja je s ponosom gledala kako je njen predsjednik, mislila je, takođe ponosan što joj pripada pod tim znamenjima) počne da svakodnevno zapljuskuje gotovo dječjom dernjavom da mu ta igračka (himna), ipak, nije potpuno po guštu, i da bi je trebalo u ime ''pravednosti'' zamijeniti, odnosno nabaviti i kupiti novu. Možda bi je ponegdje naš predsjednik mogao dobiti i za džabe. Mogao bi se i pomoliti sa 'Bože, pravde'' za uspjeh svog sve(u)jediniteljskog spasiteljskog i mesijanskog nauma o promjeni sadašnje crnogorske državne himne. Bože, zaista, šta ovo učinje naš predsjednik od ''jedne lijepe narodne pjesme''!? Razumije se, pomolio bi se u crkvi, kako su mu rekli svih četrnaest arhijereja u svijetu, koja je jedino ''kanonska''. Jer, naš predsjednik voli da se o istoriji svoje zemlje, crkve i nacije, informiše ne u svojoj zemlji, već kod, na primjer, episkopa drugih crkava i zemalja, ali bogme i da prima uputstva od predsjednika drugih država koji će se jezici i na koji način izučavati u školama u njegovoj zemlji.
Izvrtanje činjenica
Predsjednik progovori o himni kada uopšte više nije riječ o pola građana Crne Gore koji ''ne vole'' da slušaju dvije strofe državne himne, kako to neke političke snage nastoje da predstave, što najbolje pokazuju i rezultati nedavnog popisa, kao i različite ankete i istraživanja o identitetskim pitanjima i državnim simbolima. Predsjednik nas pokušava ubijediti da imamo himnu koja dijeli državu danas kada ju je čak i onaj koji nas dijeli već više od dvadeset godina prihvatio kao nešto što nas ne dijeli iako je crnogorska, a znamo da je baš taj srpski crkveni velikodostojnik izjavio da je crnogorska nacija komunističko kopile. Ali, to ne zna i predsjednik Crne Gore, koji izjavljuje da mitropolit Amfilohije nije nikada izjavio da ne priznaje Crnogorce i cnrogorsku naciju. Ovu fašističku izjavu i mnoge druge mitropolita SPC naš predsjednik ne konstatuje i ne primjećuje,  već je zagledan u (daleku) prošlost kao čuvar antifašističkih tradicija. Naš i Crne Gore branitelj od fašizma. Kada nas ovako ''brani'', odnosno napada državnu himnu i naša najsvjetlija nacionalna i državna osjećanja, bolje onda i da nas više ne brani. Neka brani sebe od samog sebe. To je najteže.
Da je ono prvo u izvedbi našeg predsjednika najlakše, to smo se već uvjerili toliko puta na stanicama njegovog političkog putujećeg crkusa, kojim je pokazao da je odustao od drugog, težeg puta - ideala da bude predsjednik svih građana. I ovaj kao i drugi ideali, nikada se ne ostvaruju u potpunosti. Ali, predsjednik je odustao i od pokušaja u tom pravcu. Dokaza je na pretek. Prestao je biti predsjednik i advokat onih crnogorskih građana koji su vjernici i poštovaoci po njemu ''nekanonske'' crkve koja je sa svojim vođama, mitropolitima i vladarima, svještenstvom, vjernicima i cjelokupnim crnogorskim narodom, vijekovima stvarala zemlju čiji je predsjednik. Zatim je u autorskom članku objavljenom u jednom beogradskom nedjeljniku, napisao da je u Crnoj Gori postojala jedna partija, misli se na Liberalni savez, koja je htjela da Crna Gora sa svima ima prijateljske odnose, a jedino neprijateljske sa Srbijom. Takvo izvrtanje i nepouzdanost činjenica čudi i od jednog advokata, naravno, uzetog ovdje kao metaforu mogućeg naličja jedne profesije. Jer, prosto je nezamislivo da se tako nešto čuje od, formalno gledajući, jednog državnika sa profesionalnim beckgraundom pravnika i advokata u zemlji koja toliko istorijski, antropološki i egzsitencijalno drži do etike i morala, do digniteta, dostojanstva i istinite i odvažne riječi.
Ko je (i dalje) u velikoj zabludi?!
Predsjednik je, kako izjavi, nerado potpisao Zakon o dinastiji Petrović Njegoš zbog njegove odredbe o nasilnom odnosu srpske vojske i države 1918. godine prema crnogorskoj dinastiji (civilizacijski jednoj od najsjajnijih u Evropi svih vremena), Crnoj Gori, crnogorskom oružju, crnogorskoj državi i crnogorskom narodu. A evo što je predsjednik Vujanović izjavio na završnom mitingu DPS-a  na glavnom gradskom trgu 18.maja 2006. g. u Podgorici: ,,Sa bojnog polja na diplomatskom polju 1878. god. na berlinskom kongresu, dobili smo državno priznanje  i postali tog 13. jula, dvadesetsedma zemlja međunarodne zajednice. Četrdeset godina gradili smo Crnu Goru, materjalno i duhovno je preporodili, a onda, jednog dana na jednom zasijedanju, na jednoj skupštini, u jednoj velikoj zabludi, u nesrećnoj podgoričkoj skupštini, izgubili smo svoju državu.'' I ne samo državu, već i dinastiju, i istoriju, i crkvu, i pravo na narodno i nacionalno ime. Ili, kako to reče jedan od crnogorskih prvaka prisajedinjenja Srbiji na podgoričkoj skupštini: ''Do danas smo bili Crnogorci, od danas smo Srbi''. Ko je, dakle, i dalje, u (velikoj) zabludi?! I može li se i smije li se, poslije svega, biti i dalje u zabludi, osobito kada je riječ o prvom čovjeku crnogorske države?! Da li se danas poslije predsjednikovih riječi o Zakonu o dinastiji Petrović Njegoš može reći da je predsjednik Vujanović 2006. g. bio u zabludi oko ''zablude nesrećne podgoričke skupštine'', kao što je bio u zabludi, kako stvari stoje nakon njegovih posljednjih izjava, i 2004. g. kada je potpisao ukaz o državnim simbolima, uključujući i državnu himnu?! A vidimo i iz njegovih riječi, koliko su zablude političara i državnika opasne. Toliko da se zbog njih gubi i svoja država!
Sada je naš predsjednik postao (ne)pouzdani antifašista koji ''brani'' pouzdani crnogorski antifašizam od (ne)pouzdanog fašiste. Valjda je jasno što je crnogorski antifašizam pouzdan budući da je i istorijski verifikovan i usidren kao jedan od ključnih identitetskih sadržaja prepoznatljivih vrijednosti savremenog crnogorskog bića. Iako se ubi govoreći o antifašizmu i od samoizdavanja za provjerenog antifašistu, još nije položio taj veoma zahtjevni ispit. Recimo, ne čusmo ga da je kritikovao četničke i fašističke sadržaje pojedinih srpskih nacionalnih medija u Crnoj Gori ili pak prisustvo ratnih zločinaca u vjerskim objektima, promovisanje memoara osuđenih u Hagu za ratne zločine u hramovima Srpske pravoslavne crkve, rušenje Spomenika u Tuđemilima, ili da je jasno i odlučno branio Crnu Goru od pretenzija države Srbije i njenih raznih strategija i svajatanja crnogorske istorije i kulture, itd., itd. Ali, zato dr Sekulu Drljevića nikako ne zaboravlja. Drljevića koji je u toku Drugog svjetskog rata bio blizak ustaškom režimu, a poginuo od crnogorske četničke ruke, Drljevića koji je napisao izvanredne stranice o crnogorskom subjektivitetu i Crnoj Gori baš kao vječnoj zemlji, ne toliko kao samostalnoj zemlji, što je samo posljedica njene izvorne etničke autentičnosti, moralne snage i istorijskog prava na svoju državu, već u smislu njene narodne, nacionalne i istorijske, državotvorne, duhovne i etičke misije u svijetu, nešto slično poput onoga kako o Crnoj Gori, na primjer, piše čuveni srpski akademik Živojin Perić.
Hajdeger, Paund, Marks, Meštrović i naš predsjednik
Sve da je Drljević i napisao, tj. dopisao dvije strofe sadašnje crnogorske himne, ako je kako kaže Vujanović sa sadržajem stihova sve u redu, zašto bi se isti uklonili samo zato što je tekstopisac u jednom periodu sarađivao sa ustašama (na kraju, čak ako je i koautor himne, bilo je to prije njegovog proustaškog perioda)?! Sarađivao je prije toga Drljević i sa (veliko)srpskim ujediniteljima i nacionalistima, kao i sa crnogorskim federalistima (koji su prije Drugog Svjetskog rata sarađivali sa crnogorskim komunistima), a jedno kratko vrijeme i sa crnogorskim četnicima!? Riječ je o apsolutno anticivilizacijskom i anahronom gledištu, jer to znači da bi se, recimo, trebali odreći filozofskog mišljenja jednog Martina Hajdegera zbog toga što je sarađivao sa nacistima, ili pjesničkog djela Ezre Paunda zbog nepokolebljivog fašističkog ubjeđenja?! Ili teorije Karla Marksa zbog staljinističkih Gulaga i Kolima?! Ili, na primjer, staviti pod sumnju Njegošev Mauzolej samo zato što je njegov autor Ivan Meštrović živio i stvarao u Austrougarskoj, Jugoslaviji Karađorđevića, ali i u Titovoj Jugoslaviji?! Svi bi ovi naučnici, filozofi i umjetnici, tj. njihovi stvaralački učinci koji predstavljaju značajan i neprocjenjiv dio svjetske kulture, veoma loše prošli ako bi se usvojio način mišljenja i postupanja našeg predsjednika.
Vujanović smatra da se zbog Drljevića mora ukloniti i ''njegov'' tekst, pa bi tako nestalo i stiha ''Da je vječna Crna Gora'', iako je predsjednik ''apsolutno uvjeren'' da je to ''sjajna krajnja poruka''. Zašto onda da nestane?! Nije li, ipak, predsjednikovo insistiranje na himni koja će ujedinjavati Crnu Goru, zapravo žal za nekim ranijim vremenima i odnosima, odnosno strateški rad za buduće vrijeme u kojemu bi se u pogodnom trenutku i odnosu političkih snaga mogla ponovo i što je najvažnije stabilno i konačno realizovati stara velikosrpska želja mnogih za prisajedinjenjem naše zemlje kao običnog oblasnog okruga jednoj geografski mnogo većoj susjednoj državi, pa i nekim teritorijama i djelovima drugih država u okruženju, koja  jedino i može, sljedstveno tome, da nosi poruku da je vječna i neuništiva?!
Umišljeni svespasitelj i mesija
U jednom periodu Drljević je bio odlučni zagovornik, čak perjanica, ujedinjenja sa Srbijom, ali se razočarao odmah poslije 1918. godine kao i mnogi drugi crnogorski političari koji su hrlili ka Velikoj Srbiji i utapanju Crne Gore u srpstvo. U međuvremenu, Drljević je kao advokat, dakle, kolega po profesiji našeg predsjednika, imao briljantnu odbranu jednog od najuglednijih Crnogoraca, đenerala Radomira Vešovića, pred sudom Kraljevine SHS. Riječi Drljevića (''Zar se u krvavim tragovima koji vode do jugoslovenske države ne vidi i crnogorska krv?!'') i Vešovića (''Nikada  nijesam doveo u pitanje slavu crnogorskog oružja!''), izgovorene na montiranom i sramnom suđenju ostale su kao najznamenitija svjedočanstva svjesnog i beskrupuloznog velikosrpskog ništenja i kaljanja časti Crnogoraca, Crne Gore, crnogorskog oružja, crnogorske kraljevske dinastije i svega što je bio crnogorski doprinos ne samo u Prvom svjetskom ratu, već i cjelokupnog hiljadugodišnjeg crnogorskog civilizacijskog habitusa.  
Mogao bi i morao naš predsjednik kao jedan od najistaknutijih pripadnika političke elite da ima razumijevanja za suptilne i kompleksne istorijske periode kroz koje je prošla naša zemlja i da analitički pokuša da sagleda određene pojave, događaje i ljude u njima. Ne može biti predsjednik svih građana, što verbalno hoće, ako ne napravi golemi napor da zaista ujedinjuje Crnu Goru, a ne da je dijeli. A predsjednik nas dijeli i on to priznaje, jer su njegovi stavovi ili ''doživljaji'', kako on kaže, tumačeni ''kroz oprečna viđenja i u svom sadržaju i u svojoj formi''. Predsjednik reče i da je svako (i crnogorski i srpski, mada nije bilo kritika iz srpskih partija, naprotiv) ekstremista ko ne misli o himni kao on, već ga kritikuje i ne dijeli njegov stav o tome da nas himna dijeli. Demokratski, nema šta. Ovakvo obraćanje je tipično za umišljenog svespasitelja i mesijanskog vođu u totalitarističkim i diktatorskim sistemima. Ali, pošto srećom ne živimo u njima, sve skupa izgleda (pre)više karikaturalno i komedijantski. Predsjednik nam je pri kraju svog mandata objelodanio čiji nikako nije predsjednik (uz vjernike i poštovaoce ''nekanonske'' Crnogorske crkve): naime, ekstremista svih boja. I pored najbolje želje, njihov predsjednik ne može biti. Oni sami sebe izuzimaju iz tog raja ujedinjene Crne Gore koji samo što se nije pojavio, jer se očekuje da naš predsjednik navi čas krene u izmjenu tih ''dobrih'' stihova, ali zlosrećnih jer ih ''napisa'' jedan, kako bi rekao Vujanović, anti-antifašista.  Što je još gore, naš predsjednik o stihovima državne himne ponovi riječi predsjednika SNP-a Srđana Milića. Kao da su čitali isti tekst!? Ništa čudno, predsjednik države i potpredsjednik DPS-a je do sada više puta spasio opoziciju potpunog rasula. Kao da želi nadomjestiti na drugoj strani to što u ''svojoj'' stranci ne može biti vođa!?
Razbijanje DPS-a
Predsjedniku Vujanoviću namijenjena je od srpske opozicije tužna uloga sredstva, izvršioca naručenih poslova, svojevrstnog ''trojanskog konja''. U crnogorskoj istoriji je bilo puno takvih ličnosti koje su se na kraju obavljenih radova nemilosrdno i jednostavno uklanjali, tj. bili odbačeni sa istorijske pozornice. Uništenje Crne Gore 1918. g. je najbolji primjer. Pa i u pogledu onog koga predsjednik označava kao glavnog krivca za podjelu Crne Gore. I on je bio očaran pa razočaran sa ''svesrpskim'' ujedinjenjem. Nije to u Crnoj Gori bio rijedak put, pa bi i predsjednik mogao da se zamisli nad njime. Nikad se ne zna. I iz ovog životopisa može da se dosta nauči. Ali, naš predsjednik slabo uči. Toliko je godina na čelu države, a na kraju kao i da ne zna kojom državom predsjedava?! Nasuprot njegovoj i našoj želji da pokuša da slijedi ideal predsjednika svih građana, sve je manje istih spremnih da potvrde da je on njihov predsjednik.
Javnosti državotvorne političke orijentacije je jasno zašto nije (više) njihov predsjednik. Zato što, objektivno gledano, svojim izjavama kontinuirano i te kako šteti i radi na razbijanju DPS-a i jedinstva ukupnog crnogorskog independističkog državotvornog i proevropskog demokratskog političkog pokreta. Ali, i javnost koja podržava (pro)srpske partije na portalima mu otvoreno poručuje da je bolje da što manje objašnjava i detaljiše, tj. da ne komentariše naknadno svoje stavove, jer tada zapada u dodatne protivurječnosti i nesuvislosti, nego da jedino treba i dalje da radi to što najbolje radi, a to je da razbija DPS (da je o tome riječ najbolje svjedoče opozicione stranke).  Očito je da se predsjednik sve više zapliće i upada u živo blato kada pokušava da naknadno objašnjava svoje stavove, a evidentno je i njegovo činjenje štete najjačoj državotvornoj crnogorskoj stranci. Najgore je to što se urušava Ustav Crne Gore i dovodi u pitanje referendumska volja građana Crne Gore od 21. maja 2006. g.
Glavno pitanje
I upravo je ovdje ključ. Predsjednik tvrdi da nije frakcija unutar DPS-a, niti da se zalaže za neki treći politički put i blok u Crnoj Gori.  Ne, on bi htio da ujedini Crnu Goru. Međutim, nikako da svoje ideje izloži kolegama u DPS-u, u na sjednici Predsjedništva, Glavnog  odbora, ili, recimo, nedavno na kongresu partije. Ne, on tamo mudro ćuti, a u javnost izlazi sa stavovima mimo Statuta i programa partije i na taj način dijeli Crnu Goru mnogo više od jednog kontroverznog i nedokazanog tekstopisca državne himne, tj. njene dvije strofe, koje su i po predsjedniku tekstualno sasvim u redu. O Sekuli Drljeviću najviše i najupornije govori baš crnogorski predsjednik čime je i on sam umnogome postao kontroverzan! I sada su se svi našli u čudu kako upokojiti vampira, odnosno Sekulu Drljevića, koga proizvede naš predsjednik?! U DPS-u bi najradije sve zaboravili, predsjedniku je mandat i onako krenuo u silaznu putanju, ali se on nasuprot tome zahuktava i ne prestaje sa ''doživljajima''. No, kako misli predsjednik da ujedini zemlju izmjenom državne himne, kada ne pokreće nikakvu inicijativu u tom pogledu? Javne izjave nijesu dovoljne. One samo dijele i iritiraju zemlju i njene građane, služe kao dio putujućeg cirkusa u koji se pretvorilo gostovanje našeg predsjednika po crnogorskim opštinama. Ipak, predsjednik nije običan građanin, njegove izjave imaju težinu, on simboliše Crnu Goru, a uz to radi se o potpredsjedniku najjače političke partije, koja za sada ne reaguje na njegove stavove.  
U isto vrijeme predsjednik Vujanović svoje ''doživljaje'' ostavlja pred vratima DPS-a, na sjednicama njegovih organa ne uzima riječ, ili bar ne o ovim temama, po njemu očito ključnim jer ''dijele'' narod. A on bi htio da ga ''ujedini''. Kako u DPS-u niko da pomogne svom potpredsjedniku da pokuša da bude predsjednik svih građana, tj. da mu sugeriše da ih makar ne dijeli po pitanju himne koja ih, po logici njenog bića,  naravno sve ujedinjuje. Da ne pravi dalje štete i DPS-u  i Crnoj Gori i njenoj državotvornosti? Ko će, dakle, pokušati u DPS-u da skrene pažnju g. Vujanoviću na partijsku, nacionalnu, državnu i građansku štetu koju čini svojoj zemlji? To je glavno pitanje. Jer, predsjednik države i potpredsjednik DPS-a je rekao u političkom smislu dosta, ali ko će njemu reći - (opet politički) dosta?!

dr. GORAN SEKULOVIĆ