povratak na sve vijesti

IVICA PRTENJAČA DOBITNIK NAGRADE RISTO RATKOVIĆ

nedjelja, listopada 03. 2010.

Ovogodišnju nagradu RISTO RATKOVIĆ dobio IVICA PRTENJAČA Č E S T I T A M O

Umjesto uobičajene čestitke prenosimo u cijelosti tekst MILJENKA JERGOVIĆA

PRTENJAČA: "POEZIJO SRAM TE BILO"

Kada je 1966. Miroslav Krleža dobio Njegoševu nagradu, Ivica Prtenjača bio je anonimni protein, aminokiselina, Božja primisao, i trebat će mu još dobre tri godine pa da ljudskim rođenjem stekne pravo građanstva. Između te 1966. i 2010. proteći će vremena i vremena, a da hrvatski pjesnici i pripovjedači neće zaslužiti ovu ili koju drugu crnogorsku književnu nagradu. Premda tradicijom junačna, Crna Gora nastala je na sjećanju - dakle na elementu od kojeg su načinjeni kultura i umjetnost - pa su njezine književne nagrade ozbiljnije od drugih južnoslavenskih, jer je u njima redovito sadržano nešto što je veće i snažnije od samoga ceremonijala nagrađivanja. U četrdeset i četiri godine od Krleže, jedan je hrvatski rezident, romanopisac i pripovjedač Mirko Kovač, ipak dobio crnogorsku, i to opet najveću, Njegoševu nagradu, ali kako Kovač pripada crnogorskoj književnosti, osim što pripada bosanskohercegovačkoj, srpskoj i hrvatskoj, on je po nagradu došao dolazeći na povlaštene svoje zemljopisne i kulturne prostore. Nakon njega valjalo je još pričekati, pa da dođe neki hrvatski pisac kojemu je Crna Gora bliska tuđina. Ali ipak tuđina.
Vijest da je Ivica Prtenjača u Bijelome Polju čašćen nagradom koja nosi ime Rista Ratkovića ove je godine sigurno najljepša vijest za čitatelja hrvatske poezije i književnosti. Veće priznanje našemu književnome ukusu, ali i jeziku kojim govorimo, dugo nismo dobili. To nije pobjeda u fizičkim aktivnostima koje su mnogom Hrvatu pomračile razum, a koje Kurt Vonnegut, rugajući se, naziva "dječjim igrama", pa ih opisuje kao "trčanje, skakanje, hvatanje, dobacivanje", nego je pobjeda u onome što nas razlikuje od hajvana i kućne gamadi, žohara i bubašvaba, dakle u umjetnosti i u stvarima duha. No, kako  sredstva izvješćivanja na građane ove zemlje gledaju uglavnom kao na gamad i hajvane, pa brinu isključivo da nas izvijeste o onim aktivnostima koje su zajedničke Hrvatima i hajvanima, tako vijest o Prtenjačinoj nagradi skoro da nigdje nije ni objavljena.
A riječ je o drugoj najvažnijoj crnogorskoj književnoj nagradi, te uz tuzlansku nagradu Meše Selimovića, najvažnije godišnje južnoslavensko regionalno priznanje. Prije rata zasluživali su ga veliki pjesnici, u ratu je uniženo i upljuvano dodjeljivanjem najgorim zlikovcima, da bi u poratnim godinama, u vrijeme crnogorskoga pokajanja, Nagrada Risto Ratković postala ozbiljnija nego ikad. I sama činjenica da ju je, ne želeći da se nagrada iskupljuje preko njegova imena, odbio Marko Vešović, jedan od najvećih pjesnika i pravednika naših jezika i kultura, potvrđuje njezinu veličinu. Niti bi osrednja nagrada Vešoviću bila dodijeljena, niti se osrednje nagrade odbijaju.
Risto Ratković je od onih tragičnih imena međuratne književnosti, koja su mahom stradavala od bolesti, ludila i viška historije. Rođen 1903, studirao na beogradskome Filozofskom fakultetu, Ivo Andrić preporučio ga u diplomaciju Kraljevine Jugoslavije, u kojoj je lud i neprilagođen službovao sedam godina. U Staljinovoj Moskvi hapsili su ga misleći da imaju posla s beskućnikom i pijanicom. Pisao je ekspresionističku poeziju, bio blizak beogradskim nadrealistima, i umro u bijedi i šizofreniji, na hodniku jedne beogradske bolnice, u kojoj su također mislili da imaju posla s posve beskorisnom ljudskom individuom, čiji život baš nikome ne donosi radost. Ima neke više pravde i poetičke tačnosti u tome da se književna nagrada nazove imenom takvoga pisca. A kakav je Risto Ratković bio pjesnik, neka se vidi u pjesmi Ona, jednoj od rijetkih koju znam naizust i pamtim ju tridesetak godina:

Iziđe iz mora
Sva u goloj vodi.
Na glavi joj kapa:
Živa morska zvezda.
Kičma, bela zmija
Puzi joj niz leđa.

Nema sumnje da je Ivica Prtenjača, kao malo koji pjesnik njegova južnoslavenskog naraštaja, dostojan imena Rista Ratkovića i programatskoga Ristova uzvika: "Poezijo, sram te bilo!" Činovnik u velikoj zagrebačkoj nakladničkoj kući, s one strane svih društvenih i književnih elita, marginalac u najplemenitijem i najdoslovnijem smislu riječi, dobričina koja nikome neće zasmetati, jer će baš svatko pomisliti da ga Prtenjača ne ugrožava, a u nedovršenoj i jadnoj hrvatskoj književnoj današnjici ugroza i jest jedini vrijednosni kriterij; konferansje i voditelj tribina, najmljeni laudator svega i svačega, od vrijednih književnih dijela do kokošje proze i priručnika za samopomoć, on se nikome neće naći na putu. On je u ovoj književnosti neka vrsta posluge, pridržavač kaputa, pokretni ćiviluk. To je zato što ova književnost samu sebe naprosto ne čita. I ima dobar razlog što se ne čita, jer svašta se otkriva čitajući.
Naravno, u Crnoj Gori ništa nisu znali o socijalnim aspektima naše književnosti, tačnije našega književnog života. Pred njima su bili samo stihovi, koje su čitali i određivali im vrijednost. Čitali su Prtenjaču, a zatim mu našli mjesto u svome književnom i pjesničkom svemiru i dopustili nam da Ivicu Prtenjaču spomenemo u istoj rečenici s Miroslavom Krležom. Nema potrebe, a ni smisla, uspoređivati ovu dvojicu pisaca, ali slobodni smo da kažemo kako su njih dvojica, iz crnogorske perspektive, koja je vjerojatno i ponešto objektivnija od hrvatske, dva uočena vrha hrvatske književnosti. Nema sumnje, vrhova je još, ali zašto smo slijepi za ovaj jedan? Zato što je teško pokloniti se piscu kojega, recimo pravo, nismo čitali, ili zato što on nije jedan od onih za koje se po gornjogradskoj i kaptolskoj čaršiji, u gasulhani Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti ili u glavnome stanu Matice hrvatske, cijeni da su veliki pisci ove književnosti?
Kada bi se životna svakodnevica pjesnikova mjerila njegovom poezijom, ili kada bi se dalo useliti u pjesmu i dobiti stambenoga prostora i mjesečnih beriva po stvarnoj književnoj zasluzi, tada bi Ivica Prtenjača zaslužio dvore s pogledom na Zagreb, ili bolje, s pogledom na more. Ali tako nije, niti može biti, što, uostalom, dokazuje i sudbina Rista Ratkovića. U zaostalih naroda, život se ne mjeri poezijom, niti u kulturi vladaju kulturni kriteriji. Zato će i sutra, i prekosutra, pjesnik Ivica Prtenjača biti činovnik u velikoj izdavačkoj kući, na kojega će i svaki zagrebački književni puzavac i puž slinavac gledati s njegoševskih visina. Možda to za samoga pjesnika i nije loše, ali je grozno za nas, njegove čitatelje, za jezik kojim govorimo i kojega stvaraju veliki pjesnici poput Prtenjače, a na kraju i za cjelokupnu nacionalnu kulturu.
Kada se koje od mladeži ovdašnje istakne u trčanju, skakanju, hvatanju i dobacivanju, tada se vlast raskokodače i raskukuriče da im čestitava i dariva ih kuvertama s državnim novcem. Lijepo bi bilo znati je li itko iz vlasti čestitao Ivici Prtenjači Nagradu Rista Ratkovića, najznačajniju koju je neki hrvatski pisac dobio ove godine. Da jest, objavila bi to već televizija, pisale bi novine. A bit će da nije.

ivica1


Stoga, gospodine Josipoviću, molim vas, dajte kao najviši državni činovnik, brzojavite pjesniku Prtenjači, naklonite mu se, pošaljite kutiju belgijskih pralina, a onda izvijestite o tome hrvatsku javnost, budite kulturni i opravdajte, za Boga miloga, tom sitnom gestom činjenicu da državni glazbeni ansambli izvode vaše komade, i budite dostojni svojih nota i pjesnika Prtenjače, da ne ispadne da vas sviraju zbog vašega činovničkog položaja, kao da ste, gluho bilo, kakav Kim Il Sung!