povratak na sve vijesti

DRAGAN RADULOVIĆ- PO RUBOVIMA TEKSTA

petak, ožujka 16. 2018.

U organizaciji Nacionalne zajednice Crnogoraca Hrvatske i Društva Crnogoraca i prijatelja Crne Gore "Montenegro" Zagreb, u Crnogorskom domu u Zagrebu 15. 3. 2018. predstavljena knjiga Dragana Radulovića- Po rubovima teksta

Predstavljanje knjige Dragana Radulovića "Po rubovima teksta" u Crnogorskom domu u Zagrebu, 22. 3. 2018. nije iznevjerilo tradiciju da se ona pretvaraju u svojevrsni praznik knjige, a prostor u dom knjige

Brojni uzvanici i gosti svjedočili su tome uz vrsne predstavljače: prof. dr. sc. Dragutina Lalovića i dr. sc. Zorana Draškovića, kao i autora književnika Dragana Radulovića.

Knjiga “Po rubovima teksta” se bavi osmoricom značajnih autora: Njegošem, Daniloom Kišom, Mihailom Lalićem, Čedom Vulevićem, Albertom Goldštajnom, Mirkom Kovačem, Dragutinom Lalovićem i Vladimirom Vukićevićem.

“Kome pripadaju pisci je najluđe i najtvrđe pitanje ovih nesrećnih prostora, jer ako već ne pripadaju sebi i svojim čitaocima, pripadaju onda kulturama, a kultura je konstrukt i nju prave ljudi koji rade u kulturi i zalažu se za izvjesne kulturne vrijednosti.”- ističe Dragan Radulović.

Uzmete li u ruke zbirku eseja Po rubovima teksta Dragana Radulovića – i školovani ste u vrijeme danas anahronog dijalektičkog materijalizma, tj. u vrijeme kada je školovanje bilo besplatno, a sada se čini džabe – prvo čega ćete se sjetiti pročitavši njen naslov možda će biti nekad neizostavno naglašavanje kako je Lenjin svoje uopštavajuće primisli bilježio na marginama djela klasika marksizma. Stoga ne treba da čudi što sam u predgovoru najprije zapazio autorovu nadu da će pažljiviji čitalac u prostoru koji se „po rubovima značenja“ otvara između dva odvojena teksta u eseju Misterij proze Mirka Kovača uspjeti da nasluti najavljeni „misterij proze“. No drugim od ta dva, kako autor kaže, suprotstavljena teksta obreli smo se zapravo Na gozbi kod Mnemozine! Tako je u ovoj knjizi nevelikog obima i džepnog formata – koju je prošle godine izdala Nacionalna zajednica Crnogoraca Hrvatske uz pomoć suizdavača Disput d.o.o. iz Zagreba – ukupni broj zbranih eseja sa osam narastao na devet. Nije li nam to autor – propitujući naše znanje da je Mnemozina majka svih devet muza i personifikacija pamćenja – želio zajamčiti kako ćemo morati dobrano napregnuti pamćenje ne bismo li proniknuli u misterij metaproze Dragana Radulovića? U potragu za Izvorom sjećanja krenuo sam ne dvojeći da će ona trajati duže nego li Mnemozinin treptaj dok je ta mudra namiguša zavela Zevsa, ali se nadajući i kraće od devet noći koliko je Mnemozina s njim ostala sljubljena prije nego li mu je porodila devet zaštitnica umjetnosti i nauke. Pri tom sam ozbiljno računao na podatak da muze nadahnjuju ne samo one koji stvaraju nego i one koji u stvorenome uživaju!..." riječi su Zorana Draškovića u njegovom osvrtu na knjigu i autora koji završava riječima: "Završavajući svoj ogled o tajanstvu pisanja Mirka Kovača, Dragan Radulović kaže: «Ako se vrijednost jedne knjige mjeri njenom sposobnošću da čitaoca podstakne na razmišljanje o temama o kojima inače ne bi razmišljao – onda je knjiga Pisanje ili nostalgija veoma vrijedna.» Stoga ako sam uspio svojim osvrtom bar nekog da navedem da razmišlja o nečemu o čemu inače ne bi – smatraću da trud nije bio zaludan. Ako pak nijesam, poslužiću se – budući da ni mene „nijesu u Mletke šiljali“ – riječima pop-Mića: «Ko će bolje, široko mu polje!» A onaj koji to svakako čini bolje jeste naš večerašnji gost, književnik Dragan Radulović. Upoznao sam ga sad već daleke 2007. godine u ovoj istoj prostoriji u Crnogorskom domu u Zagrebu, poslije predstavljanja njegove knjige Splav meduze. Sačekao sam da svi na svojim primjercima dobiju potpise od autora, a onda sam i ja prišao gospodinu Raduloviću i zamolio ga da se samo rukujemo. Razlog je bio to što smo prošli takva vremena u kojima se čovjek morao mnogo čega lišiti i u antikvarijatima sam se nagledao knjiga sa posvetama mnogih poznatih ličnosti, pa se te zebnje nikako osloboditi. Osupnutom gostu (mislim da ova hrvatska riječ to najbolje opisuje?) ispričao sam tada kako je svojevremeno najbolji predavač Beogradskog univerziteta Raško Dimitrijević – govoreći o slavnom romanopiscu kojeg je lično upoznao – rekao i pokazao: «Ova je ruka tapšala Tomasa Mana po ramenu!», pa se eto i ja nadam da ću negdje biti u prilici da kažem kako sam se rukovao sa jednim od najpoznatijih savremenih crnogorskih književnika." (osvrt u cijelosti pročitajte OVĐE)

Logično je da eseji u ovoj knjizi počinju s Njegošem i pitanjem Kako čitati Njegoša? - kaže urednik knjige Dragutin Lalović uz naglasak da je ovdje u dvostrukoj i nimalo zavidnoj ulozi: "Kao predstavljač i kao onaj o kojem se govori u jednom od eseja knjige i k tome jedini živ!" Posebnu zahvalnost izrekao je autoru knjige jer ga je svojim esejom o Čedu Vuleviću upozorio i upoznao s jednim od vrsnih crnogorskih književnika autorom romana "Makarije ot Černie Gori" nažalost malo poznatom crnogorskom klasiku o kome veoma mali broj ljudi u Crnoj Gori zna..."

Svoj osvrt uz zahvalu izdavačima, uredniku, predstavljačima i prisutnim u Crnogorskom domu Dragan Radulović je započeo pričom o Čedu Vuleviću jer smatra da bi profesori književnosti u Crnoj Gori trebalo biti  upućeniji u stvaralaštvo ovog izvrsnog autora kojeg je osobno poznavao. "Vulevićeva knjiga “Povratak predaka” je prva knjiga, ističe Radulović, među svim velikim jugosovenskim književnostima koja je za temu imala Goli otok i ona je 1974. godine objavljena u srpskoj izdavačkoj kući Slovo Ljubve, a onda je po odluci suda spaljena. Uprkos tome autor Čedo Vulević nikada nije rekao da mu je komunistički režim osudio i spalio knjigu. Danas se zna za svakog disidenta, kojeg je recimo policajac išamarao zbog nacionalizma, psovanja i sl., “ali za čovjeka koji od svoje egzistencije nikada nije htio da napravi politički profit, jednostavno se ne zna.”- rekao je Radulović i nastavio: "Ništa što sam napisao, nijesam napisao i objavio, a da debelo nije bilo ozbiljno natopljeno politikom. Vitezovi ništavila, Aušvic kafe, Splav meduze, drama Propast kuće Marinkovića, sve je to i političko… Ako pišete dramu koja tematizuje Budvu i ovo graditeljstvo, ne možete, a da ne primijetite da su akteri svega ovoga užasa proizašli iz određenih političkih staklenika. To što ja ne uzimam tri slova skraćenice, nego opisujem kontekst unutar kojeg se ti lišaji i te mahovine razvijaju, to je sasvim druga stvar, ali nikad ništa nijesam napisao, a da nije bilo politički motivisano... Smatram da ne postoji ni jedan roman koji nije politički. Nama mnogi politički momenti i u romanu “Sto godina samoće” izgledaju kao fantastika. Nikad ništa nisam napisao da nije bilo motivisano nekom ličnom, malom, smiješnom, beznačajnom pobunom protiv nečega, pa možda samo to nešto meni smeta. Iako je pobuna, u svakom slučaju je politička zato što je upućena ljudima. Ne vjerujem u istine koje neće biti epistemološki kontrolisane, koje neće biti logične, koje neće biti podvrgnute kriterijumima nauke i to najčešće umjetnici rade, oni kažu da oni dosežu neke istine, ali mi u tim istinama možemo da uživamo estetski, ali ih ne možemo koristiti epistemološki..."

 

Dokument