četvrtak, lipnja 26. 2014.

Od 20. do 25. 6. 2014. članovi Društva Crnogoraca i prijatelja Crne Gore "Montenegro" Zagreb šetali śeverom Crne Gore, uživali u ljepotama prirode i dobrodošlici domaćih ljudi

NA ŚEVERU

     Održali smo obećanje i krenuli i ove godine u Crnu Goru. Baza je bio Kolašin, kojega smo svaki dan upoznavali u dnevnim i noćnim šetnjama.
Samo trećina autobusa su bili Crnogorci, a ostali putnici su bili iz Hrvatskog Prigorja, Zagorja, Zagreba, Osijeka….
     Putovi su nas vodili na Jezerine, Biogradsko jezero, Durmitor-Žabljak, kanjon Tare-most na Lever Tari, Crno jezero, manastir Morača, Podgoricu….
I opet smo zanijemili od tolike ljepote: starih nacionalnih parkova, stabala sa preko 50 metara visine, nedirnute prirode, prečistog zraka i vode, tišine od koje zabole uši, „aromaterapije“ biljnog svijeta…
     Na Žabljaku smo sreli SRETNOG I ZADOVOLJNOG čovjeka, Vuka Goranovića, pastira. Ovaj 30-godišnjak profesionalni je čobanin sa 170 ovaca, koji ne može ni podmiriti svu potražnju za sirom, mlijekom, skorupom … Kaže: ja sam sretan i zadovoljan, od 8-15 je sa ovcama, navečer je sijelo i „ljubikolo“a da je za nezavisnu Crnu Goru zorno nam je predočio skinuvši jaknu i pokazavši odgovarajuću majicu.
    Dirljiv je bio posjet mjestu i partizanskom groblju Breza: svi mještani izlazili su iz kuća, častili nas raznim delicijama, a baka Sava autentično je svjedočila o prošlim vremenima. Sve nas se posebno dojmio i posjet Zavičajnom muzeju Kolašina, gdje nam je kustosica, Draginja Kujović govorila o povijesti Kolašina, zbirkama fotografija i dokumenata posebno od Balkanskih ratova, prvog i drugog svjetskog rata, poginuloj mladosti za slobodu…
     Gastronomija je posebna priča: rakije: loza, kruškovača, orahovača, kačamak na krtole, kisjelo mlijeko, teletina, janjetina“oćeš li kuvanu , pečenu?“, priganice, lisnati sir, stari sir, skorup, pekmez od drenjka, kupina, borovica, šljiva… Podsjetilo me je to na dane djetinjstva kad su nas slali u planinu „da se popravimo“….
    Domaćini u našoj „bazi“ –Kolašinu, Dragica i Nebojša Ćetković pokazali su i dokazali neprolaznu crnogorsku gostoljubivost, nema toga što ne bi učinili za nas, ugostili su nas kao da smo rod najrođeniji….
      Botanička bašta u Kolašinu, prva bašta sa kontinentalnom florom u Crnoj Gori i crnogorski Zagrepčanin Danijel Vincek: vitalni i šarmantni gotovo 90-godišnjak objasnio nam je svaku biljku: od otrovne kukute (za koju kaže: moja žena je brižljivo njeguje), do biljaka za „povremenu“ upotrebu za ženski i muški rod ( „da ti ni jedna ne odvede dragoga“, za bolju krv-afrodizijak…)
    Nacionalni restorani : Savardak i Vodenica primjer su kakvi trebaju biti autentični nacionalni restorani, od uređenja do gastronomske ponude .
Naravno da smo posjetili velikog kipara, Miodraga Šćepanovića, u njegovoj kući i improviziranom ateljeu, jer državne institucije nemaju vremena da održe obećanje i omoguće ovom umjetniku odgovarajući prostor za rad (kaže: dovoljno mi je 20-tak kvadrata za rad na skulpturama…)
    Kolašin je prekrasan gradić, svježeg zraka, divne vode, hrane i ljudi, a posebno me se dojmilo što nema nijedne nakaradne građevine, sve su kuće skromne ili malo više komforne, u planinskom stilu, pejzaž ne nagrđuju nikakvi čardaci tako uobičajeni u cijeloj regiji.
    Ljudi su oduševljeni, kažu da nisu mogli ni sanjati toliko kontrasnih ljepota na tako malom prostoru, od planina do mora i da, naravno, doći će opet i više se zadržati.
   Posebno smo zahvalni našem Kolašincu, Danilu Iveziću, koji je pomno sastavio itinerer puta, sva mjesta i znamenitosti koje treba obići.
  Završit ću odgovorom Prigorca Franje, na moje pitanje o dojmovima o prirodi i ljudima:“dobre je, se je dobro….“ (kako li bi to Crnogorac rekao?)


MILANKA BULATOVIĆ